I doista, monoteističke religije započinju s bijegom, putovanjem, odlaskom, hodom. Židovima njihova najvažnija svetkovina u sjećanje doziva bijeg iz Egipta. Utemeljitelj kršćanstva, Isus iz Nazareta, svojim učenicima daje naredbu da idu do na kraj svijeta propovijedati Radosnu vijest, a muslimani započinju računanje vremena s Muhamedovim bijegom iz Meke u Medinu. Iako bibličar Friedrich Nötscher niječe da Stari zavjet ima neku svoju teologiju ili nauk o hodu i putu, ipak se ne može nijekati kako ti pojmovi imaju bitnu ulogu u rječniku biblijske vjere, osobito od Isusova predstavljanja sebe samoga kao uosobljenoga puta (usp. Iv 14,6).

Apostol naroda, Pavao, kršćansku zajednicu smatra zajednicom iseljenika u hodu, na proputovanju, koji sada žive daleko od domovine (usp. 2 Kor 5,6 i Fil 3,20). U terminologiji Staroga zavjeta, riječi koje označavaju hod, cestu, put i pokret, pojavljuju se skoro pet tisuća puta. Giacomo Danesi zbog toga zaključuje da „već ovi leksički podaci daju nazrijeti kako se nalazimo pred temom koja je sve drugo samo ne rubna” za Bibliju. Izlazak iz Edena kao iskustvo hoda i putovanja je praiskustvo čovjeka. Ono je ujedno i praiskustvo čovjeka vjernika i vjere uopće otkako je od Boga u-pućen na put u nepoznato. Hod je to koji ga čini praocem vjere. U Bibliji su putovanja daleko više negoli puki geografski pokreti. Ona su put Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom. Za čovjeka Biblije put je njegov usud, poziv, određenje. Taj put i hod čovjeka Biblije ostat će uvijek i nešto duboko dvoznačno, jer čovjek ostaje slobodan izabrati i zle putove i stranputice. Sjećamo se pokušaja prekida pashe, prijelaza hebrejskoga naroda iz kuće ropstva natrag u nju. I jahvistička tradicija Biblije nam prikazuje i onu negativnu stranu puta i hoda ljudskoga kao kaznu za grijeh Edena, zločin Kajina i oholost Babilona. Za Gustafa Wingrena ipak hod izlaska ostaje apsolutno odlučujućim za sav Izraelov vjerski, moralni i duhovni sustav. A njemački geograf Friedrich Ratzel rekao je kako je selilaštvo jedna od temeljnih činjenica ljudske povijesti. Danas možda više nego ikada. Rekonstruirati povijest selilaštva, kaže Renato Biasutti, jednako je što i rekonstruirati cijelu povijest čovječanstva. Seljenje, bijeg, protjerivanje, egzil, deportacija, migracija – temeljna su to iskustva čovjeka uopće.

Hrvati – „iseljenički narod”

Temeljna su to iskustva i Hrvata kroz njihovu povijest. Negdje pred Drugi svjetski rat ondašnji je ravnatelj Iseljeničkoga muzeja u Zagrebu, u knjizi Hrvatska domovina, ustvrdio kako je svaki peti ili šesti Hrvat iseljenik. Malo nakon rata je Većeslav Holjevac u knjizi Hrvati izvan Domovine morao pokazati kako je taj omjer kudikamo nepovoljniji i kako je u iseljeništvu ili na privremenome radu izvan Domovine zapravo svaki treći ili četvrti Hrvat. Hrvatski je narod raseljen na svih pet kontinenata.

Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske tvrdi kako skoro četiri milijuna Hrvata živi izvan granica Republike Hrvatske. Mnogi, kao na primjer hrvatski književnik Ante Matić, smatraju kako je stvarni broj kudikamo veći i zauzima se za korekciju službenih brojki. Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca je na II. svjetskom kongresu za dušobrižništvo iseljeništva 1985. naglasilo kako je gotovo nemoguće pružiti točan uvid u tu svjetsku pojavu selilaštva, jer su podaci nesigurni: valovi su izbjeglica nepredvidljivi, mnogi se migranti pritajuju, nema podataka o prisilnim preseljenjima, što čini da je taj vidokrug širok i zamršen. Hrvatske migracije iz te problematike nisu izuzete.

Crkva i hrvatsko iseljeništvo

Valovi iseljavanja Hrvata iz domovine (RH i BiH) mogu se danas donekle rekonstruirati i razgraničiti u nekih sedam razdoblja našega iseljeništva. Početkom iseljavanja Hrvata može se smatrati 15. stoljeće kao posljedica islamskoga (otomanskoga) imperijalizma. Nelson Mandela, kojega je Ante Matić 1995. godine u Pretoriji intervjuirao, rekao je doduše kako su po njegovim saznanjima hrvatski moreplovci i prije Ferdinanda Magellana (1480. – 1521.) doplovili na jug Afrike i pokrenuli val doseljavanja, ali ipak iseljavanja izazvana otomanskom invazijom smatramo službenim početkom hrvatskoga iseljeništva. Od tada potječu sve hrvatske naseobine u susjednim zemljama: Italiji, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. To prvo razdoblje trajalo je do konca 19. stoljeća. Od 15. do 17. stoljeća je iz južnoslavenskih zemalja, dankom u krvi, odvedeno dvije do tri stotine tisuća dječaka u ropstvo u Tursku i druge zemlje turske carevine gdje su prisilno asimilirani u tuđinskome narodu već u prvoj generaciji. Vrlo dirljivo je o tome pisao nobelovac Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija, gdje govori o načinu obveznoga oporezivanja u Osmanskome Carstvu zvanoga „adžami-oglan” ili danak u krvi. Sultan Murat II. je 1420. godine uveo taj monstruozni porez kojim su iz južnoslavenskih zemalja prikupljani kršćanski dječaci za robovsku elitnu vojsku janjičara, a djevojčice za seksualno iživljavanje u haremima. Andrić opisuje kako su tu djecu odnosili u sepetima na leđima. Neki povjesničari i arhivisti iz Turske tvrde kako čak deset milijuna Turaka ima hrvatske korijene. Do tih zaključaka su došli prelistavajući arhive u Istanbulu. Godine 1493. vodila se Krbavska bitka i samo u toj godini dopremljeno je deset tisuća djece iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Zbog toga neki govore o Turskoj kao o najvećoj hrvatskoj „dijaspori”.

Neka naselja Hrvata u dijaspori nastaju odmah nakon sudbonosne Mohačke bitke, 1526. godine, kada se prvi pokreću planinski Bunjevci iz Hercegovine, a Šokci prelaze Savu na svome putu iz Bosne u Slavoniju, Baranju i Bačku. Do glavne bunjevačke seobe u Bačku, Ugarsku pa sve do Budima i Ostrogona dolazi 1688. godine, pod vodstvom franjevaca. Tako je nastao prvi lanac hrvatskih naselja koji je sezao od Darde u Baranji prema Somboru, Subotici i Baju u Mađarskoj te prema Banatu. Drugi lanac hrvatskih naselja formirao se u Gradišću (Burgenlandu), između 1533. i 1535. godine, gdje je oko 100.000 Hrvata napučilo oko 200 sela. Neka od tih naselja su išla daleko na sjever sve do Slovačke i Moravske u današnjoj Češkoj.

S doseljenicima su išli i njihovi svećenici – franjevci Provincije Bosne Srebrene – a kralj Ferdinand I. dao im je dozvolu da si sami mogu osnivati svoje fare (župe) i imati svoje farnike (župnike), koji će im slaviti svetu „mašu” (misu). To su, ako ih tako smijemo nazvati, hrvatske pramisije. Povjesničari priznaju kako su gradišćanski Hrvati spasili Mađare od germanizacije jer su svojim naseljavanjem stvorili pojas između Austrije i Ugarske. Zauzvrat su od Mađara dobili mađarizaciju o kojoj pjeva i hrvatska domoljubna pjesma „Ustani, bane”: Mađarske zastave dig’o Hedervary, silom hoće Hrvatsku da nam pomađari. Također se u zaslugu Hrvatima ubraja što je Gradišće u jeku širenja nove protestantske vjere ostalo uglavnom katoličko. U obrani katoliciteta i hrvatskoga jezika najviše su se isticali franjevci. Drugi val iseljavanja Hrvata bi, prema mišljenju stručnjaka, trajao od konca 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata. U vremenu između 1890. godine i početka Prvoga svjetskog rata doselilo se gotovo 400.000 Hrvata samo u Ameriku, a vrhunac je bio 1907. godine kada ih se doselilo 83.000. Ta „američka groznica” bila je uzrokom opustošenja čitavih dijelova Hrvatske i tako je smanjila u Domovini radnu snagu i oslabila industriju i poljoprivredu te je Vlada morala novim propisima pokušati zaustaviti iseljavanje. S ovim drugim valom iseljavanja započinje ujedno i organizirana pastoralna briga za naše iseljenike i to u Americi 1894. godine dolaskom svećenika Dobroslava Božića, bivšega franjevca Provincije Bosne Srebrene, u Pittsburgh.

Od pramisija do prve župe

Na molbu hrvatskih iseljenika u Ameriku ga je poslao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Godine 1994. Crkva u Hrvata slavila je stoljeće organiziranoga pastorala za Hrvate u inozemstvu. Tim je povodom kardinal Franjo Kuharić otputovao u prvoosnovanu hrvatsku inozemnu župu svetoga Nikole, u američki Pittsburgh. Tko je bio taj svećenik, bivši bosanski fratar, kojega je biskup Pittsburgha okarakterizirao kao sacerdos zelantissimus? Tko je taj prvi pravi misionar Hrvata o kojemu bivši franjevac i pjesnik Branko Škarica u zbirci svojih pjesama iz 1906. godine u Uspomeni D. Božića pjeva: A bio je uzor pregaranja. Na poljani rodoljuba div i vranama crnim soko siv! O Josipu Dobroslavu Božiću, rođenome 1860. godine u Jošavi kod Odžaka, a preminulome u Steeltonu u Americi 1900. godine, ne znamo mnogo. Rijetko je tko o njemu pisao. Povjesničar fra Julijan Jelenić nam je jedan od glavnih izvora biografije Dobroslava Božića. Njegov sud o njemu je međutim iz nekoga nama nepoznatoga razloga izrazito negativan. Na jednome mjestu Jelenić piše za Božića kako je nemiran duh, umišljena veličina, mučenik prilika u kojima se nalazio, a ponajviše svoje mašte. Robin Okey ga u knjizi Taming Balkan nationalism. The Habsburg „Civilizing Mission” in Bosnia, 1878-1914 okrivljuje za širenje nacionalizma u BiH. Božić je bio čovjek žestoka temperamenta i akcije. Osjećao je patriotski i patriotski djelovao, dok je Austrija imala plan u Bosni stvoriti nekakav bosanski narod i bosanski jezik i tako isključiti svaki patriotizam, bilo srpski bilo hrvatski. On je protiv takvih austrijskih nastojanja pisao i govorio. Time je ujedno upao u oči vlastima i postao im problem. Austrijske ga vlasti nisu međutim izravno napadale već stvaranjem pritiska na njegovo starješinstvo, a ovo je Božića neprestano premještalo sa župe na župu i iz samostana u samostan. U jedanaest godina svoga služenja u Bosni kao franjevac bio je devet puta premješten. U jednoj godini čak dvaput, a jednom i na sam dan Božića kad svatko slavi, miruje i veseli se.

Zajednica Hrvata u Argentini prilikom posjeta predsjednice Republike Hrvatske 2018.

Fra Julijan Jelenić, iako daje negativnu ocjenu Božićeve osobe, ipak predbacuje Upravi Provincije kako je previše izlazila u susret austrijskim vlastima i „vakmajstorima”. Ti česti premještaji i izgoni, čak jednom i u Albaniju, očito su Božića ogorčili pa je iz Rima zatražio dozvolu da ide u misije u Kinu. Koncem 1891. tu je dozvolu i dobio te je početkom sljedeće godine imao poći u Rim pa odatle u misije. Međutim, iz Rima se zbog nekoga razloga vratio nakon mjesec dana opet u Bosnu, na Plehan. Po povratku iz Rima on je banjolučkomu biskupu uputio molbu da ga primi u svoju biskupiju, što je biskup Marković i učinio. Ovaj ga je postavio za duhovnoga pomoćnika i katehetu u školi sestara milosrdnica. No, ni tu nije ostao dugo već ga je Uprava premjestila prvo u Sanski Most pa zatim u Kraljevu Sutjesku. Tada je došao do uvjerenja kako mu nema mjesta u Bosni ni u franjevačkoj zajednici zbog prevelikog pritiska Austro-Ugarske na upravu provincije te je od Rima zatražio sekularizaciju i otputova kao misionar u Ameriku.

U Pittsburghu je 1894. godine u kratko vrijeme sagradio župnu crkvu i ured te s vjernicima otvorio vlastitu tiskaru. Uskoro su ga i Hrvati iz Steeltona zvali neka i njima sagradi crkvu i oformi župu. Rado se odazvao tomu pozivu te je i ondje koncem 1899. godine bio gotov s povjerenim mu poslom. Mislio je zatim poći i u Chicago te i ondje napraviti tako, ali ga je u Steeltonu zadesila smrt, 1990. godine.

Sustavno osnivanje misija

Nakon Dobroslava Božića dolaze i drugi biskupijski svećenici, a od 1912. godine i redovnici: franjevci, zatim dominikanci, slijede ih trećoredci i konventualci pa na koncu i isusovci. U Zagrebu se 1912. godine osniva Društvo sv. Rafaela za zaštitu hrvatskih iseljenika u kojemu su zagrebački franjevci najaktivniji. Rad društva oživio je nadbiskup Alojzije Stepinac te je 1940. godine osnovao list Hrvat u tuđini. Treći val iseljavanja dogodio se do Drugoga svjetskog rata. U ovome razdoblju za našim iseljenicima u Ameriku odlaze i ženske redovničke zajednice, a prve među njima sestre milosrdnice. Kobni Drugi svjetski rat i godine nakon njega dovele su do novih velikih iseljavanja pa bi razdoblje do šezdesetih godina 20. stoljeća predstavljalo četvrti val iseljavanja Hrvata. Komunistički totalitarizam imao je za posljedicu novi, peti veliki val iseljavanja Hrvata iz Domovine, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Negdje oko 1973. godine ovaj se val seljenja uglavnom zaustavlja. Razdoblje četvrtoga i petoga vala iseljavanja Hrvata zapravo predstavlja vrijeme osnivanja hrvatskih katoličkih misija ili zajednica u zapadnoj Europi. Rim je mons. Krešimira Zorića imenovao članom Vrhovnoga vijeća za emigraciju pa je on 1958. godine u Rimu osnovao ured Cura pastoralis pro emigrantibus croatis. Sustavni pastoralni rad s iseljenicima na misijama omogućit će apostolska konstitucija Exul familia iz 1952. godine koja je pružila pastoralne smjernice za dušobrižništvo selilaca.

Drugi vatikanski sabor će k tomu još donijeti novu pastoralnu usmjerenost Crkve i vrjednovanje materinskoga jezika i liturgije na istome, što je također jedan od snažnih impulsa i za misije, odnosno za slavljenje svetih otajstava na vlastitome jeziku. Na činjenicu i izazov sve većih migracija u svijetu Crkva će još jednom reagirati 1969. godine u osobi pape Pavla VI. uputom o pastoralnoj brizi za migrante. Njegov motuproprio Pastoralis migratorum cura kaže: „Pastoralna briga za migrante uvijek je privlačila materinsku skrb Crkve, koja uistinu kroz stoljeća nije prestajala na razne načine pomagati onima koji su, kao prognanik Krist u Egiptu s nazaretskom obitelji, bili prisiljeni iseliti daleko od svoje domovine.” U zapadnoj Europi je do 1969. godine bilo 26 hrvatskih katoličkih misija, deset godina kasnije 110, a početkom osamdesetih 181 hrvatska misija ili župa u cijelome svijetu u kojima je djelovalo 250 svećenika. Početkom trećega tisućljeća postoje već 192 hrvatske katoličke misije u svijetu sa 542 pastoralna djelatnika. Do šestoga vala iseljavanja Hrvata došlo je zbog velikosrpske agresije za vrijeme Domovinskoga rata u RH i BiH (1991. – 1995.). Globalizacija kao nezaustavljivi povijesni proces, rađanje Europske unije te loše gospodarstvene i političke prilike u RH i BiH doveli su posljednjih godina do novoga, sedmoga po redu, vala iseljavanja Hrvata u drugome desetljeću 21. stoljeća. Kraj mu se još ni blizu ne nazire. Usud Hrvata kao iseljeničkoga naroda lijepo su opisali stihovi refrena jedne pjesme VIS-a Jukić, benda franjevačkih bogoslova Provincije Bosne Srebrene, koji kaže: Svud mi tuđe sunce svijetli, svud me bude tuđi pijetli. Ostaje nada da će u tom iseljeničkom usudu našega naroda hrvatske katoličke misije i dalje hrvatskim iseljenicima uzmoći posredovati ono što je pisac Poslanice Diognetu u 2. stoljeću već naglasio: Za pravoga kršćanina svaka je zemlja domovina, jer „Gospodnja je zemlja i sve na njoj“ (Ps 24) i svaka domovina je tuđina, budući da „niste više tuđinci i gosti nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji” (Ef 2,19).

Misije – stanje i perspektiva

Stanje. Nekadašnji predsjednik Komisije XIV za migracije, Josef Voß, u Uvodu dokumenta Njemačke biskupske konferencije Crkva u mnogo jezika i naroda. Niti vodilje za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika iz 2003. godine pruža na neki način opravdanost postojanja misija citatom iz Djela apostolskih i tvrdi kako mnogi i danas i sutra žele „svojim jezicima razglašavati veličanstvena djela Božja” (Dj 2, 11). Također kaže kako treba „ozbiljno uzeti u obzir iskonsku čovjekovu potrebu da svoju vjeru, svoje najdublje nade i čežnje želi slaviti na svome jeziku, kao i u svojoj tradiciji i u svojoj vlastitoj kulturi” jer „to pripada čovjekovu identitetu.” Netko je rekao kako iseljenici nerijetko znaju upasti u dvostruku dijasporu u zemlji prispijeća: u dijasporu svoje narodnosti, svoga jezika i svoje kulture s jedne strane i u religioznu dijasporu s druge. Tu opasnost prepoznalo je i Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca i turista: „Iskustvo je dokazalo da nedostatak mogućnosti slobodnog izražavanja na vlastitom jeziku, zajedno sa zabranom vlastitih religijskih predaja i kulturne baštine prošlosti, uvelike ranjava savjesti, osiromašuje kulturnu sredinu, izaziva odvajanje, čak raskol, briše zajedno s uspomenama i religiozna uvjerenja, smanjuje broj vjernika.” Budući da selioci sa sobom „neizbježno nose i spomen svoga naroda kao neizbrisivu i neodrecivu istobitnost, identitet što ga nova sredina ne prima uvijek dobrohotno, Crkva im priznaje taj izvorni identitet i pruža im mogućnost da se slobodno, s vlastitim jezikom i vlastitom baštinom, uključe u novu zajednicu koja ih prima.”

U Bibliji su putovanja daleko više negoli puki geografski pokreti. Ona su put Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom. Za čovjeka Biblije put je njegov usud, poziv, određenje. Taj put i hod čovjeka Biblije ostat će uvijek i nešto duboko dvoznačno, jer čovjek ostaje slobodan izabrati i zle putove i stranputice

Papa Ivan Pavao II., i sam svjetski putnik radi naviještanja Radosne vijesti, uvijek je tražio sudjelovanje na ravnopravnoj razini s vjernicima starosjediocima krajevnih Crkava te da ih se gleda kao obogaćenje, a ne kao ugrozu. Iseljenici su ljudi četvrtoga svijeta. Spadaju dakle u najugroženiji dio svjetskoga stanovništva. I povijest hrvatskoga iseljeništva nam pokazuje kako je u nekim vremenima i krajevima bilo iznimno ponižavajuće biti iseljenik. Kada su Hrvati pred turskom najezdom izbjegli u Donju Austriju, domaće stanovništvo nije imalo razumijevanja za doseljenike pa su im čak oduzimali i spaljivali hrvatske molitvenike. Salvatore Garofalo naglašava kako se iseljenik nalazi oduvijek u potrebi već zbog toga što je u tuđini i stoga latinski pridjev „egens” (potrebit, bijedan, siromašan) potječe od „ex-gens”: izvan (svoga) naroda. Kardinal Kuharić je 1979. godine u Uvodu zbornika Katolička Crkva i Hrvati izvan Domovine komentirao osnivanje hrvatskih misija ovako: „Bio je to uistinu neizbježan zahtjev naše savjesti, naše vjere i ljubavi da s iseljenim Hrvatima polaze i hrvatski svećenici iz domovine, da budu s njima i za njih; prijatelji i braća; utočište i zaštita.” Misije pomažu iseljeniku da ustraje u vjeri i da tu vjeru i dalje prakticira i onda kada je „ex-gens”, daleko od svoga naroda. Mnoge su skupine iseljenika svoju vjeru sačuvale upravo zahvaljujući misijama. U mnogim zemljama katolici drugih materinskih jezika danas čine između 15 i 30 % aktivnih vjernika. Misionari su u zemljama prispijeća vrlo često dijelili s iseljenicima nesigurnost, a nerijetko i nedostojne uvjete života. Prije petnaestak godina neke su biskupije i u svojim službenim izjavama za javnost priznale „maćehinski odnos” prema katolicima drugih materinskih jezika. U početku su i strana država i Crkva, ali i sami iseljenici, jer su bili uvjereni kako će se u tuđinskoj zemlji zadržati samo privremeno, pastoral misionara svodili pod oznaku privremenoga. Sanjali su o „brzome novcu” u dalekome svijetu i o povratku u domovinu gdje bi si sagradili bolju budućnost. Osnivanje hrvatskih katoličkih misija i zajednica omogućilo je sustavan pastoralni rad pa se u njima, osim Službe Božje na materinskome jeziku, održava i vjerska pouka, kao i priprava na sakramente prve pričesti, potvrde i ženidbe. Netko je misije na internetu opisao ovako: „To su organizacije Katoličke crkve koje se brinu za vjeru, jezik, život, rad, sport i zabavu hrvatskoga iseljeništva.” Iako ta definicija hrvatskih katoličkih misija nije ispravna, istina je kako se većina tih aktivnosti odvija u njima ili pod njihovim pokroviteljstvom budući da gotovo nema drugih nositelja takvih aktivnosti. Rad na hrvatskim misijama uvjetovan je i sastavom hrvatskih iseljenika. Većina njih su ljudi iz ruralnih sredina s niskim obrazovanjem ili priučeni radnici, „a ono malo hrvatskih intelektualaca, uz časne iznimke, nije imalo kontakta s hrvatskim katoličkim misijama” (Josip Klarić), što je svakako velika njihova sramota.

Zaboravljeno izvandomovinstvo

Mnogi su apelirali na to da se ne zaboravi na one koji su svoj trud uložili i još ga uvijek ulažu u brizi za naše iseljenike, kako one iz prošlosti tako i ove iz sadašnjosti: misionare, svećenike, stalne đakone, redovnice, pastoralne i socijalne suradnike. Plodove njihova vjerskog, karitativnog i kulturnog rada osjetili su vjernici iseljenici, ali i Crkva u Domovini i sama Domovina, posebno tijekom i nakon Domovinskoga rata. U razgovoru za ljetno izdanje Žive zajednice iz 1994. godine fra Bonaventura Duda ističe: „Trebalo bi čak osnovati i institut za proučavanje svega našeg iseljenja. Pritom bismo doznali i pozitivne i negativne značajke hrvatskoga iseljeništva. U slučaju Hrvata, iseljeni moraju dobro poznavati domovinu, ali i viceversa da i domovina poznaje njih. Meni se čini da mi u domovini daleko manje poznajemo iseljeništvo i da se premalo trudimo upoznati ga, nego što to iseljeništvo čini.”

Perspektiva

Misija je vjersko, etničko i kulturno prihvatilište i prebivalište doseljenika. Ona svojim postojanjem čuva doseljenike od izravne ili neizravne asimilacije i predstavlja neku vrstu mosta između Crkve iseljenja i Crkve prispijeća. Ujedno ona omogućava što bolju integraciju u novo društvo kako bi se izbjegla getoizacija. Hrvatske katoličke misije pastoriziraju još uvijek tzv. prvu generaciju hrvatskih iseljenika te njihovu djecu i djecu njihove djece (drugu i treću generaciju). Drugom i trećem naraštaju razumljiviji je jezik Crkve prispijeća, negoli jezik njihovih roditelja. Do kada će za te mlade naraštaje, koji su rođeni u zemlji emigracije svojih roditelja, biti još potrebne hrvatske katoličke misije? Do kada će Crkva u Domovini imati dostatno svećenika za Hrvatsku inozemnu pastvu? Smiju li i dalje hrvatske misije biti tako snažno okrenute prema dušobrižničkim modelima i konceptima iz Domovine ili bi se trebale više prilagoditi pastoralu mjesne Crkve? Koliko je Crkva u Domovini uopće zainteresirana za svoje iseljene vjernike i svodi li se njezina briga danas samo na povremeni dolazak hrvatskih biskupa u svetišta i radi dijeljenja krizme? Zašto u dijaspori nema duhovnih zvanja? To je pitanje koje je kardinal Vinko Puljić postavio u propovijedi tijekom krizme u Wiesbadenu 1996. godine i „u vezi s tim potvrdio poznatu činjenicu da su gotovo svi svećenici koji rade u hrvatskoj inozemnoj pastvi rođeni u domovini, u BiH i Hrvatskoj, ali da se na prste mogu nabrojati svećenička i redovnička zvanja ponikla u hrvatskoj dijaspori” (Anto Batinić). Vladimir Stanković, prvi nacionalni ravnatelj Hrvatske inozemne pastve, smatra „kako sve strane misije imaju samo privremeni karakter” te kako njihov nestanak i nije neka tragedija, jer „u našim smo vjernicima očuvali ljudsko dostojanstvo, vjeru koju su primili u starom kraju i predali je novoj generaciji koja postaje dijelom mjesne Crkve”. Nekadašnji nacionalni ravnatelj Njemačke biskupske konferencije za pastoral katolika drugih materinskih jezika, Wolfgang Miehle, je 2006. godine tvrdio upravo suprotno: „Zajednice drugih materinskih jezika se neće više smatrati samo prolaznom pojavom unutar Crkve.” Peter Prassel smatra kako će „zbog manjka svećenika župe u dosadašnjem obliku ubrzo biti prošlost” te će se to odraziti i na dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika. U mnogim biskupijama Zapada izrađuju se novi pastoralni koncepti, a u drugima se već i provode u djelo pa se župe spajaju ili dokidaju, a to opet uvelike utječe i na misije. Sve je češća pojava da se svećenici moraju pastoralno brinuti za dvije ili više misija umjesto o samo jednoj. Financijska situacija u mnogim biskupijama još je jedan bitan čimbenik koji drastično mijenja sliku misija, osobito kada ostaju bez potrebne infrastrukture i osoblja. Nedvojbeno je, kaže monsinjor Emanuele Clarizio, kako će Crkva trećega tisućljeća biti Crkva u pokretu. Ako je to istina, onda s obzirom na sve pesimistične prognoze o budućnosti misija za katolike drugih materinskih jezika, možemo samo reći kako njihova perspektiva, barem u ovome povijesnom trenutku, ostaje neizvjesna. Njihov doprinos u prošlosti i sadašnjosti u evangeliziranju i očuvanju vjere, kulture, etnije, tradicije, običaja ostaje nemjerljiv i neupitan zauvijek.

Objava Bog hoda ili izazov migracija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dobrotvorna organizacija Kirche in Not našoj je Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena poznata osobito od posljednjega rata u Bosni i Hercegovini. Pomogli ste nam uvelike u ponovnoj izgradnji porušenih crkava i župnih kuća te podupirali mnoge pastoralne projekte naše zajednice. Možete li za naše čitatelje reći nešto o nastanku i djelovanju Organizacije Kirche in Not?

Nizozemski premonstrant pater Werenfried van Straaten (1913. – 2003.), utemeljitelj organizacije Crkva u nevolji, običavao je govoriti: „Ovo mi se djelo dogodilo!” Nije smjerao na instituciju, jednostavno je htio pomoći i to nekadašnjim neprijateljima od kojih je njegova domovina u Drugome svjetskom ratu trpjela. Po volji pobjedničkih snaga moralo je svoju domovinu napustiti preko dvanaest milijuna Nijemaca, među kojima i mnogo katolika. Živjeli su djelomično u nehumanim okolnostima. Na molbu Pape Pija XII. pozvao je Pater Werenfried o Božiću 1947. godine čitatelje njegova samostanskog časopisa na pomoć ovim raskorijenjenim ljudima. Pomoć je bila veličanstvena. Budući da je u poslijeratnome razdoblju vladala oskudica novcem, seljaci su patru slali slaninu koju je on dijelio izgladnjelim ljudima. Tako je dobio nadimak „Špek-pater”. „Čovjek ne živi samo od kruha”: Osim na materijalnu pomoć mislio je pater Werenfried i na duhovnu skrb ljudi.

Revolucionarna je bila njegova ideja „Kapelice na kotačima” – kamioneta opremljena oltarom. Tako su i raseljeni ljudi mogli pohađati svetu misu u krajevima gdje već stoljećima nije bilo katolika. Krvavo progonjena crkva u komunizmu također je brzo došla u fokus. Postupno su, često na zahtjev određenih papa, pribrajani drugi dijelovi svijeta: Afrika, Južna Amerika, Azija. Da ne zaboravimo veliku ponovnu izgradnju nakon pada komunizma u istočnoj Europi – također u Bosni i Hercegovini. Danas „Crkva u nevolji” pomaže progonjenim i nevoljnim kršćanima u 140 zemalja diljem svijeta i u službi je nove evangelizacije.

Stanje u svijetu

U ovome izdanju našega mjesečnika Svjetlo riječi želimo čitateljima predstaviti temu vjerskih sloboda u svijetu danas. Jedno od područja Vašega djelovanja je i to. Danas svjedočimo ugrozi vjerskih sloboda na mnogim stranama našega svijeta. Možete li reći ponajprije nešto općenito o stanju vjerskih sloboda u svijetu? Je li riječ o poboljšanju ili pogoršanju situacije?

Crkva u nevolji svake druge godine izdaje izvješće Vjerske slobode diljem svijeta koje sve zemlje stavlja pod povećalo. U brojnim zemljama svijeta moramo, nažalost, ustvrditi kako se situacija i dalje pogoršava – i to ne samo za kršćane, već i za pripadnike drugih religija. Ukupno 60 % svjetskoga stanovništva živi u zemljama u kojima su vjerske slobode ograničene. To seže od diskriminacije i maltretiranja sve do krvavih progona i sustavnoga genocida religioznih manjina. Glavni uzroci progona su brzo rastući militantni islamizam, ali i autoritarni i nacionalistički režimi. Prosijava, međutim, i pokoja nada: Tako se nakon vojnoga poraza tzv. Islamske države situacija za kršćane na Bliskome istoku nešto poboljšala. Njihova je humanitarna situacija ipak i dalje katastrofalna, a kršćanske su zajednice gotovo iskrvarile.

U kojoj su zemlji svijeta vjerske slobode najviše ugrožene i koju religiju vidite kao najprogonjeniju danas?

Izvješće Vjerske slobode diljem svijeta koje izdaje Crkva u nevolji dolazi do rezultata po kojemu se u 38 zemalja svijeta događaju teške povrede ovoga fundamentalnoga ljudskoga prava. Osobito je grozna situacija u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Eritreji i Sjevernoj Koreji. Sjeverna Koreja je trenutačno jedno od najopasnijih mjesta na svijetu za kršćane. U Kini, Mjanmaru, Indiji i Pakistanu dolazi do teških restrikcija ili nasilnih napada na kršćane i druge vjerske manjine.

Iz Pakistana su do nas nedavno stigle zastrašujuće vijesti o sustavnoj diskriminaciji kršćana i drugih vjerskih manjina dok se tijekom koronakrize dijelila humanitarna pomoć i zaštitna odijela. Svake godine su ondje oko tisuću kršćanskih ili budističkih žena i djevojčica žrtve otmice i prisilnih ženidbi. Čak i u pretežno „katoličkoj naciji” kao što su Filipini bilježimo napade na crkve, osobito na jugu zemlje. U brojnim afričkim zemljama situacija se sve više zaoštrava, između ostaloga u Nigeriji, Srednjoafričkoj Republici ili u Burkini Faso. Tu se, kako doznajemo, radi ciljano na „ratu religija”. U Latinskoj Americi, doduše, nema izravnih progona, ali Crkva sve češće dolazi na metu kriminalnih bandi, vojske ili policije kada se stavi na stranu siromašnih.

„Uvjeren sam u postojanje neke vrste pokreta koji želi ušutkati kršćanstvo u javnosti”, tvrdi Joel Ostep. Postoji li među zapadnim kršćanima, a osobito među političkim elitama Zapada, određeni kvijetizam koji potpuno ravnodušno gleda na progone kršćana diljem svijeta?

Potrebno je stvar diferencirano gledati: dugo na Zapadu tema vjerskih progona nije bila registrirana ili toliko ozbiljno uzimana. Padom komunizma i sve većim utjecajem sekularne kulture stvar se činila „riješenom”. Ali ona to nikada nije bila! U međuvremenu su vjerske slobode došle snažnije u svijest, možda i zbog rastućega terorizma u svijetu. Brojne su vlade imenovale povjerenike za slobodu religije, izrađuju izvješća o vjerskim progonima. Ujedinjeni narodi su 22. kolovoza proglasili svjetskim danom žrtava vjerskoga progona. Postoje i vrlo prestižne konferencije i radni krugovi na tu temu na narodnoj i međunarodnoj razini.

To su svakako ohrabrujući znakovi, ali se mora još kudikamo više učiniti. Sloboda religije bi trebala i u vanjskoj politici ili pri raspodjeli pomoći za razvoj i novčanih dotacija igrati veću ulogu. Na taj se način može izvršiti pritisak na zemlje i vlade, koje krše vjerske slobode. Do svih nas je koliko će ta tema biti javna. I mnogi kršćani nisu nešto osobito dobro informirani o temi vjerskih sloboda. Mi radimo na tome da se to promijeni.

Položaj kršćana

Položaj kršćana u zemljama islama se posljednjih godina neprestance pogoršava. Islamistički pokreti imaju jasnu političku agendu kojoj je cilj širenje utjecaja islama i u konačnici uvođenje svih ljudi u „kuću islama”. Što se to događa u svijetu polumjeseca? Zašto je islam posljednjih desetljeća postao tako agresivan i sve se više promeće u političku religiju?

Dobro se sjećam jednoga razgovora s biskupom iz Aleppa iz vremena dok je ondje još bjesnjela „Islamska država”. Biskup mi je otprilike ovako rekao: „Ja sam u  Aleppu rođen i odrastao. S muslimanima smo živjeli vrata do vrata – ne uvijek zajedno, ali najčešće miroljubivo jedni pored drugih. Ovo što se sada događa je tragedija za sve nas.” Što se na Bliskome istoku dogodilo ili što se aktualno u brojnim afričkim zemljama događa, pogađa podjednako i kršćane i muslimane.

Mržnja islamista sije smrt, progone i bijedu kod svih. Mislim tu na primjer na državu Burkina Faso koja je već pet godina pogođena islamističkim terorom. Promatrači događanja pretpostavljaju da se radi o trupama plaćenika iz inozemstva, snabdjevenima iz inozemstva. Cilj im je religije okrenuti jedne protiv drugih kako bi što više oslabili zemlju. Ciljano se obraćaju mladim ljudima i sa svojim ideologijama polučuju uspjeh uvijek onda kada je besperspektivnost na vrhuncu. Ta se shema ponavlja u brojnim zemljama. Ne radi se dakle isključivo o religiji, već i zemljinim resursima, privredi i mnogo čemu još. To je zapravo ono što je tragično u svemu tome.

Uz bok progonima kršćana u svijetu islama primjećujemo jasan porast nacionalističkih tendencija u budističkim i hinduističkim zemljama Azije, kao npr. u Indiji. Kako se kršćani nose s ultranacionalističkom hindutra ideologijom po kojoj svaki Indijac mora biti hinduist?

Kršćani tu neizmjerno trpe. Posebno to vrijedi za sjever Indije gdje se pojačavaju nasilni napadi na kršćane. K tomu još valja pridodati činjenicu da kršćani ondje najčešće potječu iz najnižih kasti hinduističkoga društva i na taj način uvelike ostaju bez zakonske zaštite. Nacionalistička stranka Indije BJP već drugi put zaredom postavlja premijera. I u drugim zemljama Azije postoje slične tendencije. Radi se najzad o stoljetnomu šablonu: kršćanstvo slovi kao „inozemni utjecaj” i zbog toga se protiv njega postupa represivno. Katolicizam je pri tome često posebno „sumnjiv” jer nije državna, već svjetska Crkva.

Progoni kršćana na Zapadu

Vaša dobrotvorna Organizacija bavi se osobito progonima kršćana na Istoku i Jugu. Može li se govoriti o progonima kršćana i na Zapadu?

Kršćanstvo se na Zapadu ne progoni krvavo, ali postoje tendencije nekrvave diskriminacije s djelomično nasilnim potencijalom. S velikom zabrinutošću na primjer gledam na porast napada na crkve i vjerske objekte u zemljama Zapada posljednjih godina. Pa i ono što se događa na razini zakonskih normi vrlo je često dijametralno oprečno s temeljnim kršćanskim uvjerenjima, kao što su teme: zaštita života, brak i obitelj ili bioetička pitanja.

Ne možemo negirati postojanje snaga koje vjeru i religiju žele potpuno protjerati iz javnoga prostora. Tu posebno mislim na rasprave oko križa u javnim prostorima, vjeronauk u školi ili na rad svećenika i redovnika u državnim institucijama, primjerice u bolnicama. Tu se onda više ne radi o državnoj neutralnosti, već o pravome ugrožavanju slobode vjere i savjesti. Ovdje vrijedi krilatica: Principiis obsta! Smatram da bismo mi kršćani tu trebali postati još glasniji i prepoznatljiviji. Mogućnosti ima dovoljno. Zato mi u Crkvi u nevolji radimo i medijski kako bismo „svoje ljude” ojačali u vjeri, upoznali mnoge s evanđeljem i pružili kršćanima glas.

Jedan je biskup sa Zapada prije nekoliko godina izjavio sljedeće: „Ja ću, vrlo vjerojatno, umrijeti mirno u svojoj rezidenciji, moj nasljednik u zatvoru, a njegov će nasljednik biti ubijen.” Je li takav scenarij znanstvena fantastika ili pak stvarna mogućnost i na Zapadu?

Upravo upirući svoj pogled na usud Crkve u komunizmu mora se reći: taj scenarij JEST realan. Nebrojeni su biskupi, svećenici, redovnici i redovnice i laici otišli u smrt za svoju vjeru i to čine do dana današnjega. Sam Isus je to već nagovijestio: Ako su progonili mene, progonit će i vas (Iv 15,20). Povijest Crkve je uvijek i povijest progona. Kao pojedinci možda ne možemo promijeniti tijek povijesnoga događanja. Ali možemo učiniti nešto kako bismo ublažili patnju progonjenih i dopustili osnažiti se njihovim svjedočanstvom. Ono što je potrebno danas i uvijek jest: informirati se o progonima, moliti za progonjene i djelatno im priteći u pomoć. Za to se „Crkva u nevolji” zalaže već preko 70 godina prema našemu lajtmotivu: Da vjera živi!

Objava Progonjeni i zaboravljeni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ova priča mi je pala na pamet dok sam čitao knjigu Spiritualno zlostavljanje u Katoličkoj Crkvi mlade njemačke teologinje Doris Wagner. Isprva mi se činilo kako autorica samo želi zgodno iskoristiti aktualnu krizu Crkve usred skandala oko seksualnih zlostavljanja maloljetnih osoba. Pri detaljnijemu čitanju ta me tema ipak zainteresirala više negoli sam mogao i slutiti. Knjiga je zapravo plod njezina osobnog osmogodišnjeg iskustva u jednoj novijoj katoličkoj zajednici posvećenoga života koja je pokazivala sve crte tipične za kršćanske sekte i bila predmetom medijskih kontroverzi i skandala. Doris Wagner je s velikom mukom izašla iz te zajednice i odlučila progovoriti o fenomenu manipulativnoga dušobrižništva u krilu Katoličke Crkve. Tema dušobrižništva krije u sebi jednu dublju teološku problematiku: duhovnoga posredništva. Dok je Martin Luther svojim teološkim načelom solus Christus (samo Krist) potpuno odbacio svaku vrstu posredovanja između Boga i čovjeka, osim Kristova, pozivajući se na riječi svetoga Pavla jer jedan  je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus (1 Tim 2, 5), dotle Katolička Crkva inzistira upravo na principu duhovnoga posredovanja. Iako Katolička Crkva teološki utemeljeno inzistira na duhovnome posredovanju između čovjeka i Boga, ipak si ne smije dopustiti biti slijepa na tome području za mnogostruke mogućnosti zloporabe. 

Duhovno zlostavljanje

Onaj koji je stavljen u ulogu duhovnoga posredovanja uvijek je i u opasnosti zloporabe toga svog položaja i duhovnoga zlostavljanja osoba koje su mu povjerene. Isusovac Klaus Mertes tvrdi kako se taj fenomen pojavljuje osobito ondje gdje se događa identifikacija osobe u duhovnome vodstvu s glasom Božjim. Pri tome, tvrdi  Mertes, postoji trostruka mogućnost… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba 

Objava Bršljan i zid pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ova priča mi je pala na pamet dok sam čitao knjigu Spiritualno zlostavljanje u Katoličkoj Crkvi mlade njemačke teologinje Doris Wagner. Isprva mi se činilo kako autorica samo želi zgodno iskoristiti aktualnu krizu Crkve usred skandala oko seksualnih zlostavljanja maloljetnih osoba. Pri detaljnijemu čitanju ta me tema ipak zainteresirala više negoli sam mogao i slutiti. Knjiga je zapravo plod njezina osobnog osmogodišnjeg iskustva u jednoj novijoj katoličkoj zajednici posvećenoga života koja je pokazivala sve crte tipične za kršćanske sekte i bila predmetom medijskih kontroverzi i skandala. Doris Wagner je s velikom mukom izašla iz te zajednice i odlučila progovoriti o fenomenu manipulativnoga dušobrižništva u krilu Katoličke Crkve. Tema dušobrižništva krije u sebi jednu dublju teološku problematiku: duhovnoga posredništva. Dok je Martin Luther svojim teološkim načelom solus Christus (samo Krist) potpuno odbacio svaku vrstu posredovanja između Boga i čovjeka, osim Kristova, pozivajući se na riječi svetoga Pavla jer jedan  je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus (1 Tim 2, 5), dotle Katolička Crkva inzistira upravo na principu duhovnoga posredovanja. Iako Katolička Crkva teološki utemeljeno inzistira na duhovnome posredovanju između čovjeka i Boga, ipak si ne smije dopustiti biti slijepa na tome području za mnogostruke mogućnosti zloporabe. 

Duhovno zlostavljanje

Onaj koji je stavljen u ulogu duhovnoga posredovanja uvijek je i u opasnosti zloporabe toga svog položaja i duhovnoga zlostavljanja osoba koje su mu povjerene. Isusovac Klaus Mertes tvrdi kako se taj fenomen pojavljuje osobito ondje gdje se događa identifikacija osobe u duhovnome vodstvu s glasom Božjim. Pri tome, tvrdi  Mertes, postoji trostruka mogućnost… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba 

Objava Bršljan i zid pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rekonstrukcija kronologije događaja

Prvi Franjin odlazak na Istok zbio se vjerojatno u jesen 1212. godine, dakle godinu dana prije Papine bule Quia maior u kojoj iznosi svoje razmišljanje o križarskome pohodu i tri godine prije IV. lateranskog sabora tijekom kojega je papa Inocent III. još jednom pozvao kršćanske narode na križarski pohod. Franjo i njegova braća su dakle te 1212. godine u jesen krenuli brodom iz Ancone za Siriju. No, samo što su isplovili na otvoreno more zatekla ih je oluja i brod im je izgubio smjer te je završio na obalama Dalmacije. Čak je i povratak natrag u Italiju bio problematičan zbog nevremena. Tako je Franjin prvi pokušaj da svjetlo Evanđelja donese muslimanima završio tek u evangeliziranju brodske posade.

Znakovito je to što je Franjo prije križarskoga pohoda htio otići i pokušati evangelizirati Istok. Htio je, prije negoli je Papa pokrenuo vojni pohod, pokušati sa svojom braćom duhovno pohoditi Istok. Početno opravdanje križarskih pohoda bila je obrana kršćanskoga Zapada, zaštita kršćana na Istoku i ponovno osvajanje svetih mjesta koje su muslimani obeščastili. Teško je međutim ući u rat s nekim i zadržati onu temeljnu ljubav prema bližnjemu kako je Spasitelj zahtijeva. Kapucin, koji se javnosti predstavljao samo pod nazivom otac Cuthbert i koji je napisao jedan od najboljih i najljepših prikaza života svetoga Franje, kaže kako su tijekom križarskih vojnih operacija kršćani na nevjernike počeli gledati kao na neku zlu rasu koju treba istrijebiti ili podčiniti mačem. Bio je to, uz neke iznimke, dominantni stav kršćana prema muslimanima. Franjo ga nije dijelio! Njegov san je bio pozvati ih na obraćenje. Za njega nevjernici bijahu duše za koje je Krist umro. Asižanin je Crkvi donio novi entuzijazam za misionarenje umjesto za uništenje „neprijatelja križa Kristova”. I stoga se i sam ovaj njegov pokušaj ne može vrjednovati kao neuspjeh, kaže otac Cuthbert i daje opću bilancu Franjinih misionarskih pokušaja među muslimanima: „On sam možda nije postigao mnogo pri pokušaju obraćenja islamskih naroda, ali to je često usud vitalnih ideja: treba ih presaditi u manje osjetljivo tlo od onoga u kojemu su nastale prije nego počnu donositi vidljive rezultate. Često su obični smrtnici presiromašni duhom da bi ih prihvatili”. Franjin drugi pokušaj misionarenja „nevjernika” dogodio se u Španjolskoj i Maroku.

Razlog je bila njegova sućut koju je osjećao prema njima jer su španjolski Mauri pretrpjeli velik poraz u srpnju 1212. godine u bitci kod Las Navas de Tolosa. Franjo se bojao kako će ih ogorčenost zbog poraza potpuno zatvoriti za Radosnu vijest pa se u Španjolsku zaputio ili 1213. godine, kako je još 1914. godine u svojoj knjizi Viaje de San Francisco a Espana istražio španjolski franjevac Atanasio Lopez Fernandez ili 1214., kako smatraju mnogi suvremeni autori. Njegovi životopisci ističu kako su braća imala poteškoća pratiti Franjin korak u Španjolsku jer… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba  

Objava Proroštvo iz Damiette (I.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Psihogram narcisoidne osobnosti

Otkako je Alfred Binet 1887. godine izraz narcizam po prvi put primijenio na ljudsko ponašanje kako bi opisao pretjeranu ljubav prema samome sebi, postao je jedan od temeljnih pojmova psihoanalize. Temeljne odlike narcisoidnosti su: prenaglašen doživljaj važnosti vlastite osobnosti (tzv. osjećaj vlastite grandioznosti), nedostatak empatije (suosjećanja), rezistentnost na kritiku, sklonost manipulaciji, fantaziranje o uspjehu, ljepoti, briljantnosti, inteligenciji, jedinstvenosti svoje osobe. Narcisoidna osoba podliježe fatalnoj iluziji kako je divljenje isto što i ljubav. Danas dominira mišljenje kako je narcistički poremećaj osobnosti karakterističan za osobe koje pretjerano vole same sebe. Nemali se broj psihologa međutim približava Pauzanijevoj inačici mita i sukladno tomu smatra kako je stvar sasvim drugačija, kako naime narcizam nije opčinjenost sobom već predstavom o samome sebi, svojom projekcijom, dakle, ne onim što netko jest, već onim kakvim se prikazuje, što misli da jest ili što želi biti. Narcisoidna osoba ustvari premalo sebe voli, nema osnovno samopouzdanje i jer ne prihvaća samu sebe, sebe konstruira i čini ovisnim o divljenju drugih. Iako se na prvi pogled čini kako je puna samopouzdanja, jer suvereno nastupa, ostavlja dojam, fascinira, zauzima pozerska držanja, želi zadobiti pozornost, ipak dublji pogled otkriva difuzan identitet i unutarnju prazninu. Površno gledano čini se… (..)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba  

Objava Sunovratov otrov pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stav izražen u Bibliji

Oslanjajući se na izvještaj iz Knjige Postanka (19,1-11), Zbor za nauk vjere u Pismu biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe iz 1986. godine nedvosmisleno tvrdi: „Ne može se sumnjati o moralnom sudu ondje (u Svetome pismu, op. a.) izrečenom protiv homoseksualnih odnosa.” U Levitskome zakoniku (18,22 i 20,13), kad se ukazuje na uvjete po kojima se može pripadati izabranomu narodu Božjem, autor iz izabranoga naroda isključuje one koji se ponašaju homoseksualno. Na toj pozadini sveti Pavao razvija eshatološko gledište unutar kojega ponovno predlaže isti nauk, uvrštavajući među one koji neće ući u Božje kraljevstvo i homoseksualce (usp. 1 Kor 6,9).

U jednome drugom ulomku svojih poslanica, u kontekstu suočavanja kršćanstva s poganskim svijetom svojega vremena, on homoseksualno ponašanje predstavlja kao primjer zaslijepljenosti u koju je upalo čovječanstvo i kao posljedicu idolopoklonstva (usp. Rim 1,18-32 i 1 Tim 1,10). Možemo stoga reći kako su, prema učenju Katoličke Crkve, homoseksualni čini bili i ostaju težak grijeh! Tu se nije ništa promijenilo i ne može se promijeniti! Međutim, promijenio se i mijenja se način govora i ophođenja s osobama koje osjećaju homoseksualne sklonosti.

Pastoral istospolnih osoba?

Pop pjevač Hozier, koji se svojim pjesmama zalaže za prava istospolnih osoba i bori protiv njihove diskriminacije, u popularnoj pjesmi Take me to church prigovara kako se iz crkve, kad je o tome riječ, može svake nedjelje samo neutješan izaći i dobiti svježu dozu novoga otrova. No, je li to doista tako? Ovdje se dakle postavlja pitanje postojanja pastorala istospolnih osoba.

Iako Crkva osuđuje grijeh istospolnih čina, ipak ne smije prestati voditi dušobrižničku skrb o osobama s istospolnim sklonostima. Otac John Harvey u knjizi Šutnja u Crkvi prigovara: Tragično je što mnogi mladi ljudi s homoseksualnim sklonostima ne znaju što bi učinili i komu bi se mogli obratiti kad postanu svjesni konflikta između svojih sklonosti i učenja svoje vjere. A biskup Andreas Laun ukazuje na činjenicu kako za osobe s poteškoćama u spolnome identitetu u Europi uopće ili gotovo uopće nema nijedne katoličke ustanove kojoj bi se mogli obratiti.

Treba znati kako je već u Izjavi o nekim pitanjima spolne etike iz 1975. godine Zbor za nauk vjere izričito raspravljao o problemu homoseksualnosti. U toj se izjavi ističe dužnost shvaćanja homoseksualnoga stanja te razboritog prosuđivanja grešnosti homoseksualnih čina. Već spomenuto Pismo biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe vrlo jasno ističe kako Zbor za nauk vjere potiče biskupe da u svojim biskupijama promiču pastoral homoseksualnih osoba te da oni koji se nalaze u takvom stanju trebaju biti predmetom osobite pastoralne skrbi. Među važnije zaključke tog pisma (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci. 

Objava Tko sam ja da sudim? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Antikrist u Vatikanu

Kada je Giovanni de’ Medici, sin Lorenza Veličanstvenoga, najvjerojatnije 1514. godine, okrunjen za papu Leona X., u Rimu je upriličena velika svečanost. Vladari Europe nastojali su nadvisiti jedni druge u darovima pri čestitanju raskošnomu Papi čiji je slogan bio: Bog nam je dao papinstvo – uživajmo! Portugalski kralj Manuel I. zasjenio je sve ostale kad je Papi darovao bijeloga debelokošca iz Indije, nazvanoga po istoimenome slavnom kartaškom moreplovcu (H)annoneu. Kada je životinja ulazila u Vječni Grad, nastao je veliki metež zbog atrakcije i znatiželje. Treba znati kako su Rimljani posljednji put vidjeli slona prije tisuću godina kada je propadalo Rimsko Carstvo. Slonić Hanno bio je urešen najskupocjenijim tkaninama s Istoka, draguljima, zlatnicima i biserima, a na grbači je imao srebrni baldahin u kojemu bijaše škrinja s kraljevskim darovima. Povorka je jedva prošla uz Anđeosku tvrđavu od silnoga mnoštva i kretala se dalje prema Apostolskoj palači.

Stupivši pred Papu, slonić je na zvuk glazbala zaplesao i tri puta surlicom zatrubio te na znak dresera, tzv. mahuta, pokleknuo pred Papom, zagrabio vode iz fontane i poškropio Papu koji je bio mokar do kože. Svi su ostali zaprepašteni i očekivali eklatantnu situaciju. No, diplomatski dar Manuela I. renesansnoga je Papu doveo do takva uzbuđenja da su kardinali strahovali kako će dobiti srčani udar. Prije slanja egzotičnoga diplomatskog dara portugalski kralj je iz Lisabona slao pisma u Rim u kojima je najavljivao novo portugalsko svjetsko carstvo. Ono čemu se nadao portugalski kralj u Lisabonu, tomu se kudikamo više nadao novi Papa u Rimu, kaže novinar Hans Conrad Zander, jer su muslimani napravili gotovo neprobojan obruč oko kršćanskoga svijeta. Carigrad je već bio pao, a u Veneciji su se svi za laku noć pozdravljali krilaticom: Ujutro će pijetao turski kukurikati. Sada su Portugalci probili muslimanski osvajački obruč preko mora. Ako novi kontinenti: Afrika, Azija i Amerika postanu portugalski, onda će svijet postati kršćanski.

Nije onda ni čudo što je Papu zahvatila tolika euforija kada se azijatski slonić tako šarmantno poklonio pred njim. Leon X. je morao imati osjećaj kako mu se klanja sav novootkriveni svijet i traži njegov blagoslov. No, ubrzo je stiglo kobno upozorenje, pravi „menetekel”, kada se slonić nakon dvije godine ozbiljno razbolio. Uzaludno je Papa dao k sebi pozvati najbolje liječnike Rima. Životinja je i dalje ležala u svomu kavezu jedva dišući. Najzad se neki liječnik šarlatan dosjetio kako bi se možda moglo raditi o začepljenju pa je predložio da mu se dadne laksativ. Najskuplji tadašnji laksativ bijaše tečno zlato. Papa se odlučio za tu vrstu „lijeka”. Slonić je nakon toga podlegao jer se po svoj prilici baš od zlata i začepio. Bilo je to godine 1516.

Rimskim ulicama obilazio je neki pokornički propovjednik fra Bonaventura koji je cijelu zgodu tumačio kao znak (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci. 

Objava Papin slon pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čovječanstvo već tisućama godina poznaje tajna društva ili udruženja. Otkad je Lucifer u edenskome vrtu praroditelje zaveo riječima: Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo, kroz sva razdoblja ljudske civilizacije postojale su osobe koje su imale potrebu izdvojiti se iz mase, odvojiti se od prosjeka i osrednjosti i udruživati u elitna tajna društva. Vjerovali su kako će im se tako „otvoriti oči” (simbol prosvijetljenosti) te kako će postati „kao bogovi” (simbol izdizanja iznad mase). Posljednji motiv koji se iza toga krije jest nada kako se samo tako može postići napredak civilizacije, humanije društvo, bolji svijet.

Nažalost, pokušaj da se pukim prosvjetljenjem i izdizanjem iznad mase, odvajanjem od prosjeka postigne humanije društvo i napredak civilizacije, ne računajući na Boga, uvijek je završavao u svojoj suprotnosti. Tako se posljednji motiv tajnih društava uvijek prometnuo u lažnu nadu, u obmanu. Tajanstvenost i tajnovitost tajnih društava ne treba uopće dokazivati! To se dokazuje iz uobičajenih pitanja koja ljudi s obzirom na njih postavljaju: Manipuliraju li tajna društva medijima? Ispiru li nam mozak preko obrazovno-odgojnoga sektora? Utječu li odlučujuće na politiku i svjetska zbivanja? Drže li te uglavnom muške organizacije sve banke u svojim rukama? Žele li možda tajna društva ostvariti svesvjetsku dominaciju i orobiti ljude u novome, planetarnome robovlasničkom sustavu? Zbog svoje tajnovitosti i tajanstvenosti tajna društva su uvijek i sumnjiva, izazivaju određeni oprez, a ponekad i paranoični strah. Zato su u nekim državama čak ustavom zabranjena. Sve tajne organizacije imaju ceremonije i inicijacije koje posvećenima dopuštaju osjećati se posebnima i dijelom nečega što ih nadilazi. U njihovim inicijacijskim ceremonijama postoji element „pročišćenja” kojim se odbacuje stari svijet i njegov „krivi društveni poredak”, a ulazi se u novi. Mogli bismo reći kako sva tajna društva u sebi imaju nešto duboko utopijsko, a to postaje…

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.

Objava Protejeva prijetvornost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Problem identiteta

U svim brošurama Međunarodne katoličke karizmatske obnove nalazimo informaciju kako su Pokret 1967. godine osnovali profesori i studenti Katoličkoga sveučilišta Duquesne u Pittsburghu (Pennsylvania, SAD). U kolovozu 1966. godine nekolicina profesora s toga Sveučilišta, među njima i Ralph Keifer, sudjelovali su na Kongresu Curillos de cristianidad na kojemu ih je Steve Clark upoznao s knjigom protestantskoga pastora Davida Raya Wilkersona Križ i bodež (The Cross and the Switchblade). Ta knjiga, koju je napisao u koautorstvu s Johnom i Elisabethom Sherill, tiskana je 1962. godine, dakle upravo onda kada je otvoren već nekoliko godina najavljivani i pripremani Drugi vatikanski sabor koji je Ivan XXIII. označio kao „nove Duhove”. Ta knjiga je ubrojena među pedeset najvažnijih koje su oblikovale evangelikalizam. Druga važna knjiga protestantsko-pentekostalnoga podrijetla koju Ralph Keifer otkriva, a koja je odigrala nemjerljivu ulogu u prelasku pentekostalnoga impulsa s protestantskih krugova na katoličke, jest knjiga I govore drugim jezicima (They speak in other Tongues) već spomenutoga Johna Sherilla. Čitanje tih protestantsko-pentekostalnih knjiga dovelo je njega i Patricka Burgeoisa, jednoga drugog profesora Teološkoga fakulteta Katoličkoga sveučilišta Duquesne u Pittsburghu, do želje da u predgrađu Pittsburgha potraže i posjete skupinu protestantskih pentekostalaca kako bi od njih mogli primiti „krštenje u Duhu”. Francis A. Sullivan u svojoj knjizi Karizme i karizmatska obnova piše: Pošto su prisustvovali u više molitvenih susreta ove skupine, dvojica katolika zamolila su da bi se za njih molilo i na njih položilo ruke (…). Kada je to učinjeno, oni su doživjeli tipično (protestantsko, op. a.) pentekostalno iskustvo govora u jezicima. Svoje su iskustvo zatim priopćili skupini katoličkih studenata. U kući gdje su se odvijale prve duhovne vježbe sveučilištaraca Duquesnea, u veljači 1967. godine, na tzv. „Duquesne vikendu”, Ralph Keifer i Patrick Bourgeois polažu ruke na druge profesore, a kasnije i na studente, na što se navodno dogodilo daljnje izlijevanje Duha Svetoga. Iako je papa Ivan XXIII. Drugi vatikanski sabor nazvao izrazom „novi Duhovi”, članovi Katoličkoga pentekostalnoga pokreta događaje na Katoličkome sveučilištu Duquesne počinju nazivati „novi Duhovi”. Očito veoma zainteresiran za proširenje toga iskustva, R. Keifer telefonski javlja novost Katoličkomu sveučilištu Notre Dame u Indiani, gdje će se isti događaj s „Duquesne vikenda” ponoviti i dalje širiti. Službeni dugogodišnji vatikanski propovjednik, kapucin Raniero Cantalamessa, u svojim razmišljanjima o himnu „O dođi Stvorče, Duše Svet” naslovljenima Hvalospjev Duha, iz 1997. godine, bez ikakvoga ustručavanja tvrdi kako je upravo na „Duquesne vikendu” 1967. godine započela Karizmatska obnova u Katoličkoj Crkvi. Eto kako je započela Katolička karizmatska obnova u Duhu Svetome, kaže John Venari iz konzervativno-tradicionalističkih krugova: Katolici primaju protestantski kvazi-sakrament „krštenja u Duhu”, ne sakramentalnim putem prenošenja milosti, kako je to Krist ustanovio, već u suradnji s krivovjernim protestantskim skupinama.

Karizmatizam jednako ekumenizam?

Voditeljica ICCRS-a Michelle Moran nedavno je posjetila Hrvatsku i najavila proslavu zlatnoga jubileja Obnove u Duhu. Tom je prigodom…

Cijeli tekst oTeme broja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci. 

Objava Nova kršćanska religiozna praksa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.