Iza nas je vrijeme primanja u kojemu se proslavila prva pričest i krizma. Na mnogim našim obiteljskim i prijateljskim druženjima raspravljalo se koliko su se proslave u crkvi odvile na dostojanstven način. Želja nam je najčešće da se sveti sakramenti proslavljaju drukčije od ostalih proslava na dobro djece i mladih koji su upravo sakrament primili. Posveta koju su primili ostavi trag na njima i svima koji slave i kada se vrate iz crkve i puno duže. Da ostane one posvete koju tako rijetko primamo u našem okruženju, da oplemeni i primatelja i nas. Običnu zabavu možemo imati bilo kada, a ovakvo nešto događa se jednom. Raspravlja se najčešće: jesu li haljine u krizmanica bile pristojne i ima li smisla nositi visoke pete te imati duge nokte na svetoj krizmi? Trebaju li se dečki koji se krizmaju napiti sa svojim kumom kako bi pokazali da su sada odrasli i sl.?

Iako znamo da nas Isus voli i ne voli i s jakom šminkom na licu i s dugim geliranim noktima, umjetnim trepavicama kao i one bez imalo šminke i s odjećom od vrata do poda i da mu je draže čisto i dobro srce, ipak oni odrasliji osjete da tu nešto nije u redu. Veliko dotjerivanje služi nam za biti u centru pozornosti. U crkvi nije mjesto za privlačenje velike pozornosti na sebe.

Na prvu gledajući, ovakvo govorenje mladim ljudima danas, a i mnogim odraslima,  izgleda kao sitničarenje i cjepidlačenje. Jer, pored tolike nevolje u svijetu kada ubrzanim tempom izumiru biljne i životinjske vrste, kada oko nas mala djeca obolijevaju od bolesti koje se tek otkrivaju, kada svakodnevno strepimo od nekoga ponovnog rata i velikih vremenskih nepogoda… Tko se u takvom vremenu bavi finesama kao što je pristojno odijevanje u crkvi i zašto? Je li to presitno spram tolikih velikih problema?

Da bismo utjecali i na velike svjetske probleme, moramo se odgajati koračajući pomalo k zrelosti. Često ponavljamo roditeljima beba da provode puno vremena s njima jer se te slatke godine više neće vratiti. Već u drugoj godini, kada dijete prohoda i počne govoriti, kreće intenzivno učenje i nestašluci. Roditelji se u trećoj godini djetetova života počnu pitati imaju li zbilja i drugi ovakvih problema sa svojom djecom, je li moje najgore i gdje griješim. S četiri ili pet godina roditelji osjete prvi žal napuštanja gnijezda kada djeca radosno ostaju cijeli dan u društvu vršnjaka u vrtiću i u igri. Nagovještaj rastanka, jednom kada se skroz osamostale, početak je velike, nerijetko grčevite, borbe usmjeravanja na pravi put. Kada nam se kao stručnjacima roditelji obraćaju za savjet, najviše vremena provodimo u slušanju i ohrabrivanju. Zaključak se uglavnom svodi na savjete ustrajete u dosljednosti i ne činite ništa umjesto djeteta što ono može samo. Roditelji uz svako svoje dijete povremeno kao da posustaju te se učini kako borbi nema kraja i da se uzaludno bore s vjetrenjačama. Dijete nije predmet da možemo reći u ovaj situaciji postavi ga ovako, a u drugoj onako i dobro znamo da neće mirovati, nego će na svoj način posve neočekivano djelovati. I to je ono što je i najljepši dio odgoja. Djeca se vole čuditi i radovati istražujući svijet i nemaju vremena misliti koliko mi imamo energije da ih slijedimo i štitimo.

U tom smjeru želim govoriti o odgoju u crkvi. Hoće li dijete nakon što posve ode iz obiteljske kuće zanemariti što smo ga učili i krenuti skroz u drugom smjeru? Sjetimo se sebe i svojih roditelja. Poslije dužega ili kraćega razdoblja svojeglavoga lutanja počeli smo se prisjećati i primjenjivati ono što smo ponijeli iz roditeljskoga doma. Istina, i poslije kao odrasli vidimo da ne možemo bez stalne molitve i podrške svojih roditelja s kojima najčešće više ne dijelimo dom, ali ostajemo neraskidivo povezani.

U crkvi smo više nego na drugim mjestima u svijesti da smo braća i sestre u Kristu. Onda takav stav i zauzimamo i svojim odijevanjem i dotjerivanjem za crkvu kao primjer djeci. Kao što ne treba biti takva da privlači preveliku pozornost, odjeća i nakit istovremeno treba biti svečana. Da, svi znamo da treba tako biti, ipak se stalno trebamo opominjati kao i ono u odgoju male djece biti dosljedni i ustrajni. Sada, u ljetnim vrućinama vidjeti nekoga u majici ili haljini na bretele ili u kratkim hlačama nije nam neprilično u svakodnevnim situacijama. Međutim, u crkvi tako odjeveni možemo izazvati nelagodu zbog nepoštivanja mjesta i trenutka. Čak i kada je misa na otvorenom, ne može da nam ne prođe kroz glavu da se treba pripaziti ako ništa barem na kulturu odijevanja.

Za djecu:

Prije odlaska u crkvu pogledam se u ogledalo i zapitam hoću li danas u biti u centru pažnje. Ako da,  je li to u redu!? Tko je u crkvi u centru pažnje i zašto? Za biti u centru pažnje odjenut ću se i našminkati u nekim drugim prigodama (ali ni tada ne toliko neprimjereno kao da nemam nikakve veze s Crkvom i kršćanskom vjerom).

Za mame i tate:

Dobar savjet svome djetetu ne zaboravite zaliti svojom molitvom. Ponekad pustiti vrijeme (možda i godine) i slobodu mladom čovjeku da shvati poruku koju ste mu uputili.

Molitva Djetiću Isusu u naručju sv. Ante

Isuse Kriste, Sine Božji, koji si radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, rodio se od Djevice Marije, za nas se žrtvovao na križu, slavno uskrsnuo i na nebo opet uzašao da i nama u njemu pripraviš mjesto, ti si sâm obećao da ćeš s nama biti do svršetka svijeta. Stvarno si s nama prisutan u euharistijskoj tajni. Crkvu svoju krijepiš i vodiš na putu prema vječnosti. Svoju prisutnost među nama objavio si na vidljiv način mnogim svetima, posebno našem sv. Anti, koji te je kao Djetića primao u svoje naručje i milo s tobom razgovarao. Daj i nama milost da te živom vjerom primamo u sv. pričesti, da te – osobito u ljubavi prema bližnjemu – neprestano osjećamo među nama i da s tobom budemo uvijek tako sjedinjeni da te jednom zaslužimo ugledati na nebesima i u tvojoj slavi uživati vječnu sreću sa svim svetima. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Biti u crkvi u centru pažnje! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iako se svake godine ponavljaju godišnja doba, ovo proljeće neće biti kao prethodno niti bilo koje ranije koje je već bilo. Ne može se ponoviti isto što se tiče našega života, ali niti za naš planet i za svemir. Organizam smo koji živi i stalno se mijenja. Naša zemlja nam isto pokazuje da se mijenja i da živi. Prije tisuće godina bila je drukčija, ali i prošle godine je bila drukčija nego što je sada i neće se vratiti u sadašnje stanje, nego će se i dalje mijenjati. Za Uskrs uzimamo jaje kao simbol rađanja novoga života. Bojimo jaja na različite načine kako bismo označili ljepotu raznovrsnosti živoga svijeta oko nas. Dajući mašti na volju da ukrasimo jaje, kao simbol skrovitosti budućega života čiju ljepotu možemo samo predosjećati zato što u njemu stanuje Tvorac ovoga divnoga svijeta, potrudimo se da naša ovogodišnja uskrsna jaja budu na radost nama i našim bližnjima.

Ovoga puta predlažem nekoliko kreativnih načina ukrašavanja za Uskrs. Ovi mali prijedlozi neka vas potaknu da osmislite svoje načine ukrašavanja na osnovi ovih i drugih ideja koje ćete vidjeti drugdje.

Svjetlucave točkice

Potrebno: gliteri (svjetlucavi prah), drvofiks i štapići s pamučnom vatom.

• Nanesite štapićem ljepilo na jaje, zatim stavljajte glitere čistim štapićima. Neka svaka boja glitera ima svoj čist štapić kako biste što urednije nanijeli željenu boju glitera.

Koke od materijala s radnoga stola

Potrebno: papirići u boji, selotejp, škare i kuhano jaje.

• Od papirića u boji izrežite trakicu od koje ćete napraviti postolje za jaje (duljina oko 10 – 11 cm) te spojite u krug selotejpom. Za glavu koke napravite oblačić (ravni dio dužine oko 10 cm) te ga savite u fišek i zalijepite te mu škarama malo zaoblite vrh kako biste stavili krijestu. Izrežite još noge, rep i kljun te zalijepite (rep malo zavrnite povlačeći papir škarama).

Čestitka – mozaik od ljuskica

Potrebno: tvrđi papir u boji za čestitku, ljuska od jaja, flomasteri i drvofiks.

• Savijte od papira čestitku. Od kartona u drugoj boji iskružite oblik jajeta te nanesite ljepilo, drvofiks ili netko drugo ljepilo koje dobro lijepi. Ostavite da se osuši. Pokušajte od nalijepljenih oblika pronaći jednostavnu smislenu figuru koju ćete obojiti (flomasterima, lakom za nokte, temperama).

Zeko od kolaž papira i jajeta

Potrebno: kolaž papir, ljepilo, kuhano jaje.

• Od trakice papira napravite stalak kao i za koku (dužina 10 – 11 cm) te iskružite uši, noge oči i nos. Zalijepite za jaje drvofiksom ili nekim drugim jakim ljepilom, zavrnite mu jedno uho da zeko dobije na simpatičnosti.

Mozaik jaje obloženo maramicom

Potrebno: papirnate maramice, drvofiks, jednokratne rukavice, flomasteri.

• Navucite rukavice te dobro namažite kuhano jaje drvofiksom. Skinite rukavice i oblijepite jaje malim krpicama istrgane maramice (od maramice odvojite samo jedan sloj). Kada je jaje skroz oblijepljeno, još ga malo poprskajte vodom da se maramica lagano namoči te popravite prstima tako da maramica bude priljubljena uz jaje. Ostavite da se osuši. Kada je suho, iscrtajte jaje flomasterima po volji, boje će se lijepo prelijevati i stapati pa možete raditi mozaik s crnim konturama ili bez njih te osmisliti neki određeni crtež crtajući najprije olovkama, a zatim bojama.

(molitva za kraj)

Isus i djeca

Pustite malene k meni,

slatke su riječi ove

kojima Isus blago

dječicu k sebi zove.

Pustite malene k meni

ja ću ih čuvati od zala.

Ispuniti ljubavlju svojom

njihova srca mala.

Objava Sve ide ukrug, ali se ne ponavlja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U vremenu kada su nas naši očevi odgajali, u većini slučajeva dobar otac bio je sinonim za čovjeka koji se dobro brine za materijalno stanje obitelji. Njegovo je bilo donijeti kući plaću, znati popraviti poneki manji kvar u kući, provoditi kućni red i disciplinu. Činilo se da nikoga ne zanima provodi li dovoljno vremena s djecom nego se to prepuštalo supruzi odnosno dobroj majci. Međutim, isti taj nekadašnji, prethodno opisani, dobar otac danas će se smatrati emocionalno rezerviranim i nebrižnim negativcem. Dok današnji dobar tata uz to što i dalje treba financijski uzdržavati svoju obitelj, najčešće podjednako kao i supruga ili partnerica, prema sadašnjim očekivanjima, treba biti i stvarno prisutan u životu svoje djece, tjelesno i emocionalno. Istraživanja kažu kako većina današnjih očeva to i želi ali imaju dosta problema oko toga što ih nitko tome nije učio pa se češće susreću s više teškoća nego njihove supruge koje znaju gdje tražiti pomoć.

Seminari, članci, knjige, videozapisi i sl. koji se bave podizanjem male djece (osobito novorođenčeta) i stjecanjem vještina kako postati dobar roditelj, gotovo se u potpunosti obraćaju ženama. Očevi su u ovakvoj literaturi uglavnom zanemarivani i teško ćete naći knjige namijenjene njima. Tate koje već dugi niz godina žele aktivno sudjelovati u podizanju i odgoju svoga djeteta od njegova rođenja moraju se još uvijek snalaziti kradući maminu literaturu o bebama i pokušati prilagoditi sebi, iako je njihov pristup drukčiji. Od trenutka djetetova rođenja muškarci s bebama postupaju na vrlo različite načine. Očevi nerijetko više naglašavaju fizičko i energično, a majke društveno i emocionalno. Dijete će jako brzo spoznati te razlike i na različite načine reagirati na tatu i mamu. Kada je gladno, mama će lakše utješiti dijete (naravno ako doji), ali će zato biti sretnije s tatom kada se poželi brze energične igre. Djetetu su itekako potrebne obje vrste interakcije i nije ih potrebno ni uspoređivati niti ocjenjivati.

Uloga očeva

„Sve što smo do sada uspjeli ustvrditi ukazuje na to da se u djece kojom se bave i očevi, kvocijent inteligencije u dobi od šest ili sedam godina već uvećao u odnosu na drugu djecu”, kaže pedijatar T. Berry Brazelton. Također dodaje da je uz očevo sudjelovanje u njegovu podizanju „vjerojatnije da će dijete imati smisao za humor, vjerovati u sebe i biti motiviranije za učenje”. Nasuprot ovome, očeva emotivna distanciranost može ostaviti duboki negativan utjecaj. „Istraživanja pokazuju izravnu vezu između izostanaka očeva iz djetetova odgoja i viših stopa agresivnoga ponašanja u sinova, spolno preuranjenoga ponašanja njihovih kćeri i  rigidnije spolne stereotipizacije u djece obaju spolova”, piše Louise B. Silverstein. Istraživanja pokazuju i dobre rezultate kod očeva koji aktivno sudjeluju u odgoju djece. Za ove očeve je vjerojatnije da će biti u sretnom braku i napredovati na poslu.

Što čini tata koji je uključen od početka? Nekoliko najboljih načina da otac kvalitetno upozna svoje novorođenče:

• Držite ga. Beba voli nosanje uokolo bilo u naručju ili u nosiljci.
• Razgovarajte s njim. Iako novorođenče ne razumije značenje riječi, dok mu se obraćate pomažete mu da se upozna s ritmom jezika. Slobodno pričajte o svakodnevnim uobičajenim stvarima.
• Mijenjajte mu pelene. Možda se ova zadaća ne čini osobito ugodnom i zabavnom, ali je odlična prigoda za izravnu interakciju s djetetom (masiranje trbuščića, škakljanje koljena, cjelivanje prstića). Vještinu mijenjanja pelena otac će steći za nekoliko dana jednako kao i majka.

Od prvih tjedana i tata i dijete mogu računati na međusobno druženje i kroz igru. Naravno, nogomet ili košarka će morati malo pričekati. Sa svojim novorođenčetom nastojte svaki dan provesti barem dvadeset minuta (u obrocima od pet minuta). Brbljajte, čitajte naglas, ljubite ga, mijenjate izraze lica, eksperimentirajte s njegovim refleksima, sve su to dobri načini aktivne zabave. Treba svakako znati:

• Ako dijete počne plakati ili vam se čini da mu je igra dosadna, prestanite s tim što činite. Pretjerivanje s igrom kod djeteta može izazvati zbunjenost ili iziritiranost pa takve igre ograničite na samo nekoliko minuta.
• Najbolji trenutak za igru je kada je dijete u stanju aktivne budnosti.
• Dok ste s djetetom u igri, posvetite se samo njemu (ostavite telefon, TV i sl.).
• Često mu se smiješite i smijte te ga verbalno potičite. Premda ne razumije riječi, dijete svakako razumije osjećaje.
• Budite nježni. Mišići vrata u novorođenčeta nisu posve razvijeni pa im je potrebno pridržavati glavicu sa stražnje strane i izbjegavati nagle pokrete i trzaje. Nikada ne tresite novorođenče niti ga bacajte u zrak jer se maleni mozak može početi micati unutar lubanje što može biti opasno i dovesti do trajne povrede.

Učinit će se možda prekomplicirano, prezahtjevno i preodgovorno brinuti se za to malo, nježno, bespomoćno biće. „Kada se pojavljuju zajedno osjećaji nepripremljenosti, straha i zbunjenosti koje doživljavaju toliki novopečeni očevi, čovjeka mogu uistinu posve obuzeti”, kaže A. A. Barott u knjizi Kako biti tata. On dodaje da „na takve situacije neki muškarci reagiraju bijegom – emocionalno i fizički ili oboje – od djece i partnerice” te savjetuje u takvim situacijama potražiti razgovor s nekim iskusnijim ocem, svojim vršnjakom, ali svakako i suprugom. U jednom velikom istraživanju znanstvenici su otkrili da očevi na svoju odgojiteljsku ulogu u pravilu gledaju kao na važno iskustvo koje im pruža zadovoljstvo. Suvremeni očevi ne slažu se s tim da bi samo majke trebale biti zadužene za disciplinu ili za brigu o bolesnom djetetu nego roditeljsku ulogu smatraju dijelom bračnoga iskustva koje ravnopravno trebaju podijeliti sa suprugama.

Objava „Novopečeni” tata! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Odgajajući djecu predškolske dobi, upoznajem kako čovjek vrlo rano razumije da će se s nečim ili nekim zločestim morati suočavati cijeli svoj život, da mora s tim računati i naučiti kako se s istim sukobiti i kako se obraniti. Radeći u vrtiću u skupini s trogodišnjom djecom, svakodnevno sam im prije popodnevnoga odmora čitala priče primjerene njihovoj dobi. Zanimljivo mi je bilo primijetiti kako su djeca u trećoj godini života dugo tražila da im svaki dan čitam uvijek istu priču Tri praščića. Oni su je zvali Priča o vuku iako sam svaki put govorila njezin pravi naziv. Čini se da je zvijezda priče njima upravo vuk i zbog njega smo nekoliko mjeseci ponavljali tu priču uz pažljivo slušanje kao da je čuju prvi put, iako sam im svako malo nudila drugu priču čak iz iste knjige koja je njima prilagođena tekstom i ilustracijom.

Priča govori o tri brata praščića koja odluče sebi sagraditi kuće. Dva brata su bila lijena pa napravila kuće od slame i pruća dok se treći dugo trudio i sagradio čvrstu kuću od cigle. Onda dođe zločesti vuk pa puhne na kuće od slame i pruća i one se sruše. Braća pobjegnu vrijednom i mudrom bratu u kuću od cigle, a ovu vuk ne uspije srušiti. Onda se sva trojica čak našale s vukom pa ga pozovu da uđe kroz dimnjak gdje ga dočekaju s loncem vrele vode. Vuk se opeče, praščići mu ipak pomognu, ali mora obećati da će ih pustiti na miru. Kada se u priči prvi put spomene vuk, nekoliko glasića poviče: Da ga vidim. Onda ga istraživačke okice u tišini promatraju. Sutradan opet nudim drugu priču, međutim pokoji mali kažiprst digne se u zrak uz galamu: Pričaj o vuku. Zašto ne, neka druge priče čekaju svoj red!? I opet se upija svaka riječ i pažljivo proučava ilustracija zločestoga vuka. U isto vrijeme s istim uzrastom djece često traže da pjevamo o sv. Nikoli i Krampusu, iako Božić nije ni blizu, i svaki put netko od njih zaustavlja me na istom mjestu i to tamo gdje se spominje Krampus koji treba ostati vani. Svaki put trebam im potvrditi da će Krampus ostati vani i da neće doći i ta potvrda svu djecu zanima. Ako gledamo kazališnu predstavu i pojavljuje se neki njima strašan lik, rado će mu dati pet ako ponudi, ali samo ako će se držati drugom rukom za roditelja ili odgojitelja ili ako su u prilici odmah zatim pobjeći u zagrljaj odrasle poznate im osobe.

Ipak prijatelj.

Vrlo je važno izučavanje zločestih ponašanja koja su prema nama usmjerena i s kojima se moramo naučiti nositi, a osobito za djecu. Međutim, odrasli vrlo često, posebno u moderno vrijeme, pokušavaju što duže zavaravati djecu, čini mi se još više sami sebe, da će takve ugroze što je više negiraju manje biti u životu. Forsira se da djeca za sve kolege iz vrtićke grupe i iz razreda u školi govore moji prijatelji. Zar su joj/mu ili zar mogu biti sva djeca iz grupe ili razreda prijatelji? Zar su nama sve kolege s posla prijatelji? Ne slažem se s tim jer se ni djeca ne slažu i osjete i već znaju da to nije tako. Dijete se pretvara i ponavlja moji prijatelji za sviju ako to roditelj/odgojitelj/učitelj forsira, a da možda nema niti jednoga prijatelja u razredu. Zašto ne učimo djecu da razlikuju druženje, korektan odnos s kolegama i prijateljstvo? Mislim da ih moramo učiti da određeni ljudi mogu imati upravo te karakteristike zločestoga vuka koji nas može napose emocionalno ugroziti. Moramo odmalena učiti prepoznavati ove znakove kako bi mladenačka razočaranja bila plodonosna i kako bi iz tih razočaranja izišli jači, a da se ne udalje od ljudi.

Moguće je da proučavanje zločestoga vuka djetetu pomaže da, dok se još može sakriti u krilo odraslih, ipak na vrijeme otkriva istinu. Zločesti vuk na neki način govori o tome i da nisu svi ljudi, bilo vršnjaci ili odrasli, iz našega okruženja prijatelji. Moramo odmalena, kako vidimo djeca to spontano traže ako im damo priliku, učiti prepoznavati moguću opasnost od ljudi koji nas mogu ugroziti. Priča o zločestom vuku i slični trenuci s najmanjom djecom samo su jedan od malih koraka na putu socijalnoga sazrijevanja mladoga čovjeka. Trebat će još puno razgovora, priča, a posebno iskustava kvalitetnoga socijalnoga odnosa kako bi se dijete znalo otvoriti kvalitetnom emocionalnom odnosu, ali i napraviti štit od mogućih povreda ukoliko bude trebalo. Djeca iz relativno stabilne obitelji u kojoj se njeguje međusobno povjerenje u tome će najčešće i uspjeti. Iako će roditelji prigovoriti da je njihov utjecaj danas samo jedan dio jer na dijete toliko utječu mediji, važnu ulogu u kriznim trenucima ima dobar temelj u ranom djetinjstvu u kojem se dijete osjeća sigurno i zaštićeno, poput korijena stabla koji se neće tako lako srušiti. Nažalost, nemaju sva djeca priliku iz sigurnosti svoje obitelji i dobre odgojno-obrazovne ustanove polako se upuštati u upoznavanje odakle prijeti opasnost. Takvi onda i jesu najčešće žrtve odraslih, ali i vršnjačkih manipulatora, a poslije dolaze razočaranja. Oni koji traže žrtvu kojom će manipulirati i koju će iskoristiti računat će da idu na one koji su bez jake zaštite obitelji ili okruženja. Djeca ili odrasli koji postaju žrtve emocionalnoga razočaranja često su ulovljeni u trenucima velike potrebe da se povežu s drugom osobom pa vrlo lako mu/joj ukažu svoje povjerenje. Vidjeli smo to mnogo puta, ali se ne petljamo. Nekada se, ipak, moramo petljati. Ima situacija iz našega okruženja kada vidimo ili osjetimo da je slab čovjek ugrožen, bilo da se radi o djetetu ili odraslom, a pravimo se da ne vidimo. Činimo veliki grijeh kao vjernici, a moralni propust kao ljudi ako to ignoriramo. Djeca najbolje mogu pomoći vršnjacima posebno tijekom osnovne škole. Djecu moramo učiti da su dužni razgovarati najprije sa svojim roditeljima ako sumnjaju da je netko iz njihova vršnjačkoga okruženja ugrožen od drugih vršnjaka ili odrasle osobe. To smo dužni i odgovorni, kao djeca, a još više kao odrasli, barem da upozorimo nekoga tko bi mogao pomoći. Kada je netko slab i ne može se ravnopravno braniti, trpi nasilje. Izgleda da kao društvo nismo dovoljno ozbiljno shvatili niti djecu dovoljno o tome učimo.

Djeca u vrtiću trebala su dopuniti poznatu izreku: Čovjek čovjeku je___. Djeca su rekla PRIJATELJ! Istina, ako smo naučili kako se čuvati od velikih emocionalnih lomova i napraviti štit za zločeste vukove, ova će nam izreka zvučati češće prihvatljivija od prvotne – Čovjek čovjeku je vuk.

Objava Čovjek čovjeku prijatelj ili vuk pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U pedagoškom radu s djecom uglavnom nam se događa da roditelji traže savjet kako postupati u odgoju djeteta kada su već očajni, umorni i ne vide izlaz u načinu kojim postupaju sa svojim djetetom. Žele recept kao kod doktora. Treba im konkretno brzinsko rješenje. Međutim, odgoj je kompleksan i dugotrajan proces u kojemu onaj koji odgaja često mora rješavati trenutke iz svoga djetinjstva koji su ostavili rane pa kao odrasla osoba koja odgaja, često neprimjereno reagira. Zato im nije utješno ako kažemo da svaku svoju sljedeću reakciju moraju preispitati. Zar je problem u njemu – roditelju koji se teškom mukom muči da djetetu osigura sve ono što on kao dijete nije imao? Dok djeca drže u rukama nove modele mobitela, idu na izvannastavne aktivnosti koje požele, njihovi roditelji jedva financijski i vremenski pokrivaju sve. I onda se netko usudi reći ako misliš dobro odgajati moraš i sam sebe odgajati!

Dakle, najčešće je problem u tome što smo s ekstrema autoritarnoga odgoja, kako su odgojena većina današnjih roditelja, prešli u ekstrem tzv. popustljivoga odgoja. Za tako nešto nisu krivi ni roditelji a još manje njihova djeca, ali ako nastavimo s pristupom popustljivoga odgoja, ne samo da ćemo imati roditelje koji će se osjećati loše u odgoju svoje djece nego i djecu koja će odgajana na taj način također nositi rane iz djetinjstva jer se na svoje nesigurne roditelje nisu mogli osloniti. Onaj koji odgaja mora uvijek znati da je nesavršen čovjek ali i da je proces odgajanja djeteta prilika da svoje potisnute rane iz djetinjstva liječi na dobar način.

Kako tražiti dobar način? Često nas kao odgojitelje pitaju kako ne gubimo živce kada se dijete naprimjer počne inatiti, bacati stvari, vikati i sl. To je zato što vidim to dijete kao ono koje ima problem, a sebe kao onu koja ga vodim i koja mu treba pokušati pomoći. Slično ponašanje vidjeli smo više puta kod djece i nije smak svijeta. U roditeljskom odnosu s djetetom mora se znati tko je odgovoran za taj odnos, naravno da je to odrasla osoba. Ne treba se razočarati i odustajati ako reakcija roditelja nije uvijek savršeno mirna, ali svakako se isplati potruditi ne reagirati agresivno na dječje agresivne ispade, udahnuti duboko nekoliko puta te uzeti malo vremena i pokušati ne reagirati iz ljutnje. Posvijestiti si tko koga u tom odnosu treba voditi te zašto me kod djeteta takva reakcija toliko ljuti. Kakva očekivanja imam od djeteta i pokušavam li ga oblikovati po svojim zamislima? Imaju li ta očekivanja veze s našim neostvarenim željama? Osvijestiti sebi da je to dijete jedinstveno, sa svojim mislima, osjećajima i voljom a ne moja kopija koju pokušavam dotjerati po svojim zamislima pa sam frustriran ako se to ne događa. Podsjetiti sebe da sam odgovoran  u odnosu roditelj – dijete te kako je cilj odgoja da dijete ostvari svoje potencijale i izraste u samostalnu osobu sposobnu misliti svojom glavom.

Zamislimo situaciju da imamo kvar na perilici za rublje. Zovemo majstora, on uključi perilicu koja lupa pri pranju, pušta vodu a majstor počne na nju vikati da prestane te da se izvoli popraviti. Nema smisla, naravno. Nego što će učiniti? Osluškivat će i pokušavati otkriti uzrok i smišljati kako ga otkloniti. Možda ćete reći da ste barem takav ekspert u roditeljstvu. Ne može se biti jer roditeljstvo se uči u hodu. Već u dojenačkoj dobi dijete ispituje granice roditelja pokušavajući manipulirati svojim plačem. Majka i otac će prepoznati kakav je to plač: prodoran i bolan kao reakcija na povredu; zahtjevan kada je beba gladna ili možda cendrav kada je djetetu dosadno i traži pažnju. Ako dijete cendra, nećemo dramiti nego će ono po intonaciji glasa i ponašanju osjetiti kako je u redu da mu je nekada malo dosadno. Slično će dijete činiti tijekom cijeloga svog ranog djetinjstva. Jasno, to više neće biti samo plač kao način komunikacije kojim dijete skreće na sebe pozornost.

Tijekom prvih godina života s djetetom uči se kako se nositi s frustracijama na prihvatljiv način. U redu je osjećati ljutnju i bijes, ali tada ne treba djelovati, nego se pokušati najprije smiriti, a tek onda djelovati. Takav model ponašanja roditelji trebaju i primjerom pokazivati djetetu. Roditelji nisu i ne mogu biti prijatelji svom djetetu i iako možemo reći da su i trebaju biti ravnopravni jer uče i oni o roditeljstvu kao i o sebi dok odgajaju dijete, ipak su oni ti koji vode dijete i postavljaju pravila kojih se dosljedno pridržavaju kao autoritet u odnosu. Pravila koja se ne trebaju kršiti i gdje ne treba popuštati su: poštovanje roditeljskog autoriteta, poštovanje djeteta te poštovanje i uljudno ponašanje prema drugima. Pravila za dijete o kojima se može dogovarati mogu biti o tome što odjenuti, kakve prijatelje imati, aktivnosti i hobiji, način provođenja slobodnoga vremena, vrsta glazbe koju će slušati i sl. Što se tiče duhovnoga života, odlaska na nedjeljne svete mise i molitve, isto vrijedi kao i za osnovna pravila. Ali, najprije si roditelji moraju postaviti nekoliko pitanja. Jesmo li dijete krstili samo iz običaja ili nam Katolička Crkva i pripadnost njoj nešto znači? Jesmo li dobili nešto time što smo kao djeca postupno i kontinuirano odgajani u vjeri odlazeći na nedjeljne svete mise i primajući sakramente? Želim li da dijete kao odrasla osoba samo pronalazi religiju ili sektu koja će mu odgovarati jer u našoj katoličkoj nije steklo dovoljno dobre temelje? Je li jedan od zahtjeva koje moram postaviti svom djetetu kao autoritet odlazak na nedjelje svete mise? Najvažnije, pokazujem li to primjerom?

Naravno da je dio odgovornosti i na svećenicima. I oni, ako im je stalo da djeca dolaze u crkvu, konstantno trebaju na tome raditi i pitati se: Obratim li se ponekad djeci koja su na svetoj misi dvjema, trima rečenicama na njima razumljiv način? Ima li župa barem 2, 3 puta godišnje neki sadržaj na kojemu će djeca moći sudjelovati? Trudim li se iskreno i otvoreno razgovarati s roditeljima o problemu izostanka njihove djece s nedjeljnih svetih misa i tražimo li rješenje? Savjetujem li se sa stručnjakom za odgoj djece i angažiram li one koji imaju smisla za rad sa djecom u pastoral župe?

Priča za razmišljanje

Baka: Moliš li svaku večer?

Unuk: Da, bako.

Baka: I svako jutro?

Unuk: Ne, bako. Po danu me nije strah.

Objava Vi ste Crkva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Novi početci

I, hoćemo li ipak reći da je jesen lijepa!? Ovisi kako ćemo shvatiti te svoje nove početke. Kao strah ili kao izazov. Hoćemo li vježbati da strahove pretvaramo u izazove? Znači, sve ono što će se događati bilo lijepo ili manje lijepo samo je jedan od mnogo koraka koje ćemo imati u životu i iz kojih ćemo učiti. Naravno, kao djeca to teško možemo shvatiti, ali odrasli, pogotovo koji odgajaju djecu, trebaju to znati i što smirenije pristupati novim životnim koracima koje dijete postiže puštajući ga da bude samostalno što je više moguće u svakoj životnoj dobi. Pogrešno je ako u svaki životni korak koje dijete treba napraviti stupamo s pretpostavkom kako će to djetetu teško ići. To vježbamo od najranijih dana. Neka djeca po prirodi će biti sretna da dobivaju male zadatke, ali ima onih koji će se boriti da sve netko za njih obavi dokle god se za to može izboriti. Dobro je potražiti u stručnoj literaturi ili poslušati odgojitelje što zdravo dijete u kojoj dobi može i onda mirno to od svoga djeteta i očekivati.

Ipak, u praksi ne ide ni blizu tako jednostavno. Neke promjene života čine nam se prenaglima i prevelikima. Čini nam se da ih nećemo uspjeti svladati pa gledamo kako ih drugi prolaze. Ako naiđemo na nekoga za koga nam se učini da prolazi slično, tražimo kako podijeliti svoje dileme kao da se želimo uvjeriti da nismo sami u problemu. Većini ljudi to pomaže. Tako se već u prvim školskim danima sklapaju prva prijateljstva. Sklapaju se tako prijateljstva među mamama čija djeca idu zajedno u vrtić. Kada na roditeljskom sastanku čuju da su se isto bojale i noćima nisu spavale misleći hoće li njihovo dijete puno plakati kada ostane bez njih, hoće li ga druga djeca tući, a da se neće znati obraniti, hoće li često pobolijevati.

Tko bi volio jesen ako znamo da će odjednom biti promjene temperatura pa ćemo možda imati zdravstvenih teškoća jer se naš organizam ne prilagođava tako lako. Znamo biti ljuti na sebe jer smo tako neotporni i osjetljivi. Na otpornosti i samostalnosti, posebno kod djece, trebamo raditi koliko god je to moguće pogotovo u moderno doba kada lako imamo sve u trenutku kada nam zatreba od toplih prostorija do brze medicinske pomoći. Teško je u tome naći pravu mjeru. Krenimo od igre. Nemojmo raditi za dijete. Svaki i najmanji problem na koji nailazi je mali izazov i vježba. Od malih izazova do velikih. Krenimo od male samostalnosti do velike samostalne osobnosti.

Igre suhim lišćem

Predložit ću nekoliko igara lišćem s drveća. To su posve jednostavne igre za djecu koja prave prve korake u kreativnom izražavanju. Cilj nije da dijete sutra bude umjetnik, ali zašto ne i umjetnik, ili da ono što napravi izgleda kao umjetničko djelo koje se mora staviti na izložbu. Kod male djece u likovnom stvaranju najvažniji je proces izrade, a ne produkt odnosno kako će na kraju izgledati rad. Dijete uči dok ljepilom lijepi, dok promišlja kako odvojiti prstiće od papira pokušavajući nešto zalijepiti i traži rješenja. Neka se snađe i neka njegovi prvi pokušaji lijepljenja budu zalijepljeni onako kako uspije. Ako malom djetetu damo da radi kreativni rad, odredivši mu samo materijal i mjesto na kojem će raditi, te mu pri tom pružimo potpunu slobodu na koji će se način igrati materijalom, izgrađujemo i svoj stav spram djeteta za koje vjerujemo da se može uhvatiti u koštac s problemčićem na koji nailazi, a poslije dan po dan sa sve većim problemima. Ne samo roditelji nego i odgojitelji i učitelji često padaju u izazovu kada treba usmjeriti djetetov rad. Pomognu djetetov rad kako bi naoko izgledao kao neko postignuće dok ne puštaju djetetu da se igra tj. uči i vježba malim koracima primjereno dobi, a prolazeći kroz male prepreke i izazove. Vodimo se da dijete uči dok proces stvaranja traje. Ovih nekoliko jednostavnih igara lišćem mogu raditi djeca od 3 do 6 godina. Ponudite im materijal i odredite mjesto na kojem mogu raditi, najbolje za stolom. Lišće možete zajedno ubrati u prirodi i staviti ga u novine da se preša dva, tri dana. Najbolje da uberete lišće sa što više različitih stabala i, naravno, u što više boja.

1. Potrebno: kolaž papir, ljepilo za papir u stiku i prešano lišće. Dajte djetetu da izabere boju papira koju želi, postavite mu ljepilo i 10 do 20 različitih listova na stol (i idite smireno kuhati ručak). Neka dijete odluči koliko i kako će lijepiti listove.

2. Usitnite nekoliko suhih listova u posudicu. Nacrtajte na papiru npr. jabuku ili krušku. Dajte djetetu ljepilo i neka usitnjenim listovima ukrasi crtež. Što je dijete manje to neka crtež bude veći i jasniji bez puno detalja.

3. Postavite na stol razrijeđene tempere u plastične tanjuriće (tri ili četiri osnovne boje). Dajte djetetu list papira i suho lišće. Pokažite kako može umakati lišće u boji i otiskivati na papir. Pripremite barem desetak listova papira ili veliki hamer papir za otiskivanje. Najbolje raditi u prostoriji bez tepiha, terasi ili na podu koji ćete zaštiti od boja.

4. Dajte djetetu bijeli papir i prešane listove s drveća te olovke, bojice i flomastere. Neka pokuša precrtati obrise lista na papir.

5. Pokažite djetetu kako pastelnim bojama može preslikati list s drveta ako ga stavi ispod bijeloga papira, a zatim boji pastelnom bojom preko.

6. Zajedno s djetetom uvežite dvadesetak listova papira u boji. Možete prerezati listove papira na pola da dobijete format A5. Probušite rupice i uvežite vrpcom. Neka dijete u album lijepi prešano lišće s drveta po želji. Poslije možete razgovarati s kojega je stabla koji list, provjeriti u enciklopediji ili na internetu te zajedno zapišite ispod lišća. Kada ponovno odete u prirodu, tražit ćete kojega lišća još nemate kako biste mogli dopuniti album.

Objava Igre lišćem pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U našem je okruženju sve više djece koja trebaju pomoć psihologa jer se ne mogu nositi sa strahovima. Roditelji često govore, zabrinuti i ljuti na sebe i na svoje dijete, kako ga vode psihologu ili psihijatru, ali najradije bi ga ponekad išibali. Ljuti zbog okruženja koje im otvoreno ili indirektno nabija na nos da je sve to stvar prevelike razmaženosti kod djece i posljedica popustljivosti u ranoj fazi odgoja a možda i sada. Ima li njihovo dijete stvarno toliko velik problem od kojega bi moglo imati ozbiljne poremećaje u ponašanju i psihičke probleme u odrasloj dobi ili okruženje ima pravo pa ga treba pustiti da se bori, ispliva i ojača? Međutim, roditelji će, u koliko god konzervativnom okruženju živjeli, osjetiti kada se više ne mogu nositi s problemom te tražiti pomoć od stručne osobe. Vjerojatno će to najprije biti savjet učitelja iz škole koju dijete pohađa, a zatim psihologa ili psihijatra. Kada roditelj osjeti da mu je dijete u stvarnoj opasnosti, ogovaranja i mišljenja okoline postaju nevažna jer okolina i tako ne zna sve detalje oko borbe s problemima koju trenutno dijete a zajedno s njim i roditelji imaju.

Jesu li zbilja djeca danas prenježna u odrastanju i suočavanju s novim nepoznatim iskustvima ili previše informacija dolazi do njih neprimjereno njihovoj dobi pa se nisu u stanju nositi s njima? Čini mi se da bi uzrok mogao biti ovo drugo. Do prije par desetljeća odrasli su štitili djecu od priča koje nisu bile još za njihove uši. Znali su da trebaju ostati zaštićena i bezbrižna djeca neopterećena svom okrutnom stvarnošću. Kompleksnosti društva i ljudskoga ponašanja, veliki broj slučajeva zastrašujućih događanja i ekstremne slučajeve nastranoga ponašanja kod ljudi veći broj djece ranijih desetljeća nije imao priliku upoznati do odrasle dobi. Danas su djeca, putem medija, s tim suočena gotovo od najranije dobi. Danas se djeca prerano suočavaju s time što im se sve loše može dogoditi jer vide toliko toga što se ljudima loše događa i od toga ih, i uz najbolju volju, teško zaštićujemo. Odrasli koji ih odgajaju i kojima je stalo da odrastu u sretne i zdrave ljude, koji im žele osigurati zdravu okolinu, ponekad i sami postaju grčeviti, ljuti i u strahu od nezdrave okoline za dijete. U prirodi mladoga čovjeka je želja vidjeti što je to zabranjeno ako je ikako moguće do toga doći. Jasno, današnjoj djeci je itekako moguće. Nekada npr. ako se šaputalo pred djetetom o temama za odrasle, takve priče su u velikoj mjeri i ostale neotkrivene sve do odrasle dobi. Danas djeca, često na štetu svoje nježne dobi, svoju znatiželju lako zadovolje otkrivajući putem medija stvari koje su i odraslom iskusnom čovjeku teško shvatljive. Suvremena djeca i mladi se suočavaju s ovim na svoj suvremen način. Ako ne uživo, onda putem društvenih mreža o svojim dilemama komuniciraju s vršnjacima. Pokušavaju slijediti i kopirati svoje uzore mladih ljudi za koje im se čini da se uspješno bore s okolinom i problemima s kojim se i sami nose u suvremenom društvu.

Što možemo učiniti da im pomognemo? Podržimo dijete ako primijetimo da u određenom razdoblju pronađe osobu od povjerenja iz bližega okruženja. Čini mi se da sve više mladih takvu osobu vidi u svojim bakama i djedovima. Često čujem od roditelja, s malo čuđenja u glasu, kako njihov sin ili kći, sad odjednom, vole često otići djedu i baki na kavu. Dobro je kada to roditelji smatraju simpatičnim i vrijednim. Tužno je kada ih jedno od roditelja vidi kao konkurenciju i brani ova druženja. Djed i baka današnjoj djeci i mladima imaju itekako što ponuditi i djeca to dobro osjećaju. Oni u zreloj životnoj dobi često razumiju da nitko ne voli, pogotovo mladi, da mu dijeliš savjete ako te se za isti ne pita. Oni su odrasli u neko drugo vrijeme kada se komuniciralo samo uživo ili s jako malo medija. Mladi osjećaju da su kao takvi stariji ljudi imali kvalitetnije socijalne vještine, iskrenije odnose među sobom nego što oni to uspijevaju ostvariti. Sretni su mladi ljudi koji imaju ovakve djedove i bake i dobro je kada to prepoznaju osobito u razdobljima života kada im je potrebno. Nedavno čujem od jednoga mladog studenta kako voli kada dođe doma otići kod jednoga starog susjeda i s njim pred njegovom kućom popiti nekoliko piva. Da, može se reći to je izvedivo na selu. Što je s gradovima? Možda bi trebale škole organizirati povremeno volontiranje djece i mladih u staračkim domovima? Vjerujem da bi se na takav način stvorila određena prijateljstva između starijih i mladih i da bi bilo mladih koji bi i sami dolazili na druženje na dobro i jednih i drugih.

Čega se bojao dječak kojega sam na početku spomenula? Je li nekada vidio časnu sestru koja mu nije izgledala dobronamjerno, je li nekada gledao film čije su zločeste likove tako obukli, je li vidio više puta u medijima informaciju da ljudi koji rade u crkvenim krugovima nisu dobri ili se samo iz nekoga razloga boji ljudi u crnom? Kako god, on je dobro napravio što se suočio sa svojim strahom kada je vidio priliku. Priznao je da se bojao i iskoristio trenutak svoje hrabrosti i dobrih okolnosti. U očima njegovih prijatelja dok mi je pristupao, vidjela sam neodobravanje kao da smatraju da čini glupost, a zatim kada su svi uz njega ostvarili komunikaciju s jednom tajnovitom osobom, časnom sestrom, gledali su na njega kao na junaka. Ovaj dječak je bio hrabar jer mu nije bilo važno što će drugi reći, on je htio riješiti svoj problem jer njegov strah je bio samo njegov. Svatko ima svoje strahove. Trebamo svome strahu otkriti ime. Moramo iskoristiti priliku čim se pojavi i suočiti se sa svojim strahom. Svakom strahu treba reći ime pogledati ravno u oči reći ja sam te se nekada bojao.

Objava Uplašena djeca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naravno. Često nosimo imena koja su nosili veliki ljudi u povijesti Crkve, a da to i ne znamo, pa nam zaštitnici mogu biti sveci koji su nosili ime isto kao što je naše ili ima isti korijen ili značenje kada se prevede sa stranoga jezika (Karlo – Drago i Dragica; Lucija – Svjetlana).

Što očekujemo uzmemo li proučiti i saznati nešto o životu i djelu jednoga sveca? Možda da se odmah kad se rodio vidjelo da će biti dobar i da je tako lijepo sveto živio i umro. I da tako životi svakoga sveca nalikuju jedan drugome. I što se tu ima proučavati? Mi im se molimo, oni nas trebaju zagovarati jer su sveti i gotovo! Naravno da nije tako. Mogli bismo pokušati obogatiti svoj kršćanski život. Barem su oni dani kada se slavi naš svetac zaštitnik prilika da se sazna nešto o njemu.

Na internetu ćemo lako saznati tko je naš zaštitnik. (A ako želimo biti sigurniji da čitamo katoličke stranice i da je sadržaj na njima dobar, možemo pronaći mrežne stranice župa koje imaju upravo toga sveca za zaštitnika pa postave nešto iz životopisa u sadržaj svoga portala.) Ipak, ako želimo saznati veličinu i posebnost jednoga sveca, najbolje je nabaviti knjigu o njegovu životu. Potrudite se tijekom života nabaviti i pročitati knjigu o životu nekoga od katoličkih svetaca, a možda će vam najbliži biti onaj koji vam je zaštitnik.

A ako mi se dijete zove Ivano?

Postoje dva velika sveta Ivana – zimi (apostol) i ljeti (Krstitelj), zatim sv. Ivan Bosco, naš blaženi Ivan Merz pa gotovo bi svaki mjesec prema katoličkom kalendaru Ivani i Ivane mogli slaviti imendan. U tom slučaju možete izabrati jedan od ovih datuma kada se slavi jedan od svetih Ivana za obilježavanje imendana, a za zaštitu se možete utjecati svima. Tako je i s drugim imenima i svecima koji imaju puno blagdana kroz godinu (Marija, Josip, Anto…).

Kako slaviti imendan?

Za rođendan se već zna – torta i svjećice. Kada je dijete malo, obično su velike proslave, pa kako odrasta počinje slaviti sa svojim društvom i vršnjacima, ali uglavnom se i doma obilježi uz priču i sjećanje na dan kad se rodio slavljenik. Stariji slave skromnije, ali obilježi se barem uz kavu i kolač. A kako obilježiti imendan? Predlažem da se roditelji manje djece malo pripreme za njihov imendan tako što će pročitati nešto, barem na internetu, o njegovu zaštitniku te mu ispričati npr. uz večernju molitvu i pozdrav prije spavanja.

Predlažem još da pogotovo tijekom godina kada dijete bude imalo teškoće u odrastanju i sazrijevanju i kada možda ne bude imalo društva s kojim bi proslavilo svoj rođendan, nekim malim kreativnim iznenađenjem i čestitkom obilježi imendan. To će mu/joj biti i molitvena podrška.

Pronađite litanije ili molitvu zaštitniku vašega djeteta. Lijepo je prepišite ili isprintanu ukrasite i stavite u sobu svoga djeteta na njegov/njezin imendan.

Napravite slavljeniku malo iznenađenje!

Neka svaki član obitelji na papiru iscrta ispruženu šaku svoje ruke, a zatim  škarama iskruži. Onda neka izreže toliki broj svojih ruku koliko je potrebno da njima oblikuje jedno slovo. Od svojih ocrtanih ruku napišite ime (ili ime od milja) slavljenika i zalijepite na vrata njegove sobe. A na svaku ruku, ili barem jednu u slovu, napišite molitvu ili podršku za slavljenika.

U mjesecu rujnu kada slavimo svete arkanđele Mihaela, Gabrijela i Rafaela uz obiteljsku molitvu možete dodati i ovu:

Sveti Mihaele Arkanđele, svojim nas svjetlom prosvijetli!

Sveti Mihaele Arkanđele, svojim nas krilima zaštiti!

Sveti Mihaele Arkanđele, svojim nas mačem obrani!

Objava Tko ima imendan? Tko je moj zaštitnik? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako u malom djetetu kojega odgajamo vidimo čovjeka kojemu će život biti izazov, koje će se dobro snalaziti u novonastalim situacijama, zauzeti se za sebe i druge kada je potrebno, sa smislom za humor i sl., ono će takvo uz našu pomoć i postati. Kao što ne možemo odrasti i sazreti u kvalitetnu osobu bez nekoliko smjerova ljubavi: roditeljske, partnerske, prijateljske… i svaka od njih nosi svoju važnost i druga je ljubav ne može zamijeniti, koliko god jaka bila. Nešto slično je i s odgojem. Odgoj i učenje u vrtiću i školi bez kućnoga odgoja ostat će trajno faličan. Kod kuće se uči drukčije i učinak je drukčiji. Roditelji u svom poučavanju neće nagrađivati ocjenom i procjenjivanjem uspješnosti, nego zagrljajem, poljupcima i ponosom i zato će učenje kod kuće imati sasvim drukčiju kvalitetu.

Nekada se kućnim odgojem pripremalo za brak. Žensku djecu se još odmalena učilo kako biti dobra supruga i majka, voditi kućanstvo, a mušku djecu se odgajalo za glave obitelji koje će zarađivati i osigurati materijalnu imovinu. Obitelj je nastojala djecu nešto naučiti dok se ne osamostale ne samo radi dobronamjernosti prema djeci nego i straha od sramote pred širom zajednicom. Danas, kada ne moraš stupiti u brak ubrzo nakon što postaneš punoljetan i nema te sramote ako si nevješt u nečemu što bi kao odrastao čovjek trebao znati, potrebe za osnovnim znanjima „od kuće” ne prestaju kada se osamostalimo.

Kada početi osamostaljivati dijete? Već u drugoj godini kada mu dopustimo da se samo hrani svojom žlicom (pa makar bilo okolo pola hrane od onoga što stigne do usta). U trećoj godini dijete može i treba pospremiti svoje igračke. Tijekom predškolske dobi može učiniti nešto i za druge, npr. postaviti tanjure na stol i za ukućane. Kako dijete raste tako će preuzimati još neka zaduženja u skladu sa svojom dobi. Važno je početi odmah uključivati dijete, ali i stav da to radi jer su životne potrebe takve, a ne zato što ga netko tjera. Nepotrebno je da djeci stalno aplaudiramo i govorimo bezbroj puta „bravo” zato što su učinili nešto što se podrazumijeva da trebaju napraviti. Djeca će svakako osjetiti naš ponos kada u nečemu posebno uspiju, a za to neće izostati ni pokoja pusica koji će im biti najbolja potvrda da su na dobrom putu.

Naučite svoju djecu znanje i sposobnosti polako i spontano tijekom odrastanja, a koje će im znatno olakšati snalaženje u samostalnom životu i koje će poslije kombinirati s drugim sposobnostima te se s ponosom sjećati da su ih stekli u svojoj obitelji:

• Kuhati

 Već predškolsko dijete možete uključiti u pravljenje, npr. sataraša: Neka, ne jako oštrim nožićem, dijete nareže papriku. Pozovite ga da miješa luk, a zatim stavi „svoju” papriku kada je vrijeme. Dodajte i drugo povrće koje ste pripremili i govorite što se i zašto radi u procesu kuhanja. Nešto starije dijete zamolite da napravi jednostavnije jelo po vašim uputama i nadzorom (ako je potrebno). Dijete će biti ponosno što zna i može te mu kuhanje poslije neće izgledati kao preteško i nesavladivo umijeće.

• Čistiti

Dobro je ako djetetu prenesemo naviku čišćenja što prirodnijim i zdravijim sredstvima za nas i naš okoliš (npr. octom i sodom bikarbonom). Kada se kao odrasli ljudi osamostale, saznat će za još mnoge ideje koje će moći primijeniti.

• Šivati

Iako možda zvuči staromodno znati koristiti iglu i konac još od djetinjstva te znati ručno zaštiti šav, prišiti dugme te dobro pričvrstiti konac na kraju i početku itekako može dobro doći kasnije i ne samo u šivanju potrgane odjeće. Zato kada bude prilika da se ima što zašiti iglom i koncem, pozovite dijete (od desete godine pa nadalje) neka to napravi po vašim uputama. Nema veze ako šav bude malo ukrivo i ne mora to više nikada napraviti tijekom odrastanja i pod vašim nadzorom. Važno da vidi da on/ona to zna i može.

• Popraviti lakši kvar u domaćinstvu

Ako su jedno od roditelja vješti u vodoinstalaciji, stolariji, automehanici, pozovite dijete upomoć iako vam pomoć možda nije potrebna te dopustite da odradi dio posla. Ako neka vrata u kući škripe, pošaljite dijete da podmaže uz objašnjenje kako će napraviti (ali ne pravite dramu ako nije savršeno prvi put odrađeno)…

• Obrada vrta

Ako živite na selu iskoristite kao igru svoga malog djeteta da pored vašega velikog zasadi svoj mali vrt za koji će se brinuti. Naravno da ćete pomoći u obradi i toga maloga vrta te predložiti kulture za sadnju koje najlakše mogu uspjeti, ali dopustite djetetu da napravi svoj dio posla i da ponešto nauči na svojim greškama.

Jutarnja molitva za djecu

Hvaljen budi, Isuse,

primi moje srdašce!

Blagoslov mi jutros daj,

svakog zla me očuvaj.

Za te, dragi Isuse,

ja ću danas radit’ sve.

Draga Majko Božja,

moli za nas,

anđele čuvaru,

ti me čuvaj danas. 

Objava Šta će djeca „ponijeti od kuće”! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Za igranje, istraživanje, možda natjecanje te ljetno druženje uz žustru raspravu predlažem nekoliko istraživačkih igara s ledom i vodom. Za igre topljenja i čuvanja leda možete napraviti ekipe na druženju obitelji tako da svaka obitelj prestavlja jednu ekipu. Ostavite mobitele sa strane te provjerite informacije putem interneta na kraju same igre. Kao što je to uvijek s vodom, pa i ledom, kada počnete igru i istraživanje, nadoći će vam još stotinu ideja, varijanti, pitanja na koja treba odgovoriti u malim eksperimetima. Uživajte!

• Čija će se kocka leda prije otopiti?

Razgovarate – raspravljate koja podloga i kakav materijal se najviše zagrije na suncu i zašto. Dogovorite vrijeme koje ćete ostaviti određenu podlogu izloženu jakom suncu (10 – 15 min). To može biti gumena papuča, limena ili plastična lopatica za smeće, plastični ili stakleni tanjur, komad crijepa i sl. što je više podloga to je bolje za usporedbu. Zatim, uzmite kocku leda za svaki materijal koji ste izabrali da se zagrijava te podlogu ponesite u hlad i pratite brzinu otapanja. Pobjeđuje onaj čiji se led najbrže otopi.

• Tko će svoj led duže sačuvati?

Ovoga puta nađite podloge i materijale u koje ćete zamotati ili zatvoriti led, a za koje smatrate da će se najduže sačuvati neotopljen. Možete koristiti kutije različitih materijala, tkanine (džempere, majice, rukavice) i sl. Ostavite na suncu ili u hladovini određeno vrijeme te u međuvremenu, bez korištenja interneta, recite svoje mišljenje zašto mislite da će se vaš led najduže sačuvati.

• Koja tkanina najbolje štiti led?

Napravite istu stvar samo ovoga puta omotajte led samo tkaninama (vunenim džemperom, svilenom maramom, pamučnom majicom…). Možete provjeriti i ima li razlike u topljenju leda zamotanoga u svijetlu i tamnu tkaninu istoga materijala koja je izložena suncu (crna ili bijela pamučna bluza i sl.).

Još neke lijepe aktivnosti s ledom:

• Izradite ledenu zdjelu

Veliku plastičnu zdjelu iznutra obložite cvijećem i lišćem. Preko toga stavite manju zdjelu te prostor između zdjela, u kojem je cvijeće ispunite vodom (ne sasvim do vrha). Poklopite odgovarajićim poklopcem velike zdjele i ostavite u zamrzivač deset sati. Izvadite zdjelu iz zamrzivača, izvadite malu zdjelu iz sredine te okrenite naopako kako bi ledena zdjela iskliznula iz velike zdjele. U cvjetnoj ledenoj zdjeli poslužite voćnu salatu ili limunadu. Zdjela se neće optopiti nekoliko sati.

• Napravite ledeni fenjer

Na isti način možete izraditi fenjer koristeći plastičnu bocu. Odrežite boci gornji dio (od čepa na dolje 10 cm). Stavite u nju nešto cvijeća i lišća. Ispunite posudu do pola vodom te stavite plastičnu čašu u sredinu za udubljenje u ledu. Ostavite da se zaledi u zamrzivaču te izvadite iz boce led. Postavite malu lučicu u ledeni fenjer i uživajte u neobičnoj rasvjeti.

Objava Voda, voda, voda… veselje, igranje, druženje… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.