Anđeli su za mene simbol milosti. A u odnosu na naš život, simbol su nutarnje sposobnosti, unutarnjeg potencijala prema kojem se ophodim slobodno i stvarateljski i kojeg mogu u svome životu razviti. Mnogi ljudi imaju slutnju da ih netko prati u njihovu trudu da žive „čestito”. Taj pratitelj jest anđeo. On dolazi kao Božji glasnik u moj život, u moje srce – to znači u ono životno razdoblje kada odlučujem smjer svoga života.
Svaki čovjek ima svoga anđela. Nitko nije sam sebi izručen, ma koliko sam bio i kako se napuštenim osjećao. Čovjek može biti anđeo. Jedna misao ili poticaj, jedan san može biti anđelov navještaj. Pokojnici mogu postati anđeli. I uvijek je riječ o tome da jednostavno imamo pouzdanje: mi nismo sami. Anđeli nas dovode u doticaj s potencijalom koji se nalazi u našoj duši. Ali mi ne možemo određivati anđele. Oni su stvarnost o kojoj možemo govoriti samo u slikama. Umjetnici nisu badava prikazali anđele s krilima. Anđeli nam daju polet, oni našoj duši daruju lepršavost. Ali slika krila želi nam reći i ovo: ako želimo precizno znati što su anđeli, kako izgledaju i što nam uistinu kažu, tada oni odlete. O anđelima možemo samo nesigurno govoriti. Anđeli su vjerni pratitelji na našemu putu. Ali istodobno su nam nedokučivi. Anđeli štite našu osobu i dovode nas u dodir s našom dušom, s nutarnjim prostorom ljubavi i slobode.
Anselm Grün, Biseri mudrosti
