Odlomci koji govore o nebeskom „sjedenju” Kristovu bez spominjanja uzašašća prilično su brojni (npr. Rim 8,34; 10,6; Ef 1,20-21; Kol 3,1), drugi se opet pozivaju na uzašašće kao na teološku stvarnost ne pozivajući se na njegove vremenske i tjelesne aspekte (npr. Iv 6,62; 20,17; Ef 4,8-10; 1 Tim 3,16), samo Luka priča uzašašće kao prijelaz, vidljiv, povijesni, provjeriv gledanjem sa zemlje prema nebu (Lk 24,50-53; Dj 1,9-11).
Luka – Djela apostolska
Isusov put završava uzašašćem. To ističe evanđelist Luka u uvodu Djela apostolskih kad govori o svom evanđelju kao o prvoj knjizi koju je sastavio „o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen” (Dj 1,1-2). Jednako tako za Luku u Dj 1,21 naknadno izabran apostol treba biti svjedok cijeloga Isusova puta, od krštenja Ivana do uzašašća Isusova. Također, Lk 9,51 gleda Isusov put u Jeruzalem pod vidom uzašašća. Konačni kraj Isusova puta nije smrt na križu, nego uzašašće na nebo. Luka je sklon gledati život Isusov kao put kroz muku i križ sve do uskrsnuća i uzašašća kao jedinstveni put. Naravno da je Luka svjestan da je smrt kraj, jer ovako slušamo Uskrsloga u Lk 24,44: „To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama.” Tako smrt postaje oznaka kraja. Ali nauk Uskrsloga nastavlja nauk Isusa koji je hodao zemljom (usp. Dj 1,1). U tom kontekstu je važno opaziti da za Luku to Isusovo „odlaženje” u uzašašću ne vodi Kristu koji je odsutan, nego, a to objašnjava i radost učenika u Lk 24,52, kako kaže H. Schlier: „povlačenju u veću blizinu”. Osim toga Lukina prikazivanja ukazanja su tako realistična da bi čitatelj mogao imati dojam da Isus i poslije svoga uskrsnuća živi među svojim učenicima. Luka je razumio važnost te činjenice za same učenike, koji su proveli godine služenja s Isusom i postali su na izvanredan način primatelji redovitih ukazanja uskrsloga Gospodina. Budući da je Luka naglasio tjelesnost uskrsnih ukazanja, bilo je nužno da objasni izričito da takva ukazanja, i takva prisutnost uskrsloga Gospodina, ne bi bile držane u svakom slučaju pravilom kršćanskoga iskustva. Odatle proizlazi osjećaj konačnosti koji prožima oba izvještaja o uzašašću. G. Lohfink to ovako sažima: „Luka se drži što više može strukture ukazanja uskrsnog vremena, ali ga pretvara u vrijeme prisutnosti i vidljivosti Isusove. Drži se toga da je egzistencija Uskrsloga potpuno drukčija od one Isusa koji je hodao zemljom, ali usprkos tomu produžuje život Isusov na osobit način preko smrti i uskrsnuća. I to produženje se sastoji u tome da je uzašašće predstavljeno baš kao kraj zemaljskog Isusova djelovanja.” Zajednički pogled na zemaljski Isusov život i vrijeme ukazanja baca svjetlo i na „četrdeset dana” u Dj 1,3 (usp. Dj 13,31). Ponovno valja naglasiti da je četrdeset dana ukazanja u korist učenika, tako da događaj uskrsnuća koji je nužno nevidljiv može biti pokazan izvan svake sumnje pomoću ukazanja. Na isti način učenici i Lukini čitatelji trebaju biti uvjereni u jednako nevidljivo Isusovo uzdignuće i njegovo kraljevstvo zdesne Očeve, i to je potvrđeno vrlo dramatično u izvještajima uzašašća. Uzašašće je vidljivi i konkretan iskaz Isusova „statusa”. Isusovo gospodstvo prikazano pripovijedanjem uzašašća nije samo prikladan „vrhunac” evanđelja nego nužni element, zato što gospodstvo daje značenje cijelom evanđelju, štoviše daje korisnu točku s koje ga se može razumjeti u njegovu punom značenju; slično povijest Crkve je shvaćena ispravno samo u svjetlu uzdignuća raspetoga Isusa koji jednako sada kraljuje s Ocem, tako Dj 1 jasno pokazuju da Djela apostolska nisu jednostavno „povijest Crkve”, nego navještaj više evanđelja o uzdignutom Kristu. Luka ne završava svoje evanđelje pripovijedanjem koje govori samo o stvarnosti uskrsnuća, nego uzašašća, a njime započinje i Djela apostolska. Život kršćanske zajednice se gleda u svjetlu Isusa uzašloga u slavu, a ne samo uskrsnuća na novi život. Isus nije samo uskrsli Gospodin; on je uzašli Gospodin, i stoga će apostoli primiti Duha Svetoga koji je vodio Isusov život i poslanje (usp. Dj 2,33). Uzašašće se tako vrlo intimno odnosi na život zajednice koja moli i klanja se (evanđelje), kao i na njezino poslanje (Djela apostolska). Da bi se posvetili slobodno i velikodušno i jednome i drugome, kršćani su trebali znati da će se Krist vratiti (usp. Dj 1,11), ali je bilo kriva njihova zabrinutost o točnosti trenutka njegova dolaska; Otac je tu odluku pridržao sebi (usp. Dj 1,7). Oni moraju radije imati nakanu ispunjenja svoje vlastite uloge u povijesti, za koju ih je pripremao Isus i opunomoćio Duh Sveti.
