Početna stranica » Gospodinov dolazak

Gospodinov dolazak

148 pregleda

Prva Poslanica Solunjanima bavi se pitanjem parusije, tj. ponovnog Kristova dolaska. Najprije se o njoj govori u 2,19, u dijelu poslanice koji je zapravo Pavlova zahvala i koji govori o spriječenim Pavlovim pokušajima u 2,17-20 da dođe u Solun, pa im umjesto toga piše. Pavao ovako započinje pisati: „Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjana u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir!”

Da bismo bolje upoznali prvu Poslanicu Solunjanima potrebno je da vidimo i neke kronološke i topografske podatke. Kad je Makedonija 148. pr. Kr. postala rimskom provincijom, Solun postaje glavni grad i sjedište uprave. Ondje se nalazila i židovska zajednica; Pavao kroz tri subote raspravlja sa Židovima na temelju Pisama. Njegov navještaj glasi: „Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem.“ (Dj 17,3) U samom preskriptu Poslanice Solunjanima doznajemo da ona ima tri autora: Pavla, Silvana i Timoteja. U 1 Sol 2,1-2 Pavao podsjeća na okolnosti svoga dolaska u Solun tj. da je ovamo došao iz Filipa i da je pri tom bilo poteškoća. On spominje svoj misionarski posao da osvoji njihove živote pri čemu nije bio na teret mladoj kršćanskoj zajednici (usp. 1 Sol 2,9). Iz drugog poglavlja Poslanice doznajemo također da i sami Solunjani imaju poteškoća sa svojim sunarodnjacima (usp. rr. 14-16). Pošto je Pavao napustio Solun, izražava želju da ponovno onamo dođe, ali očito u tome nije više uspio jer iz 3,6 doznajemo da im šalje Timoteja. Pavao je pošao u Atenu. Odatle želi utvrditi Solunjane u njihovoj vjeri i ohrabriti ih jer su progonjeni. Timotejev dolazak znači da su se ta progonstva malo smirila.

Radost je temeljno duhovno stanje kršćana. Taj dar Duha koji već unaprijed uzima buduće ispunjenje „biti s Kristom” treba razumjeti kao zadaću i kao imperativ „Radujte se!”. Pavao nas na to upozorava upravo u vrijeme krize

Naslovnik je zajednica – Crkva Solunjana. To je Crkva koju čine stanovnici Soluna, no ne bilo koji nego oni koji su u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Dakle vjeroispovjedna formula je temelj takvog okupljana. Vjeruju da je Bog Otac i da je Isus Kyrios i Mesija. „Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji, nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju: kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.” (1 Sol 1,8-10) Ovdje Pavao upozorava na glavni problem koji pritišče Solunjane, a to je iščekivanje Isusa. Problem ponovnog Kristovog dolaska (usp. 4,13-18) nalazi odgovor u nadi zajedništva s Kristom na temelju njegove smrti i uskrsnuća. To vrijedi i za one koji su već umrli. A od onih koji su još na životu zahtijeva brigu za druge i da budu blagoslov ovome svijetu.

Za Pavla je nada za svijet i nada za pojedinca vezana uz konačni Kristov dolazak, uz parusiju. Kristov dolazak među nas pokazuje se u božanskoj slavi za koju je određen i čovjek kao stvorenje u svojoj cjelini: stvorenje uzdiše u porođajnim bolima, a porođaj je određen u cijelosti za slavu Božju i osobni život. Pavao polazi od ispovjedi vjere: „Isus je umro i uskrsnuo” i nadopunjuje „onda će Bog i one koji usnuše, preko Isusa privesti s njime”. To je Bog koji će nas dovesti preko Isusa do sebe, i precizira se da će nas dovesti baš s njim. Ono što Pavao dalje tvrdi u rr. 15-17 da je to njegovo uvjerenje „po riječi Gospodnjoj”.

Pavlov tekst ima u vidu život same kršćanske zajednice. Tri glagolske radnje pripadaju jedna drugoj: radovati se, moliti, zahvaljivati. Osobito je to jasno kad govorimo o molitvi i zahvali. Molitva se upućuje Bogu ali i zahvala se stavlja pred Boga. Zahvala je naš odgovor na Božje djelovanje. Zahvaljujemo za sve. Neprekidnoj molitvi odgovara sveopća zahvala. Molitvenom životu je pretpostavljen naš život u radosti. To je dar Duha (usp. Gal 5,22) i element koji označava kraljevstvo Božje (usp. Rim 14,17). Radost je temeljno duhovno stanje kršćana. Taj dar Duha koji već unaprijed uzima buduće ispunjenje „biti s Kristom” treba razumjeti kao zadaću i kao imperativ „Radujte se!”. Pavao nas na to upozorava upravo u vrijeme krize. Budući da je Bog u Isusu Kristu vjernicima ponudio spasenje, mogu u radosti već sada živjeti budućnost, mogu se u molitvi obraćati Bogu kao svojem Ocu.