Isus je taj koji izlijeva Duha Svetoga: „Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate“ (Dj 2,33). To je vrhunac Petrova govora na Duhove. Uzvišeni Isus prima od Oca Duha Svetoga i izlijeva ga. Pavao potvrđuje da kršćanin nije više rob, nije više potamnjeno što Bog želi, smisao koji Bog daje ljudskom životu. Kršćanin je „sin” i zna što je Božja volja; osobito zna da je Bog ljudima Otac. Takvo znanje je dar Duha. Duh je Sina koji u nama „viče: Oče” (Gal 4,6). Iz toga se nameće pitanje kako u svom životu kao sinovi Božji nasljedujemo Sina Božjega? To nasljedovanje je već bilo prisutno kod prvih kršćana. Pogledajmo stoga tekstove koji nam govore o nasljedovanju.

Pavao (1 Sol 1,6-7; 1 Kor 11,1)

Prvi Pavlov tekst je upravo njegova Prva poslanica Solunjanima u kojoj čitamo: „I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji” (1,6-7). Pavao tvrdi da su Solunjani postali oponašatelji njega samoga, njegovih suradnika i Gospodinovi. U apostolu je evanđelje dobilo oblik za njegovu zajednicu (Holtz, 1985.). Kao što je on sam postao oponašatelj Kristov. Samo po njemu može zajednica postati Kristov nasljedovatelj. Dokaz je toga da su u nevolji prigrlili Riječ radosno. Pavao zaklinje Korinćane: „Zaklinjem vas, dakle: nasljedovatelji moji budite” (1 Kor 4,16). Na odnosu otac – djeca se temelji ovaj Pavlov poziv (Fabris, 1999.). Dječak mora u pravilu stasati za očevo zanimanje (usp. Post 4,19-22). Pa je naravno da dijete (sin) oponaša oca. Istu ideju o oponašanju Pavla kao što je i on postao oponašatelj Kristov nalazimo i u 1 Kor 11,1: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.” Pavao poziva Korinćane da slijede njegov primjer, ukoliko on pokazuje način ljubavi prema Bogu kako je objavljeno u Isusu Kristu (Fabris, 1999.). Pravi uzor nije Pavao nego Isus Krist koga kršćani trebaju oponašati.

Petar (1 Pt 2,21)

U Prvoj Petrovoj poslanici čitamo: „Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“ (2,21). Primjer patnje je vrlo plastično prikazan. To je „uzorak” za nasljedovanje koji postaje trag stopa, u koji učenici moraju stupiti i u kojem moraju nasljedovati Isusa (Schelkle, 2002.). Starozavjetna pozadina četvrte pjesme o sluzi Jahvinu (usp. Iz 52,13 – 53,12) baš kao ranožidovska tradicija u Mudr 2; 5 i 2 Mak 7 okvir je prihvaćanja nepravedne patnje kao evanđeoskog poziva s pouzdanjem u buduću slavu i Božji eshatološki sud (Woyke, 2010.). Olakšavajuća okolnost je ostavljeni primjer Krista koji ide ispred učenika. Imamo i ovdje novozavjetnu sliku nasljedovanja kršćana u patnji Kristovoj (usp. Mk 8,34; Lk 23,26; Heb 13,13; Fil 2,5; 1 Sol 1,6; 2 Sol 3,5).

Ivan (1 Iv 2,6)

Ivan u svojoj Prvoj poslanici donosi: „Tko veli da u njemu ostaje, valja mu ići putom kojim je on hodio” (2,6). Isusov život treba biti primjer za naše vladanje. Autor uzima cijeli Isusov život koji se usredotočuje u dokaz ljubavi po njegovom umiranju (Klauck, 1991.). Slično nalazimo i u Iv 13,15: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” To cilja upravo preko čina pranja nogu na smrt za svoje (usp. Iv 13,14), a i mi smo na to pozvani u 1 Iv 3,16: „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću.” Zahtjev da se ponašamo kao Isus ima svoj duboki smisao u zapovjedi ljubavi, čije posljedice idu do riskiranja vlastitoga života.

Prvi kršćani su pozvani biti Pavlovi nasljedovatelji, ali nije Pavao primjer, uzor za nasljedovanje, nego je to raspeti Krist (usp. 1 Sol 1,6; 1 Pt 2,21). Na to su pozvani sve do odvažnosti darivanja vlastitoga života (1 Iv 2,6).

Objava Nasljeduj Krista pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Luka – Djela apostolska

Isusov put završava uzašašćem. To ističe evanđelist Luka u uvodu Djela apostolskih kad govori o svom evanđelju kao o prvoj knjizi koju je sastavio „o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen” (Dj 1,1-2). Jednako tako za Luku u Dj 1,21 naknadno izabran apostol treba biti svjedok cijeloga Isusova puta, od krštenja Ivana do uzašašća Isusova. Također, Lk 9,51 gleda Isusov put u Jeruzalem pod vidom uzašašća. Konačni kraj Isusova puta nije smrt na križu, nego uzašašće na nebo. Luka je sklon gledati život Isusov kao put kroz muku i križ sve do uskrsnuća i uzašašća kao jedinstveni put. Naravno da je Luka svjestan da je smrt kraj, jer ovako slušamo Uskrsloga u Lk 24,44: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama.” Tako smrt postaje oznaka kraja. Ali nauk Uskrsloga nastavlja nauk Isusa koji je hodao zemljom (usp. Dj 1,1). U tom kontekstu je važno opaziti da za Luku to Isusovo „odlaženje” u uzašašću ne vodi Kristu koji je odsutan, nego, a to objašnjava i radost učenika u Lk 24,52, kako kaže H. Schlier: „povlačenju u veću blizinu”. Osim toga Lukina prikazivanja ukazanja su tako realistična da bi čitatelj mogao imati dojam da Isus i poslije svoga uskrsnuća živi među svojim učenicima. Luka je razumio važnost te činjenice za same učenike, koji su proveli godine služenja s Isusom i postali su na izvanredan način primatelji redovitih ukazanja uskrsloga Gospodina. Budući da je Luka naglasio tjelesnost uskrsnih ukazanja, bilo je nužno da objasni izričito da takva ukazanja, i takva prisutnost uskrsloga Gospodina, ne bi bile držane u svakom slučaju pravilom kršćanskoga iskustva. Odatle proizlazi osjećaj konačnosti koji prožima oba izvještaja o uzašašću. G. Lohfink to ovako sažima: „Luka se drži što više može strukture ukazanja uskrsnog vremena, ali ga pretvara u vrijeme prisutnosti i vidljivosti Isusove. Drži se toga da je egzistencija Uskrsloga potpuno drukčija od one Isusa koji je hodao zemljom, ali usprkos tomu produžuje život Isusov na osobit način preko smrti i uskrsnuća. I to produženje se sastoji u tome da je uzašašće predstavljeno baš kao kraj zemaljskog Isusova djelovanja.” Zajednički pogled na zemaljski Isusov život i vrijeme ukazanja baca svjetlo i na „četrdeset dana” u Dj 1,3 (usp. Dj 13,31). Ponovno valja naglasiti da je četrdeset dana ukazanja u korist učenika, tako da događaj uskrsnuća koji je nužno nevidljiv može biti pokazan izvan svake sumnje pomoću ukazanja. Na isti način učenici i Lukini čitatelji trebaju biti uvjereni u jednako nevidljivo Isusovo uzdignuće i njegovo kraljevstvo zdesne Očeve, i to je potvrđeno vrlo dramatično u izvještajima uzašašća. Uzašašće je vidljivi i konkretan iskaz Isusova „statusa”. Isusovo gospodstvo prikazano pripovijedanjem uzašašća nije samo prikladan „vrhunac” evanđelja nego nužni element, zato što gospodstvo daje značenje cijelom evanđelju, štoviše daje korisnu točku s koje ga se može razumjeti u njegovu punom značenju; slično povijest Crkve je shvaćena ispravno samo u svjetlu uzdignuća raspetoga Isusa koji jednako sada kraljuje s Ocem, tako Dj 1 jasno pokazuju da Djela apostolska nisu jednostavno „povijest Crkve”, nego navještaj više evanđelja o uzdignutom Kristu. Luka ne završava svoje evanđelje pripovijedanjem koje govori samo o stvarnosti uskrsnuća, nego uzašašća, a njime započinje i Djela apostolska. Život kršćanske zajednice se gleda u svjetlu Isusa uzašloga u slavu, a ne samo uskrsnuća na novi život. Isus nije samo uskrsli Gospodin; on je uzašli Gospodin, i stoga će apostoli primiti Duha Svetoga koji je vodio Isusov život i poslanje (usp. Dj 2,33). Uzašašće se tako vrlo intimno odnosi na život zajednice koja moli i klanja se (evanđelje), kao i na njezino poslanje (Djela apostolska). Da bi se posvetili slobodno i velikodušno i jednome i drugome, kršćani su trebali znati da će se Krist vratiti (usp. Dj 1,11), ali je bilo kriva njihova zabrinutost o točnosti trenutka njegova dolaska; Otac je tu odluku pridržao sebi (usp. Dj 1,7). Oni moraju radije imati nakanu ispunjenja svoje vlastite uloge u povijesti, za koju ih je pripremao Isus i opunomoćio Duh Sveti.

Objava Uzašašće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Savez pretpostavlja inicijativu Božju. S druge strane nalazimo zahvaljivanje Bogu za taj dar. Taj dar je namijenjen mnogima. Bog je sklopio Savez i to novi Savez u Isusu Kristu i njegovoj krvi za oproštenje grijeha. Stoga se i u izvještajima Posljednje večere naglašava baš taj saveznički odnos i govori o Savezu. Dakle, dosadašnji je Savez poremećen, narušen, razvrgnut ljudskim grijehom. Da bi se ponovno uspostavio ispravan životni poredak i odnos s Bogom, treba sklopiti novi Savez. Savez se sklapa žrtvovanjem životinja i škropljenjem žrtvenika i ljudi. No treba ukloniti i grijeh kao smetnju. To Bog obećava da će učiniti kod sklapanja novoga Saveza. Tako sklapanje Saveza postaje i trenutak oproštenja grijeha. Odnosno krv Saveza postaje istovremeno i okajnička krv. No okajničkom krvlju nije se škropio narod, nego samo Pomirilište (usp. Lev 16,14-15) i žrtvenik (Lev 16,19). Novi Savez upućuje na nešto što je posve drukčije, što još nije bilo kod sklapanja nijednoga Saveza. Upravo u novozavjetnim izvještajima o Posljednjoj večeri Isus daje sebe, svoju krv. Ona će biti prolivena kao krv Saveza.

Tu nalazimo ljudsku žrtvu (usp. Iz 52,13 – 53,12; 4 Mak). Ta se krv prolijeva na križu, ali je dana i za piće. Kad se krv prolila na križu, Savez je postao pravomoćan. Prepoznajemo u pozadini sklapanje Saveza u Izl 24,3-8. Targum toga starozavjetnoga teksta usmjerava sklapanje Saveza prema okajanju. Cilj novoga Saveza je, dakle, oproštenje grijeha (usp. Jr 31,34). Isusov križ je postao Pomirilište. Čovjek nije sposoban popraviti taj razvrgnuti, saveznički odnos s Bogom jer je grješan. Sam Bog dolazi ususret i nudi novi Savez, pomirenje. Šalje svoga Sina. A on je to učinio umjesto nas ljudi kao naš predstavnik, tj. preuzeo je našu nespašenu sudbinu na sebe, nama na korist i za to prolio svoju krv. To je učinio zbog naših grijeha. Zato na njegovu smrt i gledamo kao na zastupničku i okajničku smrt. U osobnom davanju Isusovu za svoje ostvaruje se konačno Božje pomirenje sa svojim narodom, tako da Isusova smrt, davanje njegova tijela i krvi, ispunjava sve ono na što je pomirbeni kult ciljao: pomirena zajednica ljudi s Bogom.

Golgota

Sinoptički navod da su izveli Isusa da ga razapnu upućuje na mjesto egzekucije izvan gradskih zidina. Grad se proširio na taj sjeverozapadni dio tek 50-tih godina za vrijeme Heroda Agripe II. koji ga je integrirao u grad. Sama riječ Golgota („lubanjaˮ) znači da se radilo o brežuljku, a i žene su promatrale razapinjanje „izdalekaˮ (Mk 15,40). Osim toga, dobra izloženost kažnjenih pogledu trebala je proizvesti strah kod drugih.

Je li Isus umro 14. ili 15. nisana? Ovdje se sinoptici i Ivanovo evanđelje razilaze. Tako se razilaze i bibličari s uvjerljivim argumentima. Sa sigurnošću možemo jedino reći da je teološki smisao koji se pridaje tom događaju od presudne važnosti. I da ne zaboravimo temeljno, tj. da je Isus umro na križu, što je povijesno sigurna činjenica njegova života. Između mjesta pogubljenja i groba nije bila velika udaljenost (usp. Iv 19,42). Graditelji kasnije crkve Isusova groba lokalizirali su oba mjesta jedno uz drugo i tako ih uklopili pod krov jedne građevine. Arheološka iskapanja u tom području potvrdila su postojanje kamenoloma između 1. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr. Ovdje su bili pravljeni grobovi u stijeni. Od polovice 1. st. po. Kr. je to područje urbanizirano, pa su otada zamislivi vrtni grobovi. Golgota se danas časti u kapeli iznad Isusova groba.

Zašto je Isus morao umrijeti?

To pitanje je inkluzija i provlači se kao crvena nit Isusovim životom i kulminira na Veliki petak. Odgovor nam nudi tzv. hramski logion u Mk 14,58: „Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!ˮ Lorenz Oberlinner to vidi kao konkretan povod uhićenja, izručenja i smrti (Zašto je Isus morao umrijeti?, KS; Zagreb 2004.). To je dovodilo u pitanje Hram i njegov kult u onom apsolutnom smislu kako je to tvrdilo i provodilo hramsko svećenstvo. Taj uvjetni oblik kritike Hrama dobro se uklapa u Isusov navještaj prema kojemu njegovom riječju i njegovim djelovanjem već započinje kraljevstvo Božje (usp. Lk 11,20). Bitna razlika između židovskoga pravovjerja i Isusa bila je u drukčijem shvaćanju Boga. A je li Bog bio na njegovoj strani?

Objava Krv Saveza pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako je svoju posvećenost živio sv. Martin?
„Oni (Hektor i Sokrat) su štoviše vjerovali da se trebaju ovjekovječiti samo u sjećanju ljudi, dok je dužnost čovjeka tražiti radije vječni život negoli vječno sjećanje, ne pisanjem, ratovanjem ili filozofiranjem, nego živeći pobožno, sveto i religiozno” (Sulpicije Sever, Vita Martini I,4). I tu su tri smjernice!

Pie vivendo (zdušno, oduševljeno) – „Naš razgovor nije se ticao ničeg drugog nego kako se ja moram odreći zavodljive radosti svijeta i njezina tereta da bih slobodno i nesmetano mogao slijediti Gospodina Isusa. Kao sjajan primjer našega vremena stavio nam je pred oči već spomenutog veoma uglednog Paulina. On se odrekao svoga velikog bogatstva, pošao za Kristom i gotovo jedini koji je u naše dane slijedio upute evanđelja. Njega, tako je često naglašavao, moram slijediti, njemu postati sličan. Naše stoljeće neka bude sretno da može slaviti muža takve vjere i vrlina. Prema Kristovoj riječi bogati i dobrostojeći čovjek je svoje prodao i utržak dao sirotinji i tako, što se činilo nemogućim učinio je mogućim svojim primjerom. Kakva čudesna ozbiljnost u njegovim riječima i razgovorima! Kako točno i snažno je govorio, kako oštroumno i vješto rješavao teška pitanja Svetoga pisma (quam in absolvendis scripturarum quaestionibus promptus et facilis!)” (Sulpicije Sever, Vita Martini).

Sancte vivendo (savjesno) – Martin je činio brojna čudesa. No najveće čudo se dogodilo dok je još kao katekumen prolazio gradom Amiens po zimi i komadom svoga plašta zaogrnuo siromaha. U snu mu se tim plaštem zaogrnut ukazao Krist i podsjetio na evanđelje koje smo i mi danas čuli: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40). Riječ je o djelima ljubavi koja iskazujemo bolesnicima, unesrećenima, gladnima, golima i ništa ne zadržavamo od „vojničke” plaće osim za nužno uzdržavanje. Martin nije bio evangelii surdus auditor.

Religiose vivendo (redovnički, monaški) – Sveti Martin je kao biskup živio tako da nije zapostavio svoj monaški način života. Oko njega se okupilo 80 učenika. Živjeli su u osami (maius monasterium), bavili se prepisivanjem knjiga i molitvom. Ostvarivali su ideal: „U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko” (Dj 4,32). Poslije posta su zajednički jeli. Odijevali su se poput Ivana Krstitelja.

Već je poslije vojničkoga života na poticaj sv. Hilarija pošao posjetiti roditelje i domovinu religiosa sollicitudine. Tu brigu je iskazivao kao monah i prema razbojnicima koji su se često i sami obratili i započeli život takve poniznosti i strpljivosti (hanc humilitatem et patientiam).

To nisu samo monaške, redovničke kreposti nego kreposti našega kršćanskog života, naše kršćanske duhovnosti, po kojima postajemo proroci svoga vremena kao što je i sv. Martin bio za svoje vrijeme, a da bi uspjele možemo samo poput sv. Martina moliti: „Gospodin je sa mnom i ja ne strahujem: što mi tko može?” (Ps 118,6 = Ps 117,6: Dominus mihi adiutor non timebo quid faciat mihi homo).

Objava Sveti Martin – prorok i za naše vrijeme pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

– Blago ožaloš­ćenima: oni će se utješiti!

– Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

– Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!

– Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

– Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!

– Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

– Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

– Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!

Blizinu siromaha i kraljevstva, koje bi bilo njihovo, nalazimo već u Iz 61,1:

Duh Jahve Gospoda na meni je,

jer me Jahve pomaza,

posla me da radosnu vijest donesem ubogima,

da iscijelim srca slomljena;

da zarobljenima navijestim slobodu

i oslobođenje sužnjevima.

Riječ je o radosnoj vijesti, evanđelju ubogima. Za taj navještaj osposobljuje Duh Jahve Gospoda. Zato su siromasi stavljeni u odnos s Duhom Božjim (Mt 5,3). Taj Duh Božji pomazuje Isusa da donosi evanđelje, iscijeli srca, oslobodi sužnje. Evanđelje je o Kraljevstvu, ono je njegov sadržaj. Nije riječ o pukoj utjesi, koja odvraća od bijede i želi umiriti siromahe. Isus govori zbilja siromasima, nezaposlenima i zaduženima, onima koji žive u bijedi. Njima naviješta konačni preokret sudbine koji će izvesti Bog. Njima će pripasti kraljevstvo koje dolazi. Kraljevstvo se prima kao dar: Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3). Mala djeca nemaju nikakve zasluge i ne mogu postavljati nikakve zahtjeve. Žive od onoga što im nije stavljeno na raspolaganje i potpuno su upućeni na druge. Oni nemaju drugog izbora. Stoga su otvoreni daru i čudu. Doživljavaju svoju egzistenciju kao nebo ili kao pakao. Baš zato mora Kraljevstvo Božje biti primljeno kao dar, jer se ne ublažava potreba, bijeda, nevolja, niti se upućuje samo na onostranost rješenja i odlaganje protesta. Kao dijete znači sposobnost i povjerenje da možemo živjeti od onoga čime ne raspolažemo, čudesnoga, odnosno kraljevstva Božjeg koje dolazi.

Objava Blažena smrt pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zadaća je Crk­ve da postane svjesna svoje biti u Kristu. To možemo ukratko reći: Crk­va mora tek postati ono što već jest. Kristova se vlast pokazuje u Crk­vi. U tome se pokazuje i organska povezanost Krista i Crk­ve. Ona raste s obzirom na tu svoju povezanost s Kristom. To moramo upoznati po Duhu Svetom koji je zalog baštine, pa nam, budući da je Duh Sveti samo zalog, još predstoji potpuno zadobivanje baštine, tj. otkupljenje. Katekizam ne može zadovoljiti duhovne potrebe! A da pokušamo s evanđeljem?!

Objava Pokušajmo s evanđeljem! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Upravo prispodoba koju Isus priča poziva na ustrajnost u molitvi. Naime, beskrupulozni sudac odbija saslušati udovicu koja je tražila pravdu; poslije duge indiferentnosti pomaže joj samo da se riješi njezinih beskonačnih dodijavanja kojima ga je mučila. To se isto događa i s Gospodinom Bogom. Bogu se ne može dodijavati, a da on ne bi uslišio molbu koja mu je upućena, tim više što on nije nepravedan i gluh kao sudac iz prispodobe „jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima” (Lk 6,35). S neizmjernom strpljivošću sluša siromahe i svoje izabrane. Njihove potrebe su mu na srcu i kada se i ne nadaju odmah ih uslišava. Ako sudac, koji je zao kao u prispodobi, može dati za pravo udovici koja inzistira i jadikuje, koliko više Bog, pravedni sudac, daje za pravo svojim izabranima.

Možemo reći da nam zapravo Isus ovom prispodobom otkriva srce Božje, odnosno prispodoba ne govori kako se mi moramo ponašati u molitvi prema Bogu, nego kako se Bog ophodi s našim molitvama. Dakle, Isus nam zapravo otkriva Boga, Božje srce koje je osjetljivo na naše molitve i potrebe. Svakako je ova prispodoba koja nam otkriva Božje nakane prema nama odmah u znaku pouke i kakav mora biti naš stav prema Bogu. Upravo 7. i 8. redak jasno pokazuju nakanu da se u ovoj prispodobi pronađe poziv na ustrajnu molitvu: „Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” Dakle, prispodoba usmjerava na molitvu koja traži dolazak vremena u kojemu će Bog dati za pravo svom progonjenom narodu. Taj zaključak je još snažniji po smještaju prispodobe poslije govora o „danu Sina čovječjeg”. Prispodoba taj govor zaključuje i potvrđuje nužnost molitve kojom se traži da taj dan što prije dođe. Tu molitvu upravljaju kršćani koji su u nedoumici zbog dolaska Sina čovječjega. Zato moraju biti puni pouzdanja i sigurnosti koji proizlaze iz kontemplacije osjećaja koje Bog ima prema svom narodu.

Ako netko odbacuje mogućnost Božjega milosrđa prema drugima, time odbacuje samoga Boga koji je milosrdan. Ako netko odbija oprostiti, taj odbacuje Boga koji oprašta

I prispodoba o farizeju i cariniku govori o molitvi (Lk 18,9-14). Obojica mole u Hramu. Riječ je o Bogu, odnosno slici o Bogu koju nam je objavio Gospodin Isus jer je ona bila iskrivljena u očima onih kojima pripovijeda tu prispodobu, tj. „nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu”. U čemu je ta njihova pravednost?

Farizej u prispodobi predstavlja svakoga tko je uvjeren da je pravedan sam po sebi, tj. opravdan bez Boga, osobito s obzirom na druge – možda bismo takvoga mogli nazvati samoopravdanim slično nekomu tko se drži samodostatnim. To je optužba koju Isus iznosi protiv farizeja u Lk 16,15: „Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.” Farizej iz ove prispodobe ne traži ništa od Boga. Zahvaljuje Bogu što nije grešnik, nepravedan i zao kao drugi ili „kao ovaj carinik”. Onda nabraja svoje vrline. Čini se da živi prema Božjem Zakonu, čak i više nego što je Zakon zahtijevao. A carinik?

Carinik se udara u prsa u znak pokajanja i moli: „Bože milostiv budi meni grešniku!” Isus zaključuje: „ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” Primjećujete li teološke pasive u tom retku: Bog je onaj koji opravdava, on ponizuje i uzvisuje? Luka shvaća Božje oproštenje grešniku kao uzvisivanje koje dolazi poslije grešnikove poniznosti. Bog ga podiže, uzvisuje. I ovdje je naglasak na beskonačnom i neistraživom milosrđu Božjem. Pa u čemu je onda farizejeva „pogreška”?

Farizej drži samoga sebe pravednim, nabraja svoje vrline, a carinika drži grešnikom. Ako netko odbacuje mogućnost Božjega milosrđa prema drugima, time odbacuje samoga Boga koji je milosrdan. Ako netko odbija oprostiti, taj odbacuje Boga koji oprašta.

Objava Molitva i pravednost Božja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo bolje upoznali prvu Poslanicu Solunjanima potrebno je da vidimo i neke kronološke i topografske podatke. Kad je Makedonija 148. pr. Kr. postala rimskom provincijom, Solun postaje glavni grad i sjedište uprave. Ondje se nalazila i židovska zajednica; Pavao kroz tri subote raspravlja sa Židovima na temelju Pisama. Njegov navještaj glasi: „Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem.“ (Dj 17,3) U samom preskriptu Poslanice Solunjanima doznajemo da ona ima tri autora: Pavla, Silvana i Timoteja. U 1 Sol 2,1-2 Pavao podsjeća na okolnosti svoga dolaska u Solun tj. da je ovamo došao iz Filipa i da je pri tom bilo poteškoća. On spominje svoj misionarski posao da osvoji njihove živote pri čemu nije bio na teret mladoj kršćanskoj zajednici (usp. 1 Sol 2,9). Iz drugog poglavlja Poslanice doznajemo također da i sami Solunjani imaju poteškoća sa svojim sunarodnjacima (usp. rr. 14-16). Pošto je Pavao napustio Solun, izražava želju da ponovno onamo dođe, ali očito u tome nije više uspio jer iz 3,6 doznajemo da im šalje Timoteja. Pavao je pošao u Atenu. Odatle želi utvrditi Solunjane u njihovoj vjeri i ohrabriti ih jer su progonjeni. Timotejev dolazak znači da su se ta progonstva malo smirila.

Radost je temeljno duhovno stanje kršćana. Taj dar Duha koji već unaprijed uzima buduće ispunjenje „biti s Kristom” treba razumjeti kao zadaću i kao imperativ „Radujte se!”. Pavao nas na to upozorava upravo u vrijeme krize

Naslovnik je zajednica – Crkva Solunjana. To je Crkva koju čine stanovnici Soluna, no ne bilo koji nego oni koji su u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Dakle vjeroispovjedna formula je temelj takvog okupljana. Vjeruju da je Bog Otac i da je Isus Kyrios i Mesija. „Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji, nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.” (1 Sol 1,8-10) Ovdje Pavao upozorava na glavni problem koji pritišče Solunjane, a to je iščekivanje Isusa. Problem ponovnog Kristovog dolaska (usp. 4,13-18) nalazi odgovor u nadi zajedništva s Kristom na temelju njegove smrti i uskrsnuća. To vrijedi i za one koji su već umrli. A od onih koji su još na životu zahtijeva brigu za druge i da budu blagoslov ovome svijetu.

Za Pavla je nada za svijet i nada za pojedinca vezana uz konačni Kristov dolazak, uz parusiju. Kristov dolazak među nas pokazuje se u božanskoj slavi za koju je određen i čovjek kao stvorenje u svojoj cjelini: stvorenje uzdiše u porođajnim bolima, a porođaj je određen u cijelosti za slavu Božju i osobni život. Pavao polazi od ispovjedi vjere: „Isus je umro i uskrsnuo” i nadopunjuje „onda će Bog i one koji usnuše, preko Isusa privesti s njime”. To je Bog koji će nas dovesti preko Isusa do sebe, i precizira se da će nas dovesti baš s njim. Ono što Pavao dalje tvrdi u rr. 15-17 da je to njegovo uvjerenje „po riječi Gospodnjoj”.

Pavlov tekst ima u vidu život same kršćanske zajednice. Tri glagolske radnje pripadaju jedna drugoj: radovati se, moliti, zahvaljivati. Osobito je to jasno kad govorimo o molitvi i zahvali. Molitva se upućuje Bogu ali i zahvala se stavlja pred Boga. Zahvala je naš odgovor na Božje djelovanje. Zahvaljujemo za sve. Neprekidnoj molitvi odgovara sveopća zahvala. Molitvenom životu je pretpostavljen naš život u radosti. To je dar Duha (usp. Gal 5,22) i element koji označava kraljevstvo Božje (usp. Rim 14,17). Radost je temeljno duhovno stanje kršćana. Taj dar Duha koji već unaprijed uzima buduće ispunjenje „biti s Kristom” treba razumjeti kao zadaću i kao imperativ „Radujte se!”. Pavao nas na to upozorava upravo u vrijeme krize. Budući da je Bog u Isusu Kristu vjernicima ponudio spasenje, mogu u radosti već sada živjeti budućnost, mogu se u molitvi obraćati Bogu kao svojem Ocu.

Objava Gospodinov dolazak pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– koji posta od žene

– koji posta pod Zakonom.

Sin Božji je postao čovjekom, rodila ga je žena. Svojim rođenjem postao je podložnik Zakona, s dvije namjere:

– da otkupi one koji su pod Zakonom  

– da primimo posinstvo.

Sin Božji, čovjek i podložnik Zakona, došao je s namjerom da otkupi one koji su pod Zakonom. Glagol otkupiti vraća nas u Pavlovu argumentaciju u 3,13: „Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu.” Krist nas otkupljuje od prokletstva Zakona. To prokletstvo se primjenjuje na Krista. Pavao tvrdnju potvrđuje tekstom Pnz 21,22-23: „Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje. Tako nećeš okaljati svoje zemlje, koju ti Jahve, Bog tvoj, daje u baštinu.” Krist nije Božje prokletstvo. On je uzeo na sebe prokletstvo Zakona koje se tiče onih koji su počinili kakvo zlodjelo. Tako da prokletstvo ne može opisati odnos između Krista i Boga jer nema osobne krivnje koja bi na nj privukla prokletstvo. On je samo gledano izvana bio „prokletstvo”, no gledano iznutra on je bio Sin Božji. Prokletstvo je podnio zbog nas.

Kršćanin je sin i zna što je Božja volja; osobito zna da je Bog ljudima Otac. Takvo znanje je dar Duha. Duh je Sina koji u nama „viče: Oče”

Pavao potvrđuje da kršćanin nije više rob, nije više potamnjeno što Bog želi, smisao koji Bog daje ljudskom životu. Kršćanin je sin i zna što je Božja volja; osobito zna da je Bog ljudima Otac. Takvo znanje je dar Duha. Duh je Sina koji u nama „viče: Oče” (Gal 4,6). „Ne znamo moliti kako valja”; napastovani smo „pasti u strah”, odnositi se prema Bogu kao strašljivi i nenaobraženi robovi; ali Duh dolazi u pomoć, tako da se možemo izraziti kao djeca, kao sinovi, i vičemo: „Oče!”. Abba je bio obiteljski apelativ. Židovi se nisu nikada tako obraćali Bogu. Prema Mk 14,36 Isus se samo tako obraćao Bogu očitujući svoju svijest o svom sinovskom odnosu s Bogom. Prvi kršćani, a među njima i Galaćani, bili su svjesni također da prihvaćanjem Krista primaju Duha sinovstva u svoja srca i da su povezani njime u Isusovu molitvu i njegov sinovski odnos s Ocem.

Pavao u Gal 4,7 naglašava: „Tako više nisi rob nego sin.” Božansko posinjenje priopćeno kršćanima dokida ropski status i daje im veće dostojanstvo. Duh sinovstva je Duh koji oslobađa. Posinjenje donosi sa sobom i pravo na baštinu. Duh nam već ovdje daje pristup u nju, jer to još nije cjelovita baština. Ona je zasada kapara. Kršćanski život je pun nade jer je rezultat Božjega zahvata. Galaćanima Pavao daje sigurnost oslobađajući ih straha da bi bili isključeni kao baštinici zbog svoga poganskog podrijetla.

Objava Žena i Duh Sina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Isus je Veliki svećenik koji prodrije u nebesa. On je i Sin Božji. Bog je dao Kristu slavu svećeništva. Želio je zapravo istaknuti da je Krist odbio proslaviti sama sebe. Smisao je da je Bog imenovao Krista velikim svećenikom po riječi Pisma: „Ti si svećenik” (Ps 110, 4). Govor o svećeništvu u transformaciji Kristova čovještva (Heb 5, 9: postigavši savršenstvo) ima temelj koji mu treba. Zahvaljujući ovoj transformaciji koja ga je „usavršila”, Krist je postao Veliki svećenik i stoga se može govoriti o njemu kao takvom (usp. Heb 2, 17). Ovdje ipak treba voditi računa o dvije stvari: prvo da je riječ o svećeniku zauvijek i drugo da je od Boga proglašen Velikim svećenikom. Isus, Sin Božji, proslavljeni Veliki svećenik, koji je ušao zauvijek u nebesko svetište, pun milosrđa i supatnje motiv je da se zajednicu potakne na smjelo približavanje Božjem prijestolju.

U Rim 6, 3-11 u središte je stavljena stvarnost krštenja, stvarno sudjelovanje u smrti, ukopu i uskrsnuću Gospodnjem. Radikalna novost života kršćanina nije samo moralnoga reda nego teološkoga. Zahvaljujući krštenju živimo već kao uskrsli, oslobođeni smo vlasti grijeha, uronjeni smo u vječni život u tijeku ovoga vremenitoga života. Kršćanin živi za Boga, u Kristu Isusu. To je istinska stvarnost njegova života, ona je korijen svakoga njegovoga čina, riječi, osjećaja i misli. Pavao usmjerava život kršćanina teološkim prizivom, a ne jednostavno moralnim imperativom. On ne započinje riječju „trebate”, nego riječima „vi ste”. Krštenje nas čini sudionicima pashalnoga događaja i stavlja nas u odnos uske povezanosti s Kristom. Uronjava se u (eis) njegovu smrt, tj. sudjeluje u potpunom darivanju sebe koje je on izvršio na križu.

Suuskrsnuti s Kristom pokazuje na naše krštenje (Kol 2, 12). Po krštenju smo suumrli i suuskrsnuli s Kristom. Na taj način se s nama dogodilo nešto izvanredno pa kao da više ne pripadamo ovome svijetu. Zato autor poslanice upozorava da tražimo „što je gore” (Kol 3, 1). Uskrsli Krist je proslavljen, „sjedi zdesna Bogu”. To je ispunjenje Ps 110, 1: „Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: ‘Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!’” Mi tražimo uskrsloga Gospodina. S njim je naš život u Bogu. Taj novi život koji živimo moramo živjeti kao suuskrsli. To znači kao da smo i mi već na nebu. Crkva je prema drugopavlovskim poslanicama nebeska stvarnost (usp. Kol 1, 5.13.18; Ef 2, 6). To što već jesmo, tek moramo postati. I to nam onda osigurava da se pojavimo u slavi jer iako suuskrsli,  još nismo proslavljeni, još nismo završili ovozemaljski život. Tek smo na putu prema Kristu Gospodinu.

Objava Suuskrsli s Kristom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.