Poučak neuspjeha
Kako raste otpad od vjere tako se i umnažaju razne inicijative koje izravno ili neizravno žele na to ponuditi odgovor ali bez nekoga uspjeha. Zato stoji sljedeće zapažanje: „Brojevi dekristijanizacije Starog Kontinenta opisuju konsolidirani trend, koji je od 2000. rastao u intenzitetu i brzini, a protiv kojeg crkve, sve do sada, nisu našle lijeka. Palijative poput privremenog odricanja od takozvanih ‘vrijednosti o kojima se ne pregovara’ u ime dijaloga sa silama modernosti, poput političkih stranaka liberalno progresivnog nadahnuća, pokazale su se u najboljem slučaju kontraproduktivne, a u najgorem štetne. Jednako nekorisnim su se pokazale kampanje za ‘novu evangelizaciju’, usmjerene na mlade, koje su u razdoblju nakon hladnog rata pokrenuli i katolici i protestanti.”1 Neki kršćani idu tako daleko, upozorava Pavao VI. u enciklici Evangelii nuntiandi da djelovanje Crkve lišavaju posve duhovne i religiozne usmjerenosti.2
Clive Staples Lewis upozorio je da je duh kompromisa samo plašt za pokrivanje neodlučnosti i bojažljivosti: „Kao kršćani, u iskušenju smo praviti nepotrebne ustupke onima koji nisu kršćanske vjere. Previše smo popustljivi… dolazi vrijeme kada moramo pokazati da se ne slažemo. Moramo pokazati svoje kršćanske boje, ako želimo biti vjerni Isusu Kristu. Ne možemo šutjeti i svega se odreći.”3 U svijetu gdje su se razgranale grešne strukture i vlada kultura smrti, „nova” ili „ponovna evangelizacija”, kako ukazuje Ivan Pavao II., traži „istu hrabrost koja je tjerala misionare prošlosti i istu spremnost poslušati glas Duha”.4 Kriza kroz koju prolazi Crkva ne rješava se ustupcima neprijateljima nego „samo većom radikalnijom vjernošću punini katoličke vjere”.5 Danas, više nego ikad, potrebno je hrabrosti za biti katolik.6
Vidljivo je i nazadovanje kršćanstva zbog grešne pasivnosti, pomutnje i neodgovornosti. André-Joseph Léonard, nadbiskup i belgijski primat, koji je prošao iskustvo apostazije u svojoj zemlji, kaže: „Sol je obljutavila i ne znamo više kakvom bismo joj varkom mogli povratiti okus. Iz brige za lažnu otvorenost, širom smo rastvorili vrata i prozore u toj mjeri da se miris evanđelja naprosto rasuo. Sveta tradicija Isusovih apostola prokockana je u korist ideologija bez budućnosti. Liturgija se razvodnila u mjeri u kojoj zajednice, povinujući se smiješnim svećeničkim hirovima, svetkuju vlastitu osrednjost namjesto slavu Boga i Krista. Po strašnim Isusovim riječima, biseri su bačeni pred svinje dok obmanjeni kršćani tapkaju u mraku ne upoznavši blago za koje su mučenici prolijevali svoju krv. No, tu gdje nas zaskoči stotinu razloga za očaj, uz uskrslog Isusa pronalazimo tisuću razloga za nadu, više no ikada.”7 Ostaje nam da ne gajimo iluzije, učimo na neuspjesima i vratimo se, preko molitve i pokore, Kristu po kojem jedinom evangelizacija ima učinka.
Izgovori
Kod evangelizacije je, kako kaže Pavao VI., potrebna gorljivost koja „od nas zahtijeva da se ne služimo kojekakvim smicalicama koje nas mogu osloboditi od dužnosti naviještanja. Najpodmuklije su među njima svakako one koje žele naći uporišta u nauci Koncila”.8
Vladavina kulture smrti izrodila je prezir i nesposobnost radovanja životu što se odražava i u besplodnosti na nadnaravnom planu. Spašavanje duša ili apostolat većini je kršćana posve nepoznato a mnogim svećenicima i katehetama zazorno. Razloge je već naveo Ivan Pavao II.: „Vide u njem ‘prozelitizam’; kažu kako je dosta ljudima pomoći da budu više ljudi ili da budu vjerniji svojoj religiji; kako je dovoljno stvoriti zajednice kadre boriti se za pravdu, slobodu, mir, solidarnost. No zaboravlja se da svaka osoba ima pravo čuti Božju ‘blagovijest’, koja se otkriva i dariva u Kristu, kako bi u punini ostvarila svoj poziv.”9 Takvi kršćani su odgajani da budu „politički podobni” pa ne čudi da ne znaju čak ni argumentirati razloge svoje nade (1 Pt 3,15), a za apologetiku im je rečeno da je nadiđena i nepotrebna. Držani su u uvjerenju da će se svi ljudi, prije ili poslije, spasiti pa je onda dovoljno biti human i iskazivati čovjekoljublje.10 Tako se pravdaju ili ne uviđaju sustavni propusti zbog kojih duše propadaju pa se onda već njihova djeca udaljavaju od Crkve i gube vjeru. U pozadini stoji da se zaboravila, kako je kazao kardinal Ratzinger, „sveza koju Novi zavjet ustanovljuje između spasenja i istine, čije poznavanje (to na izravan način potvrđuje i Isus) oslobađa i spašava”.11 Katekizam obrazlaže: „Bog hoće spasenje svih po spoznanju istine. Spasenje jest u istini. Oni koji su poslušni poticaju Duha istine već su na putu spasenja; ali Crkva, kojoj je ta istina povjerena, mora njihovoj želji ići u susret da im je ponudi. Upravo jer vjeruje u sveopći naum spasenja, Crkva mora biti misionarska.”12
Cilj svega kršćanskog djelovanja treba biti spas što većega broja ljudi počevši od sebe. Zato je još Pavao VI. upozorio sve kršćane da će se „ljudi moći spasiti i drugim putovima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak ako im mi i ne navijestimo Evanđelje; no mi, možemo li se mi spasiti ako iz nemara, straha, stida – da, sv. Pavao za to kaže ‘stidjeti se Evanđelja’ – ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo naviještanje? Jer to bi bila izdaja Božjega poziva koji hoće da po glasu službenika Evanđelja sjeme proklija; i o nama ovisi hoće li nastati stablo i hoće li ono donijeti puni urod”.13
Obraćenja
Logika evanđelja je jasna i beskompromisna. Apostol Jakov tako poručuje: „Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha” (Jk 5,19-20). To je pravo milosrđe kako prema bližnjem tako i prema sebi i ima vječne učinke. Uskrsli nalaže apostolima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,15-16). Ovaj misijski nalog ih je ljudski gledano potpuno nadilazio, no oni su bili svjesni da je Bogu sve moguće. Tako su uostalom imali priliku da daju zadovoljštinu za svoju izdaju i kukavičluk.
Prihvaćanje evanđelja je najveće dobro već ovdje na zemlji u skladu s Isusovim obećanjem: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Potvrdu daje primjerice zajednica Cenacolo gdje se oni koje je svijet otpisao, upravo preko utjelovljenoga kršćanstva, oslobađaju ovisnosti, vraćaju u puninu života i žude za nebeskim Jeruzalemom.
Opravdano Ivan Pavao II. podsjeća: „Za svakog vjernika, kao i za cijelu Crkvu, pitanje misije mora biti na prvom mjestu, jer je riječ o vječnoj sudbini ljudi i odgovoru na tajanstveni i milosrdni Božji naum.”14
Obraćenicima, jednom kada dođu do Krista, treba pomoći da se uhodaju u novom životu i sprijatelje s makar nekoliko dobrih vjernika koji im mogu biti duhovni i ljudski oslonac. Ovi novi kršćani vrlo brzo se susreću s problemom krize u Crkvi koja ih može pokolebati i odvratiti. Potrebno ih je stoga pripremiti na ono što ih čeka ne samo da ne podlegnu sablazni nego da iskustvo plivanja protiv struje stečeno u svijetu primjene unutar Crkve. Istina, sada im je teže nego prije jer se moraju boriti na dva fronta, s bezbožnicima i s izdajnicima. No oni to spremno prihvaćaju jer znaju da su u Crkvi zbog Krista a ne zbog ljudi i upravo zbog toga mogu biti pravi kvasac obnove.
Načini djelovanja
Dva su najčešća načina provođenja evangelizacije. Jedan je misionarski način kada svećenik dolazi sam i djeluje individualno poput župnika Arškog pridobivajući pojedinačno duše te podižući od njih valjane suradnike. I danas se uspješno primjenjuje u nekim zemljama Trećega svijeta, pogotovo u Africi. Uvjet je da treba biti zrela osoba, molitelj i prokušan da može ostati postojan i ustrajati bez obzira na tvrdokornost sredine i ogrezlost srdaca u grijehu.
Drugi je način jezgre kada dođe više svećenika skupa, redovnička zajednica, ili nekoliko zauzetih obitelji skupa sa svećenikom i stvore malu oazu iz koje djeluju prema vani. U tom slučaju postoji uzajamna podrška i zaštita kao i veće mogućnosti apostolskoga rada pa se u kraće vrijeme može, uz Božju pomoć, izgraditi živa zajednica. Ovaj način je prikladan posebno za razvijene, nekoć kršćanske, zemlje gdje je vjera suočena s „borbenim bezboštvom” i stoga „na udaru kušnji i prijetnji, štoviše, to je opkoljena i napadnuta vjera”.15 U takvim sredinama „su cijele skupine krštenih izgubile živi osjećaj vjere, ili se više uopće ne priznaju članovima Crkve, živeći život koji je daleko od Krista i njegova evanđelja”.16
U ratu za duše kada je u pitanju sam opstanak Crkve svatko, prema svojim mogućnostima, treba dati svoj doprinos. Da bi se došlo do značajnih rezultata, većina se mora boriti na bojišnici kao misionari, a tek manji broj se baviti logistikom i zbrinjavanjem duhovnih ranjenika u poljskim bolnicama. Za neke to znači i strateško povlačenje iz svijeta u skladu s Benediktovom opcijom jer „znaju da vjernici napokon moraju izići iz Babilona i živjeti odvojeno, ponekad metaforički, a ponekad i doslovno, ili njihova vjera u ovoj kulturi smrti neće poživjeti dulje od još jednoga ili dva naraštaja”.17 Od drugih se pak traži izravno suočavanje sa svijetom. Zato politolog Olivier Roy kaže da kršćanstvo „treba priznati da je manjina i izići iz tvrđave kako bi ponudio odgovor na ovo rašireno traženje duhovnosti u društvu”.18 Treći pak trebaju djelovati u ilegali i razvijati podzemne Crkve kao što je to slučaj u Kini. Tu je pravi prorok bio naš svećenik Stjepan Poglajen koji je pod komunizmom ustrojio podzemnu Crkvu u Slovačkoj, Rusiji, Kini i na zapadu.19 Potrebno je i obrambeno i napadačko djelovanje. U svakom slučaju za sve je isti glavni cilj: širiti kraljevstvo Božje tako da se dovede što više duša Kristu. Jer doista „spasenje može doći samo po Isusu Kristu”.20
Kako unatoč svih upozorenja, naravnih i nadnaravnih, nije došlo do obraćenja i zaustavljanja apostazije, stanje se dramatično pogoršalo za sve ljude, a posebno za kršćane. Na zapadu se ubrzano uvodi „meki” totalitarizam, kako ga naziva Rob Dreher.21 Stoga se mogućnosti drastično suzuju i sve više preostaje jedino vjera katakombi u kojoj je navještaj prije svega svjedočenje vjernosti Kristu bez obzira na cijenu. Nesmiljeno i krvavo progonstvo postaje sve izglednije jer, kako stvari stoje, jedino je ono kadro očistiti Crkvu i omogućiti kršćanima da ponovno budu svjetlo i sol svijetu. Tada će se mučeništvo ponovno otkriti kao najplodniji put evangelizacije.
1 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, Inside Over, 6. rujna 2021.,
na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html, (12. svibnja 2022.).
2 Pavao VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu, Rim, 1975., br. 32., na: https://www.vatican.va/content/paul-vi/hr/apost_exhortations/documents/hf_p-vi_exh_19751208_evangelii-nuntiandi.html, (23. kolovoza 2022.).
3 C. S. Lewis, God in the Dock. Essays on Theology and Ethics, William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids – Cambridge, 1972., str. 214.
4 Ivan Pavao II., Redemptoris missio. Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, KS, Zagreb, 1991., 45, 49 (br. 30, 33).
5 George Wiegel, The Courage To Be Catholic: Crisis, Reform And The Future Of The Church, Basic Books, New York, 2004.
6 George Wiegel, Poznati katolički pisac je još 2004. napisao knjigu programatskoga naslova: Hrabrost biti katolik. Kriza, reforma i budućnost Crkve (nav. dj.).
7 André-Joseph Léonard, U srcu radosne vijesti. Poziv na molitvu i zalaganje za iscjeljenje čovječanstva Božanskim milosrđem, Maranatha, Grude, 2014., 54.
8 Pavao VI., nav. dj., br. 80.
9 Ivan Pavao II., nav. dj., 69-70 (br. 46).
10 Vidi sjajnu analizu o pogubnosti univerzalizma: Ralph Martin, Crkva u krizi. Putovi koji vode naprijed, Kyrios, Split, 2022., 61-84.
11 Joseph Ratzinger – Vittorio Messori, Razgovor o vjeri. Jasni odgovori na suvremene dvojbe, Verbum, Split, 2005., 52.
12 Katekizam Katoličke Crkve, 235 (br. 851).
13 Pavao VI., nav. dj., br. 80.
14 Ivan Pavao II., nav. dj., 123-124 (br. 86).
15 Pavao VI., nav. dj., br. 54.
16 Ivan Pavao II., nav. dj., 49 (br. 33).
17 Rod Dreher, Benediktova opcija. Strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu, Verbum, Split, 2019., 28.
18 Giulio Meotti, „’La crisi dell’Europa figlia del caos da scristianizzazione’. Parla Olivier Roy”, Il Foglio, 4. listopada 2019., na: https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/10/04/news/la-crisi-delleuropa-figlia-del-caos-da-scristianizzazione-parla-olivier-roy-278372/, (12. svibnja 2022.).
19 Rod Dreher mu je nedavno posvetio svoju knjige predstavivši ga kao proroka našega vremena (Oduprite se laži. Priručnik za kršćanske disidente, Verbum, Split, 2022.).
20 Ivan Pavao II., nav. dj., 11 (br. 5).
21 Rod Dreher, Oduprite se laži.
