Godina vjere je došla i prošla. Uglavnom uz čitanje Katekizma. Korizma nas podsjeća na Pepelnicu da se obratimo i vjerujemo evanđelju. Pisac poslanice Efežanima nailazi na problem tzv. izvanjskog kršćanstva, koje dakle još nije dovoljno zahvatilo „unutarnjeg čovjeka”. Stoga ne moralizira nego se utječe zazivanju Boga i njegovog Duha da osnaži ovakvo polovično kršćanstvo. Osim što su čuli evanđelje trebaju se uputiti u dubinu bogatstva Kristova. Naime, piscu je stalo do razumljive i plodne recepcije Pavlovog evanđelja. Upravo su deuteropavlovske poslanice pokušaj refleksije Pavlove misli i nauka kao i njegovih učenika s nakanom da se razumije jedna Crkva (usp. Ef 3,2-3a.5-6), kojoj pripadaju Židovi i pogani. Otajstvo koje je objavljeno sada u Duhu Svetom njegovim apostolima i prorocima tiče se pogana kao subaštinika i udova istoga „tijela” i sudionika obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju. Ovaj prefiks „s” pokazuje da su pogani dobili spasenje jednako kao i Židovi s kojima su sada sjedinjeni u jednu Crkvu (usp. Ef 2,11-22). Među njima nema više razlike. Baština ukazuje na sadašnjost. A slika tijela, tj. Crkve pokazuje da su pogani njezini životno važni udovi. Sudionici obećanja bili su dosada samo Židovi. Kad su i pogani primili Duha Svetog, ispunjeno je obećanje (usp. Ef 1,13). To se dogodilo u Kristu Isusu po evanđelju. Evanđelje je sredstvo kojim je izgrađena Crkva jer navještaj saziva ljude u zajednicu. Krist je posrednik toga otkupiteljskog događaja i glava, zaglavni kamen, poveznica po kojoj se takvo spasenjsko okupljanje događa. Isusov čin na križu smjera na stvaranje i pomirenje Crkve, dakle na otvaranje prostora spasenja u koji je vjernik smješten i time spašen (usp. Ef 2,1-10). Ta upućenost na Krista je vidljiva u Ef 4,15-16: „Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u njega, koji je glava, Krist, od kojega sve tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi”.
Zadaća je Crkve da postane svjesna svoje biti u Kristu. To možemo ukratko reći: Crkva mora tek postati ono što već jest. Kristova se vlast pokazuje u Crkvi. U tome se pokazuje i organska povezanost Krista i Crkve. Ona raste s obzirom na tu svoju povezanost s Kristom. To moramo upoznati po Duhu Svetom koji je zalog baštine, pa nam, budući da je Duh Sveti samo zalog, još predstoji potpuno zadobivanje baštine, tj. otkupljenje. Katekizam ne može zadovoljiti duhovne potrebe! A da pokušamo s evanđeljem?!
