Početna stranica » Čovjek čovjeku prijatelj ili vuk

Čovjek čovjeku prijatelj ili vuk

6 min

Ljudi su zli, pokvarena rasa, svatko misli samo na sebe, najbolje prolaze oni koji gaze preko svih…Valjda smo svi u nekim danima odrastanja razmišljali na ovaj način ili smo prevrtali po mislima dok smo slušali pjesmu koja odgovara tom trenutnom razočaranju u prijatelje i društvo. Kada osjete izgubljenost između razdoblja djetinjstva i odrasle dobi, a žele dokazati svoju sposobnost i posebnost, osobito među vršnjacima, mladi ljudi moraju doživjeti i trenutke ovakvoga razočaranja. Dobro je ako su to samo kratka razdoblja nakon kojih mladić ili djevojka bolje upozna sebe i načine na koje može komunicirati s drugim ljudima, a da se istovremeno zna bolje zaštiti od emocionalnih razočaranja.

Odgajajući djecu predškolske dobi, upoznajem kako čovjek vrlo rano razumije da će se s nečim ili nekim zločestim morati suočavati cijeli svoj život, da mora s tim računati i naučiti kako se s istim sukobiti i kako se obraniti. Radeći u vrtiću u skupini s trogodišnjom djecom, svakodnevno sam im prije popodnevnoga odmora čitala priče primjerene njihovoj dobi. Zanimljivo mi je bilo primijetiti kako su djeca u trećoj godini života dugo tražila da im svaki dan čitam uvijek istu priču Tri praščića. Oni su je zvali Priča o vuku iako sam svaki put govorila njezin pravi naziv. Čini se da je zvijezda priče njima upravo vuk i zbog njega smo nekoliko mjeseci ponavljali tu priču uz pažljivo slušanje kao da je čuju prvi put, iako sam im svako malo nudila drugu priču čak iz iste knjige koja je njima prilagođena tekstom i ilustracijom.

Priča govori o tri brata praščića koja odluče sebi sagraditi kuće. Dva brata su bila lijena pa napravila kuće od slame i pruća dok se treći dugo trudio i sagradio čvrstu kuću od cigle. Onda dođe zločesti vuk pa puhne na kuće od slame i pruća i one se sruše. Braća pobjegnu vrijednom i mudrom bratu u kuću od cigle, a ovu vuk ne uspije srušiti. Onda se sva trojica čak našale s vukom pa ga pozovu da uđe kroz dimnjak gdje ga dočekaju s loncem vrele vode. Vuk se opeče, praščići mu ipak pomognu, ali mora obećati da će ih pustiti na miru. Kada se u priči prvi put spomene vuk, nekoliko glasića poviče: Da ga vidim. Onda ga istraživačke okice u tišini promatraju. Sutradan opet nudim drugu priču, međutim pokoji mali kažiprst digne se u zrak uz galamu: Pričaj o vuku. Zašto ne, neka druge priče čekaju svoj red!? I opet se upija svaka riječ i pažljivo proučava ilustracija zločestoga vuka. U isto vrijeme s istim uzrastom djece često traže da pjevamo o sv. Nikoli i Krampusu, iako Božić nije ni blizu, i svaki put netko od njih zaustavlja me na istom mjestu i to tamo gdje se spominje Krampus koji treba ostati vani. Svaki put trebam im potvrditi da će Krampus ostati vani i da neće doći i ta potvrda svu djecu zanima. Ako gledamo kazališnu predstavu i pojavljuje se neki njima strašan lik, rado će mu dati pet ako ponudi, ali samo ako će se držati drugom rukom za roditelja ili odgojitelja ili ako su u prilici odmah zatim pobjeći u zagrljaj odrasle poznate im osobe.

Ipak prijatelj.

Vrlo je važno izučavanje zločestih ponašanja koja su prema nama usmjerena i s kojima se moramo naučiti nositi, a osobito za djecu. Međutim, odrasli vrlo često, posebno u moderno vrijeme, pokušavaju što duže zavaravati djecu, čini mi se još više sami sebe, da će takve ugroze što je više negiraju manje biti u životu. Forsira se da djeca za sve kolege iz vrtićke grupe i iz razreda u školi govore moji prijatelji. Zar su joj/mu ili zar mogu biti sva djeca iz grupe ili razreda prijatelji? Zar su nama sve kolege s posla prijatelji? Ne slažem se s tim jer se ni djeca ne slažu i osjete i već znaju da to nije tako. Dijete se pretvara i ponavlja moji prijatelji za sviju ako to roditelj/odgojitelj/učitelj forsira, a da možda nema niti jednoga prijatelja u razredu. Zašto ne učimo djecu da razlikuju druženje, korektan odnos s kolegama i prijateljstvo? Mislim da ih moramo učiti da određeni ljudi mogu imati upravo te karakteristike zločestoga vuka koji nas može napose emocionalno ugroziti. Moramo odmalena učiti prepoznavati ove znakove kako bi mladenačka razočaranja bila plodonosna i kako bi iz tih razočaranja izišli jači, a da se ne udalje od ljudi.

Moguće je da proučavanje zločestoga vuka djetetu pomaže da, dok se još može sakriti u krilo odraslih, ipak na vrijeme otkriva istinu. Zločesti vuk na neki način govori o tome i da nisu svi ljudi, bilo vršnjaci ili odrasli, iz našega okruženja prijatelji. Moramo odmalena, kako vidimo djeca to spontano traže ako im damo priliku, učiti prepoznavati moguću opasnost od ljudi koji nas mogu ugroziti. Priča o zločestom vuku i slični trenuci s najmanjom djecom samo su jedan od malih koraka na putu socijalnoga sazrijevanja mladoga čovjeka. Trebat će još puno razgovora, priča, a posebno iskustava kvalitetnoga socijalnoga odnosa kako bi se dijete znalo otvoriti kvalitetnom emocionalnom odnosu, ali i napraviti štit od mogućih povreda ukoliko bude trebalo. Djeca iz relativno stabilne obitelji u kojoj se njeguje međusobno povjerenje u tome će najčešće i uspjeti. Iako će roditelji prigovoriti da je njihov utjecaj danas samo jedan dio jer na dijete toliko utječu mediji, važnu ulogu u kriznim trenucima ima dobar temelj u ranom djetinjstvu u kojem se dijete osjeća sigurno i zaštićeno, poput korijena stabla koji se neće tako lako srušiti. Nažalost, nemaju sva djeca priliku iz sigurnosti svoje obitelji i dobre odgojno-obrazovne ustanove polako se upuštati u upoznavanje odakle prijeti opasnost. Takvi onda i jesu najčešće žrtve odraslih, ali i vršnjačkih manipulatora, a poslije dolaze razočaranja. Oni koji traže žrtvu kojom će manipulirati i koju će iskoristiti računat će da idu na one koji su bez jake zaštite obitelji ili okruženja. Djeca ili odrasli koji postaju žrtve emocionalnoga razočaranja često su ulovljeni u trenucima velike potrebe da se povežu s drugom osobom pa vrlo lako mu/joj ukažu svoje povjerenje. Vidjeli smo to mnogo puta, ali se ne petljamo. Nekada se, ipak, moramo petljati. Ima situacija iz našega okruženja kada vidimo ili osjetimo da je slab čovjek ugrožen, bilo da se radi o djetetu ili odraslom, a pravimo se da ne vidimo. Činimo veliki grijeh kao vjernici, a moralni propust kao ljudi ako to ignoriramo. Djeca najbolje mogu pomoći vršnjacima posebno tijekom osnovne škole. Djecu moramo učiti da su dužni razgovarati najprije sa svojim roditeljima ako sumnjaju da je netko iz njihova vršnjačkoga okruženja ugrožen od drugih vršnjaka ili odrasle osobe. To smo dužni i odgovorni, kao djeca, a još više kao odrasli, barem da upozorimo nekoga tko bi mogao pomoći. Kada je netko slab i ne može se ravnopravno braniti, trpi nasilje. Izgleda da kao društvo nismo dovoljno ozbiljno shvatili niti djecu dovoljno o tome učimo.

Djeca u vrtiću trebala su dopuniti poznatu izreku: Čovjek čovjeku je___. Djeca su rekla PRIJATELJ! Istina, ako smo naučili kako se čuvati od velikih emocionalnih lomova i napraviti štit za zločeste vukove, ova će nam izreka zvučati češće prihvatljivija od prvotne Čovjek čovjeku je vuk.