Pavao je tradiciju Gospodnje večere svojevremeno predao Korinćanima (1 Kor 11, 23-36). Ta predaja navodi geste i riječi nad kruhom, a onda još samo riječi nad čašom. Četiri su tipične geste koje slijede shemu hebrejskoga blagovanja: uzeti kruh, zahvaliti (euharistein), razlomiti ga i podijeliti. Pažnju nam privlače riječi nad razlomljenim kruhom: „Ovo je moje tijelo za vas.” Prijedlog „za” upućuje na Isusovo sebedarje i spasenjsku učinkovitost njegove smrti. Prizvuk smrti je i u riječima kad Isus nad čašom kaže da je ona novi Savez u njegovoj krvi. Naglasak je na čaši iz koje nazočni piju. Ostvaruje se konačni mesijanski Savez o kojem govori prorok Jeremija (31, 31-34). Novi se Savez ostvaruje „u krvi” Gospodina Isusa, tj. u njegovoj smrti koja ima spasenjsku vrijednost. Riječi nad kruhom se završavaju imperativom: „Ovo činite meni na spomen” i to svaki put kad pijete. Euharistija je Isusov spomen, a on je uskrsli i živi Gospodin.
Isus je Veliki svećenik koji prodrije u nebesa. On je i Sin Božji. Bog je dao Kristu slavu svećeništva. Želio je zapravo istaknuti da je Krist odbio proslaviti sama sebe. Smisao je da je Bog imenovao Krista velikim svećenikom po riječi Pisma: „Ti si svećenik” (Ps 110, 4). Govor o svećeništvu u transformaciji Kristova čovještva (Heb 5, 9: postigavši savršenstvo) ima temelj koji mu treba. Zahvaljujući ovoj transformaciji koja ga je „usavršila”, Krist je postao Veliki svećenik i stoga se može govoriti o njemu kao takvom (usp. Heb 2, 17). Ovdje ipak treba voditi računa o dvije stvari: prvo da je riječ o svećeniku zauvijek i drugo da je od Boga proglašen Velikim svećenikom. Isus, Sin Božji, proslavljeni Veliki svećenik, koji je ušao zauvijek u nebesko svetište, pun milosrđa i supatnje motiv je da se zajednicu potakne na smjelo približavanje Božjem prijestolju.
U Rim 6, 3-11 u središte je stavljena stvarnost krštenja, stvarno sudjelovanje u smrti, ukopu i uskrsnuću Gospodnjem. Radikalna novost života kršćanina nije samo moralnoga reda nego teološkoga. Zahvaljujući krštenju živimo već kao uskrsli, oslobođeni smo vlasti grijeha, uronjeni smo u vječni život u tijeku ovoga vremenitoga života. Kršćanin živi za Boga, u Kristu Isusu. To je istinska stvarnost njegova života, ona je korijen svakoga njegovoga čina, riječi, osjećaja i misli. Pavao usmjerava život kršćanina teološkim prizivom, a ne jednostavno moralnim imperativom. On ne započinje riječju „trebate”, nego riječima „vi ste”. Krštenje nas čini sudionicima pashalnoga događaja i stavlja nas u odnos uske povezanosti s Kristom. Uronjava se u (eis) njegovu smrt, tj. sudjeluje u potpunom darivanju sebe koje je on izvršio na križu.
Suuskrsnuti s Kristom pokazuje na naše krštenje (Kol 2, 12). Po krštenju smo suumrli i suuskrsnuli s Kristom. Na taj način se s nama dogodilo nešto izvanredno pa kao da više ne pripadamo ovome svijetu. Zato autor poslanice upozorava da tražimo „što je gore” (Kol 3, 1). Uskrsli Krist je proslavljen, „sjedi zdesna Bogu”. To je ispunjenje Ps 110, 1: „Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: ‘Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!’” Mi tražimo uskrsloga Gospodina. S njim je naš život u Bogu. Taj novi život koji živimo moramo živjeti kao suuskrsli. To znači kao da smo i mi već na nebu. Crkva je prema drugopavlovskim poslanicama nebeska stvarnost (usp. Kol 1, 5.13.18; Ef 2, 6). To što već jesmo, tek moramo postati. I to nam onda osigurava da se pojavimo u slavi jer iako suuskrsli, još nismo proslavljeni, još nismo završili ovozemaljski život. Tek smo na putu prema Kristu Gospodinu.
