Osamdesetpetogodišnji Tim Harrison, svećenik iz Australije, sredinom studenog 2012. godine, “naoružan” užetom za spuštanje, vjerom i optimizmom, spustio se niz 40-metarski crkveni toranj katedrale u Pertu u Australiji. Vitalni svećenik koji služi u katedrali te obavlja dužnost dušobrižnika u jednoj udruzi ratnih veterana, niz visoku građevinu se spustio tijekom ceremonije koju je organizirala Vlada Zapadne Australije u povodu Tjedna starijih osoba. Cilj mu je bio, kako kaže, suprotstaviti se predrasudama o osobama starije životne dobi te pokazati da stariji ljudi mogu izvesti velike tjelesne pothvate.
Hrabri pothvat Tima Harrisona, koji se prije navedene avanture samo još jednom u životu spuštao konopcem, i to prije gotovo sedam decenija, točnije tijekom II. svjetskog rata, zorno je pokazao i da nikad nije kasno da čovjek ostvari svoje snove.
“Ovo iskustvo me je podsjetilo da sam još mlad i da mi je ostalo još nekoliko dobrih godina života, iako sam poprilično ukočen. Možda ću isto pokušati i iduće godine”, izjavio je ushićeno Tim Harrison nakon spuštanju niz crkveni toranj.
Samo nebo je granica
Treba li na navedeni događaj gledati kao na “čudo” ili ćemo takvim događajima nazočiti i u budućnosti? Brojni primjeri iz svakodnevnog života upozoravaju da pri spomenu starijih osoba više ne smijemo niti pomisliti na nemoćnog, bespomoćnog, depresivnog i pogrbljenog čovjeka bez kose, koji muku muči s gubitkom pamćenja, probavnim i urinarnim traktom i kojemu se ruke tresu. Zahvaljujući prije svega ogromnom napretku na području medicine, ali i podizanju svijesti kod građana o važnosti zdrave prehrane i fizičke aktivnosti, smrtnost kod ljudi je smanjena, životni vijek je produljen, a osobe u trećoj životnoj dobi sve češće rade, pišu, stvaraju, bave se sportom…
Svijet od ožujka 2013. godine svojim riječima i djelima ne prestaje oduševljavati aktualni poglavar Katoličke Crkve, osamdesetjednogodišnji papa Franjo. Bez imalo oklijevanja i straha pružio je ruku i riječi utjehe povrijeđenima, bolesnima i obespravljenima. Spremno se uhvatio u koštac s problemima koji Katoličku Crkvu, ali i cijeli svijet, okupiraju desetljećima, a nedavno se, ne mareći mnogo za protokolarne običaje i pravila, pred mnogobrojnim auditorijem odvezao dvadeset godina starim automobilom Renault 4 koji je dobio na poklon od prijatelja.
Eksperti Eurostat-a (Evropske komisije) predviđaju da će upravo osobe starije od 65 godina, odnosno osobe u trećoj životnoj dobi, u narednih pola stoljeća činiti gotovo trećinu ukupnog stanovništva Europske unije, što je gotovo duplo više u odnosu na 2010. godinu, kada je postotak starijih osoba iznosio 16%. Prema istom izvoru, prosječna dob u Europskoj uniji trenutačno iznosi 39,8 godina, a do 2060. prosječni građanin EU-a imat će 47,2 godine.
Europska unija, suočena s očiglednim problemom značajnog starenja stanovništva, 2012. godinu proglasila je godinom aktivnog starenja (starenje uz dobro zdravlje i aktivno sudjelovanje u društvu, veću ispunjenost na radnom mjestu, veću neovisnost u svakodnevnom životu i veću građansku uključenost) i međugeneracijske solidarnosti. Ovim činom Evropa je željela da podigne svijest o doprinosu starijih osoba društvu i načinima na koji se taj doprinos može poduprijeti. Inicijativa je imala za cilj, također, i poticanje te mobiliziranje kreatora politika i relevantne čimbenike na svim razinama da djeluju u cilju stvaranja boljih mogućnosti za aktivno starenje i jačanje međugeneracijske solidarnosti.
Svi starimo
Što je ustvari starenje? Starenje je normalan fiziološki proces koji počinje odmah nakon rođenja, nepovratan je, traje godinama i u pojedinaca napreduje različitom brzinom. Prvi znaci starenja vidljivi su već između 40. i 50. godine života, kad fizičke funkcije polako, neprimjetno počinju opadati, a psihičke osobnosti se počinju mijenjati. Starost prema definiciji Ujedinjenih naroda nastupa iza 65. godine života i može se podijeliti na raniju, srednju i duboku starost. Ranija starost, ili kako je često zovemo “zlatna dob”, počinje od 65. godine i traje do 74. godine. Srednja starost počinje od 75. godine i traje do 84., dok duboka starost nastupa nakon 85. godine.
U tim godinama u ljudskom organizmu se događa čitav niz promjena koje je ilustrativno opisala dr. Vlasta Vučevac, a na koje nije imuna niti jedna osoba na svijetu. Svi sustavi u tijelu, prema njezinim riječima, rade slabije, smanjuju se vitalne funkcije, kao što su kapacitet pluća, rad srca – srčani mišić slabi kao pumpa, uslijed procesa ateroskleroze krvne žile su promijenjene i nisu više elastične, cirkulacija je sporija i nedostatna. Smanjuju se svi organi – bubrezi (masa im se smanjuje za oko 1/3), jetra (i uslijed toga se povećava osjetljivost na neke lijekove), žlijezde s unutarnjim lučenjem (smanjena je sekrecija). Promjene se događaju i u probavnom sustavu, kao i u krvotvornim organima. Mijenja se i mišićno-koštani sustav (mišićna masa se smanjuje za 1/3), slabi mišićna snaga, raste količina vezivnog tkiva, razvijaju se degenerativne promjene na kostima i zglobovima.
Promjene na koži su jako uočljive – ona postaje tanka, suha i blijeda, s mrljama koje zovemo “staračke pjege”. Gubi se potporno kožno masno tkivo, koža više nije izolator topline, nastaju bore. Kosa postaje sijeda i sve rjeđa. Prirodni procesi starenja dovode i do promjena na mozgu – smanjuje se masa mozga za oko sedam posto. Propada stanično tkivo, dolazi do gubitka neurona – degenerativni procesi, izražene su promjene na krvnim žilama – “vaskularna atrofija”. I tako sve te promjene kroz niz godina dovode do uočljivih promjena lika i tijela osobe koja stari.
Paul Tournier, švicarski liječnik i autor knjige Učimo starjeti, pak smatra kako ne starimo u prvom redu zato što smo živjeli određeni broj godina: starimo zato što smo napustili svoj ideal. Prema njegovom mišljenju, godine naboravaju kožu, a odricanje ideala naborava dušu.
Pet jednostavnih tajni dugovječnih ljudi
Kako usporiti proces starenja i kako što zdraviji i vitalniji dočekati duboku starost kao što je to uspio australski svećenik s početka priče? Profesor Karl Pillemer s univerziteta Cornell, radeći na knjizi 30 lekcija za život: Isprobani i proživljeni savjeti najmudrijih Amerikanaca, proučavao je način života dugovječnih ljudi, što je podrazumijevalo i razgovore s oko 1.500 osoba starosti između 70 i 100 godina o životu općenito, zdravlju, karijeri, obitelji. Analizirajući dobivene odgovore otkrio je i pet vrlo jednostavnih tajni dugovječnih ljudi: spoznaja da je život kratak, treba raditi posao koji se voli, prema tijelu se treba ponašati kao da ćemo ga trebati idućih 100 godina, ne treba žaliti za prošlošću, treba biti sretan usprkos teškim vremenima.
Život je kratak. Profesor Pillemer je istraživanje počeo jednostavnim pitanjem: “Koje su najvažnije lekcije koje ste naučili tijekom života?” Ispitanici su se bavili raznim poslovima u životu, bili su različitog imovinskog i porodičnog statusa. No, dali su jedinstveni odgovor: Život je kratak.
Radite posao koji volite. Mnogi od njegovih ispitanika su prošli i kroz jako teška ekonomska vremena, pa ipak nisu mladima savjetovali da se drže sigurnih i dobro plaćenih poslova. Njihov je savjet: Radi posao u kojemu uživaš.
Ponašaj se prema svom tijelu kao da ćeš ga trebati idućih 100 godina. Moderna tehnologija, nezdrav i stresan način života ne moraju značiti kako ćemo zbog toga brže umrijeti, nego se smanjuje kvaliteta života. I umjesto savjeta tipa ‘jedite puno povrća, nemojte pušiti, idite rano na spavanje’, učesnici istraživanja su na pitanja o brizi oko zdravlja, uglavnom ponavljali isti odgovor: Ponašaj se prema svom tijelu kao da ćeš ga trebati idućih 100 godina.
Besmisleno je žaliti za prošlim. Ispitanici su profesora Pillemera pomalo iznenadili i odgovorom na pitanje zbog čega najviše žale u životu? Iako je očekivao priče poput bračnih afera, raznih zavisnosti, mutnih poslova i slično, dobio je sasvim drugi odgovor: Žao mi je što sam toliko vremena potrošio/la na brigu i grižnju savjesti.
Nemojte da vaša sreća bude slučajna – budite sretni usprkos teškim vremenima. Istraživanje je otkrilo i koliko je bitno shvatiti kako smo sami odgovorni za vlastitu sreću. Iako zvuči poput klišeja, profesor Pillemer kaže kako je poanta u tome da su njegovi ispitanici to zaista proživjeli. I savjetuju mlađim ljudima, koji na neki način svoj život ‘stavljaju na čekanje’ planirajući kako će biti sretni jednog dana ‘kad završe fakultet, kad će imati porodicu, kad se zaposle, kad ovo, kad ono…’ da jednostavno uživaju u sadašnjosti, usprkos teškim vremenima.
