Svećenikove riječi na sprovodu su opisivale „klasično” sudbinu ljudi koji su tijekom prošloga rata lutali po bijelom svijetu. Kraj lutanju nije bio život iz snova nego nova muka zbog teške bolesti. Pomalo blasfemično zvuči u tom kontekstu da Isus nije došao samo liječiti bolesnike od njihovih bolesti nego naviještati kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje!? Na svetkovinu Svih svetih čitamo evanđelje o blaženstvima (usp. Mt 5,1-12a). Čujmo ih:
– Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
– Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
– Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
– Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
– Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
– Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
– Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
– Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
– Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Blizinu siromaha i kraljevstva, koje bi bilo njihovo, nalazimo već u Iz 61,1:
Duh Jahve Gospoda na meni je,
jer me Jahve pomaza,
posla me da radosnu vijest donesem ubogima,
da iscijelim srca slomljena;
da zarobljenima navijestim slobodu
i oslobođenje sužnjevima.
Riječ je o radosnoj vijesti, evanđelju ubogima. Za taj navještaj osposobljuje Duh Jahve Gospoda. Zato su siromasi stavljeni u odnos s Duhom Božjim (Mt 5,3). Taj Duh Božji pomazuje Isusa da donosi evanđelje, iscijeli srca, oslobodi sužnje. Evanđelje je o Kraljevstvu, ono je njegov sadržaj. Nije riječ o pukoj utjesi, koja odvraća od bijede i želi umiriti siromahe. Isus govori zbilja siromasima, nezaposlenima i zaduženima, onima koji žive u bijedi. Njima naviješta konačni preokret sudbine koji će izvesti Bog. Njima će pripasti kraljevstvo koje dolazi. Kraljevstvo se prima kao dar: Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3). Mala djeca nemaju nikakve zasluge i ne mogu postavljati nikakve zahtjeve. Žive od onoga što im nije stavljeno na raspolaganje i potpuno su upućeni na druge. Oni nemaju drugog izbora. Stoga su otvoreni daru i čudu. Doživljavaju svoju egzistenciju kao nebo ili kao pakao. Baš zato mora Kraljevstvo Božje biti primljeno kao dar, jer se ne ublažava potreba, bijeda, nevolja, niti se upućuje samo na onostranost rješenja i odlaganje protesta. Kao dijete znači sposobnost i povjerenje da možemo živjeti od onoga čime ne raspolažemo, čudesnoga, odnosno kraljevstva Božjeg koje dolazi.
