Postojala su zaista svijetla vremena, vremena vrhunske teologije i duhovnosti, velikih svetaca, ali isto tako i mračna vremena, vremena duboke krize poslanja i života Crkve. Ovdje želim progovoriti o današnjoj Crkvi koja se po mojemu sentire cum Ecclesia nalazi u mračnim vremenima, u nekoj vrsti dubokoga sumraka. I taj sumrak nije isti sumrak kakav je prije bio. On se ne može opisati pojmom „krize” jer je Crkva gotovo uvijek u „krizi”, ukoliko stalno prepoznaje kako je nedostojna biti Kristovo Tijelo. Taj se sumrak također ne može opisati ni riječju „licemjerje” jer je licemjerja uvijek bilo i uvijek će biti u Crkvi. Ono što je novo u Crkvi, u trenutnim njezinim mračnim vremenima, jest, koliko god to jezivo zvuči, bezbožnost, velika bezbožnost.
Radi se o tomu da je Bog skoro pa nestao iz Crkve, da ne igra gotovo nikakvu ulogu, da mi, kršćani, danas stvarno živimo bez Boga. I najnoviji skandali u Crkvi nisu ništa drugo nego izričaji bezbožnosti, stvarne nevjere u Boga, nevjere koja nije, ponavljam, samo izričaj slabe vjere, promašaja vlastitoga poslanja, poziva, nego nevjere kao bezbožnosti: Bog je iščeznuo i i dalje iščezava s obzorja mišljenja i djelovanja Crkve, kršćanstva. Svjestan sam da ovo promišljanje zvuči apokaliptički i mračno, ali ja to upravo tako i želim jer živo osjećam, kao ud Kristova Tijela, taj sumrak velike bezbožnosti.
Moja mučna promišljanja o sumraku današnje Crkve dovela su me do ponovnoga čitanja potpuno zaboravljene knjižice Vladimira Solovjeva o Antikristu.
Uzdrmani temelji
I prije sam čitao tu knjigu, tu i tamo je danas netko kurtoazno spomene u nekoj bilješci, ali sada, nakon novoga čitanja, ostao sam zapanjen koliko ona potvrđuje moje spoznaje i intuicije o mračnom stanju, bezbožnosti današnje Crkve. Solovjev kao da je gotovo sve ovo današnje predvidio u toj knjižici koju je napisao pred kraj svojega života. On najavljuje u svojoj proročkoj viziji 21. stoljeće kao vrijeme Antikrista, a to je upravo ono što sam ovdje nazvao sumrakom Crkve, shvaćenim kao bezbožnost. Moja su promišljanja ovdje plod prijateljskoga druženja s tim velikim i pobožnim ruskim misliocem.
Solovjev donosi kratak opis budućnosti Europe. Opasnost ne vidi u islamu, s čime se također slažem, jer je islam, koliko god se mi Europljani plašili islama, ipak religija vjere.
Opasnost dolazi s Istoka, od panmongolizma, danas bismo rekli od azijske kulture koja je bez ikakve zadrške prihvatila bezbožnu tehničku kulturu gdje vlada krajnji tehnicizam, tehnika koja vlada čovjekom. I dok se Europa bori, pogrješno, protiv Bliskoga istoka, islama (što pokazuje koliko je Europa bezbožna!), tvrdi Solovjev, pravi će neprijatelj Europe njome zavladati s Dalekoga istoka. No, ta nas tema ovdje ne zanima. Ruski mislilac tvrdi, da sad ne prepričavamo pojedinosti, da će se nakon raznih događanja (osnivanje Ujedinjenih država Europe itd.) odjednom pojaviti Antikrist.
U to vrijeme Europom više neće vladati materijalizam jer će ljudi postati svjesni složenosti cijeloga svemira. Ali isto tako neće više postojati nikakva vjera u Boga Stvoritelja, u svijet koji je stvoren ni iz čega. U tom razdoblju većina ljudi dakle neće biti materijalistička (Postali su duhovni! Zar to ne vrijedi i danas?), ali više neće vjerovati u Boga.
Kako bilo da bilo, u tom se vremenu „duhovnoga” pojavljuje Antikrist kojega Solovjev, po uzoru na Nietzschea, naziva nadčovjekom. Antikrist se predstavlja kao onaj koji vjeruje u Boga (on je duhovan!), ali on u biti voli jedino samoga sebe. Nadalje, Antikrist je veliki humanitarac, on se brine za bližnje, za one koji su u potrebi, resi ga krajnja bezinteresnost, veliki je filantrop, štoviše, čak je i asket. Već je ovdje potrebno malo zastati. U današnjoj Crkvi bezbožnost Antikrista upravo se očituje u toj potpuno horizontalnoj dimenziji življenja „vjere”. To je ono kršćanstvo koje nazivam „lijevim kršćanstvom”, a koje je bezbožno. Napustivši Boga, takvi kršćani veliki su humanitarci, filantropi, zaista se brinu za druge, resi ih humanitarni rad, briga za siromašne, za ovaj svijet, resi ih kultura dijaloga (nema više istine pa nam preostaje samo vječni dijalog!). Ali ta je filantropija izričaj Antikristove bezbožnosti i ona je posebice vidljiva u svojoj ledenoj hladnoći. Antikrist se jako raduje da smo toliko posvećeni brizi za ovaj svijet, sve samo kako bismo zaboravili Boga, odnosno Isusa Krista. Solovjev primjećuje da Antikrist sve čini kako bi Isus Krist bio zaboravljen. A kad pogledamo današnje „lijevo kršćanstvo”, to humanitarno bezbožno kršćanstvo, u njemu Isus Krist ne igra nikakvu ulogu. On je obična ideja ili, kako veli Antikrist, on je reduciran na ulogu „milosrdnoga dobročinitelja”. Dakako, Antikrist ne želi biti „reformator”, „otkupitelj”, što je Krist htio biti, jer današnji kršćani ne žele „otkupitelja”, „oni su ga i razapeli zato što ih je htio otkupiti” (Péguy). Stoga smo mi, današnji kršćani, svi više ili manje dobri, svi se više ili manje u sebe uzdamo, ne treba nam nikakva spasenja, svi dakako idemo u raj. Svjedoci smo potpunoga kraha kršćanske eshatologije: tko se još raduje nebeskomu zajedništvu s Isusom Kristom i s nebeskom Crkvom?!
Dolazi u svoje ime
I, kako je dobro primijetio Solovjev, navodeći Kristove riječi iz Ivanova evanđelja, Krist je došao u Očevo ime pa ga nisu primili, a Antikrista, koji dolazi u „svoje” ime, njega primaju (Iv 5,43). I danas Antikrista kršćanstvo prima jer on zna što godi našim ušima, a to je upravo ta humanitarna horizontala. Bitno je da nam netko čini dobro, a nipošto da nas netko postavlja u pitanje, a ne daj Bože da nas netko želi iznutra „reformirati” i „otkupiti”. Antikrist ne želi ni nemire, ni propitivanje, ni „mač”, ni „oganj”, ni razotkrivanje grijeha kao Krist, nego on želi mir, ugodu, nezahtjevnost: „Krist je donio mač, a ja donosim mir. On je zemlji prijetio strašnim, posljednjim sudom, ali posljednji ću sudac biti ja, moj sud neće biti samo sud pravde, nego i sud milosti. Bit će pravde na mom sudu, ali ne kaznene pravednosti nego pravednosti raspodjeljivanja.” No, pogledajmo koja su to još svojstva Antikrista.
Antikrist će ponajprije biti veliki socijalni reformator. Jer, što drugo današnji ljudi žele čuti, nego sve o socijalnim reformama („socijalni nauk”). Bitno je da se sve „reformira” izvana, a nitko ne želi da mu duša, nutrina, bude „reformirana”, obraćena ili otkupljena. Nadalje, Antikrist je veliki filozoist, on jako voli život, ekološki je osviješten, a posebice ga zanima zaštita životinja te je, naravno, vegetarijanac. Zamislite, Solovjev o onomu što je danas tako vidljivo, piše prije više od 100 godina! Ekologija, vegetarijanstvo, vegani, zaštita životinja, sve samo da se čovjek ne mora baviti Isusom Kristom, sve samo da što više bude posvećen ovomu „životu”. Zar nije današnja Crkva, današnje kršćanstvo, upravo to „lijevo kršćanstvo”, u mnogo čemu filozoistično, ono je ovozemaljski život pretvorilo u novo božanstvo, upravo u ono što Antikrist želi. Nadalje, nakon što je zadovoljio čovjekove potrebe za socijalnim reformama i životom, Antikrist dakako daje ljudskomu rodu jednakost opće sitosti, svi su sretni i zadovoljni. Kako to ljudima nije dovoljno, Antikrist svijetu daje sveopću zabavu, uživanje koje nema kraja. U tom razdoblju, primjećuje Solovjev, kršćana gotovo i nema, ali zato vlada sveopći ekumenizam, odnosno ono što nazivam „kulturom dijaloga”: budući da nema Boga, budući da nema istine, davno su to ateisti tvrdili, dobro je da sada možemo vječno dijalogizirati. Ne dobivamo li dojam da je današnji ekumenizam katkad samo posljedica slaboga kršćanstva, odnosno, kako je to već vidio Solovjev, dubokoga umora i bezboštva unutar kršćanstva? Dakle, nije problem ni u ekumenizmu, ni u dijalogu (kršćanstvo je religija dijaloga), nego u tomu što je jedno i drugo postalo izričaj bezboštva, praznine i krajnje nevjere u Isusa Krista: ne postoji više ništa u Crkvi što bi se trebalo i moralo zastupati i braniti!
Kulminacija svršetka
No, sada dolazimo do vrhunca pripovijesti ruskoga pisca. Kako bi konačno sve kršćane stavio pod svoju vlast, Antikrist saziva veliki sabor svih kršćana u Jeruzalemu. Postavlja im pitanje, a to pitanje mi se čini središtem cijele pripovijesti: „Što je to što je vama kršćanima najdragocjenije?” Dakako, Antikrist postavlja to pitanje, znajući da kršćani uopće neće znati odgovoriti što im je najdragocjenije. I nisu znali! Umjesto da cijela dvorana odjekne gromko: „Najdragocjeniji nam je Isus Krist!” – svi su šutjeli, nastao je potpuni muk! Ta šutnja, taj muk znak je mračnih vremena u kojima sada živimo i koje je najavio Solovjev. Nažalost, mnogi su kršćani postali bezbožnici, više uopće ne znaju što im je „najdragocjenije”, ne postoji više ništa „najdragocjenije” za što bi se trebali žrtvovati i za to živjeti, pa i život dati. Preostaju još jedino naklapanja o važnosti „vrednota”, o moralnosti, što u sebi nema nikakva smisla jer ne postoji više ništa „najdragocjenije” što bi vrednote i moralnost učinilo „dragocjenima”! Zato ne treba ni čuditi da se kršćanska moralnost razmrvila, razbila u komadiće te iz godine u godinu samo primjećujemo kako nestaju „vrednote”, prirodnim tijekom nestaju jer ne postoji više, kako rekosmo, „najdragocjenije”. Uzalud nam je pozivati i prozivati na propovjedaonicama vjernike da se drže moralnosti, da se brani ova ili ona vrednota, kad se u Boga više ne vjeruje, kada su katkad bezbožnici i mnogi od onih koji propovijedaju Boga. Gotovo bismo rekli: dosta je „vrednota”, dosta je moralnosti. Vratimo se Isusu Kristu pa ćemo u njemu pronaći i vrednote i moralnost! Vratimo se Solovjevu.
Budući da kršćani više ne znaju što im je „najdragocjenije”, što je u konačnici možda iznenadilo i samoga Antikrista, Antikrist, zajedno sa svojim čarobnjakom Apolonijem (simbol današnje tehnike koja vlada našim umovima i tijelima) samim kršćanima kazuje što bi to moglo biti. Navodi tri stvari, tri stvari koje primjećujemo u današnjem bezbožnom kršćanstvu. Prvo je „duhovni autoritet”. Čim je to izgovorio, kršćani, tj. katolici, odmah su se priklonili Antikristu! Kako je to sjajan opis sumraka Katoličke Crkve. Mnogim katolicima, ali i drugim kršćanima, bitno je još imati „duhovni autoritet”, ali i drugi autoritet u društvu i politici. To je problem, dakle, s tzv. „desnim kršćanstvom”. Zastupaju se „istine”, „vrednote“, važnost kršćanstva zbog ovih ili onih zasluga, i dalje se brani i podržava cijeli dogmatski i institucijski aparat Crkve, ali ne više zbog „najdragocjenijega”, Isusa Krista, nego zbog čistoga autoriteta, zbog moći, vlasti. Stoga se u tom „desnom kršćanstvu” također može danas vidjeti golemo bezboštvo, gdje su takvi kršćani „obijeljeni grobovi“ dogmi, autoriteta, hijerarhije, a u biti zaista „grobovi” jer ispod je potpuna trulež bezboštva: kršćanstvo se tu pretvorilo u neku vrstu groblja kršćanskih istina! Zato je danas u Crkvi tako teško, jako teško, pronaći istinske pobožne duše, pobožne vjernike, pobožne svećenike i biskupe, osobe kojima je zaista stalo do Isusa Krista, ma osobe koje se barem muče da im Isus Krist bude najdragocjeniji, koje u konačnici barem pate i tuguju zbog toga što im Krist nije najdragocjeniji, a među tim posljednjim trudi se biti autor ovih redaka.
To je, dakle, bezboštvo u današnjoj Crkvi, bezboštvo koje se poziva na Boga, a u stvarnosti više uopće ne vjeruje u Boga.
Drugim vjernicima, vjernicima Pravoslavne Crkve, Antikrist nudi kao drugo gradnju „svjetskoga muzeja” kršćanstva jer je njima stalo do „svete Tradicije”. E tu sam se gotovo nasmijao, da nije u pitanju Antikrist. Naime, kad pogledamo današnje kršćanske crkve, zar se one u Europi ne pretvaraju u muzeje u koje više ne možeš ni kao vjernik unići, a da ne platiš? Ne pretvara li se današnje kršćanstvo u muzejsko kršćanstvo, puko isticanje zasluga u prošlosti? Nisu li se crkve zaista pretvorile u „nadgrobne spomenike” (Nietzsche) u kojima se Boga više zaista istinski ne moli, gdje su crkve postale mjesto zabave, ugodnoga ćaskanja ili političke agitacije? Savršeno je pogodio Solovjev sa svojom proročkom vizijom budućega, sadašnjega kršćanstva.
Naposljetku, protestantima, ali danas bismo rekli, svim vjernicima, Antikrist obećava kao treće osnivanje Instituta za slobodno istraživanje Pisma. Čim su to protestanti čuli, a i sam je Antikrist dobio počasni doktorat u Tübingenu, odmah su pohrlili Antikristu. Nije ni danas teško uvidjeti kako se s porastom biblijskih znanosti Pismo pretvorilo u „slovo” koje ubija, u mrtvo slovo, u običnu povijesnu knjigu. Valjda nikad nije bilo Pismo tako malo „dragocjeno” kao što je u današnjem kršćanstvu, Pismo koje je doslovno izmrcvareno biblijskim i drugim znanostima, Pismo kojemu se više ne vjeruje, Pismo iz kojega bi se ne samo jedna knjiga, nego većina knjiga istrgnula jer je „neaktualna”, „uvjetovana” ondašnjim vremenom. Dakle, i Pismo više nije Božja riječ, i Pismo je danas također palo u mrak bezboštva. A da ne spominjemo teološke fakultete koji danas gotovo i nemaju puno zajedničkoga s teologijom, prije nalikuju antropologiji. Antikrist je lukav, dobro zna da mrak započinje u onom trenutku kada kršćani prestanu visjeti o Božjoj riječi.
I tako su, osim maloga broja kršćana (papa Petar II., patrijarh starac Ivan i prof. Pauli), na tom Jeruzalemskom saboru Antikrista gotovo svi ostali pali pod njegovu vlast. Antikrist je postigao, kako Solovjev pripovijeda, da i kršćani počnu štovati crnu „rupu u gredi”, a to je danas ateistička, agnostička rupa, rupa koja je simbol praznine ondašnjega i današnjega čovječanstva i današnjega kršćanstva. Ipak, mali broj, „sveti ostatak”, znao je Antikristu u lice reći da mu je „najdragocjeniji” Isus Krist. Tako kršćani na čelu s papom Petrom II. puni gnjeva kazuju Antikristu: „Naš jedini vladar jest Isus Krist, Sin Boga živoga.” Nije čudo da su potom svi podnijeli mučeništvo.
Što je najdragocjenije?
Tako Solovjevljeva pripovijest završava pozitivno, kako želi i naše promišljanje o sumraku kršćanstva, jer drukčije i ne može završiti za onoga koji vjeruje u Isusa Krista. Dakle, ovo kratko promišljanje pokušalo je posvijestiti ozbiljnost mračnih vremena Crkve u kojima se nalazimo, stanje totalnoga raspada i rasula kršćanstva, bilo onoga „lijevoga”, bilo onoga „desnoga”, rasula koje se treba tumačiti stvarnim bezboštvom. Znam, već čujem glasove koji govore, nakon pročitanoga teksta: „Ali nije to baš tako.” Da, možda i nije, a možda nas baš time Antikrist zavodi jer on ne želi da pogledamo istinu stvari, on ne želi obraćenje, on nam stalno sugerira „nije to baš tako”. Kako bilo da bilo, i kako sam već na nekim mjestima prije pisao, živo osjećam da se možda zbog takvoga stanja u Crkvi Bog i sam povukao, „prepustio” je Crkvu njezinu „okorjelom srcu” (Ps 81,13). Bog je povukao svoju slavu kako je to nekoć činio u izraelskom narodu zbog njegovih grijeha. Zato je i za današnju Crkvu i kršćanstvo možda dobro da se Bog povlači, kako bi se srušilo staro i nastalo novo, kako bi „sveti ostatak” u samoj Crkvi, mnoge pobožne žene i mnogi pobožni muškarci, koji iskreno ljube „najdragocjenije”, Isusa Krista, u tom mraku bezboštva bili još više Božji.
No, toga novog početka neće biti ako si iskreno ne priznamo duboki mrak koji je ovio Crkvu, samo kršćanstvo, a to je mrak bezboštva. I kao što je psalmist to hrabro izrekao i opet hrabro zavapio Gospodinu, tako i mi želimo moliti, da nam Gospodin Isus Krist, moj Isus, bude i ostane „najdragocjeniji”: „Bezumnik reče u srcu: Nema Boga! Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro. Bog s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema. Neće li se urazumiti svi što čine bezakonje, koji proždiru narod moj kao da jedu kruh? Boga oni ne zazivlju: od straha će drhtat’ gdje straha i nema jer Bog će rasuti kosti onih koji tebe opsjedaju, bit će posramljeni jer će ih Bog odbaciti. O, neka dođe sa Siona spas Izraelu! Kad Bog promijeni udes naroda svoga, klicat će Jakov, radovat’ se Izrael.” (Ps 53).
