Izv. prof. dr. sc. Ana Jeličić (rođ. 1981.) diplomirala je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu 2005. godine. Kao stipendistica Renovabisa upisuje, a 2007. godine završava Sveučilišni poslijediplomski studij društvenih komunikacija na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Na istom Sveučilištu na Filozofskom fakultetu potom upisuje Poslijediplomski studij filozofije gdje 2009. godine stječe akademski stupanj magistrice znanosti, smjer filozofija komunikacije. Nakon završetka studija vraća se u Split te se zapošljava u Uredu za medije Splitsko-makarske nadbiskupije. Paralelno upisuje Doktorski studij filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje stječe doktorat znanosti 2016. godine. Od 2012. zaposlena je na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti gdje izvodi nastavu na više kolegija u području (bio)etike, medija i komunikologije. Kao vanjska suradnica sudjeluje u izvođenju nastave na više sastavnica Sveučilišta u Splitu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, Sveučilišnom odjelu zdravstvenih studija, studiju Komunikacija i mediji i drugima. Objavila je, samostalno ili u suautorstvu, više znanstvenih i stručnih radova te je sudjelovala na brojnim međunarodnim i nacionalnim znanstvenim skupovima, te je u suautorstvu s Edvardom Pundom objavila knjigu Snaga riječi. Komunikološka i fundamentalno-teološka studija i komunikacijske vještine u praksi (Katolička izdavačka kuća i časopis Crkva u svijetu, Split 2022.)
Možete li nam za početak našega razgovora dati jednu opću definiciju komunikacije i upoznati nas s razvojem njezina znanstvenoga proučavanja?
Komunikaciju bismo najjednostavnije mogli definirati kao (interaktivni) proces izmjene informacija, misli, osjećaja i želja. Nepoznato nam je kako su prvi ljudi komunicirali, međutim, vjerujemo da svaka organizacija ili zajednica počiva na komunikaciji i opstaje zahvaljujući komuniciranju njezinih članova. Komunikologija, kao relativno mlada interdisciplinarna znanost tek se dijelom bavi i poviješću ljudske komunikacije. Korijenje joj seže u dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća i u svojim počecima se bavila interpersonalnom komunikacijom koju se tumačilo kao linearni, gotovo mehanički, protok informacija od osobe do osobe. Danas je komunikologija proširila svoj znanstveni interes i bavi se učincima medija, distribucijom sadržaja, utjecajem tehnologije na komunikaciju, novim komunikacijskim trendovima, ali i komunikacijskim vještinama.
Koliko je komunikacija važna za čovjeka: u kojoj ga mjeri antropološki i egzistencijalno određuje?
Jedan od najvažnijih komunikacijskih aksioma glasi – nemoguće je ne komunicirati. Vjerujem da nam to dovoljno govori o komunikaciji kao bitnom antropološkom i egzistencijalnom određenju, iako komunikacija nije svojstvena samo čovjeku. Čovjek se, za razliku od drugih živih bića, očovječuje komunikacijom, on izlazi iz sebe i otvara se drugom živom biću, otkriva svoje potencijale, formira svoj identitet i raste u ljudskosti. Međuljudska komunikacija proživljava transformaciju uvjetovanu brzim razvojem tehnologije posebice sredstava društvene komunikacije i društvenih mreža, što nerijetko ljude emocionalno i psihološki udaljava. Iako danas govorimo o umreženosti, u pozitivnom kontekstu, misleći na povezanost, zaboravljamo na njezinu mračnu stranu. Naći se u mreži ujedno znači i biti zapetljan i zarobljen, u egzistencijalnom, psihološkom, pa čak i u duhovnom smislu. Posredovana komunikacija, koja prednjači u odnosu na komunikaciju licem u lice, stvorila je nove oblike zajedništva, nove stilove i navike u održavanju odnosa, promijenila je način postojanja u svijetu (on i off line), percepciju vremena i prostora (kiberprostor), koncept prijateljstva i shvaćanje bliskosti (facebook kontakt vs. prijatelj), ali i samo ljudsko iskustvo (metaverzum; virtualno iskustvo), ljudsko ponašanje (primjer kiber nasilja ili kiber kriminala). Osim toga mijenjaju se tijek i način učenja i rezoniranja (od linearnoga prema umreženom), ljudske emocije (plitkost i površnost u međuljudskim vezama). Dovoljno je možda reći da suvremeni načini komunikacije oblikuju čitavu kulturu (e-kultura ili digitalna kultura), ali i ambijent u kojem čovjek živi (digitalno okruženje).
Crkva i komunikacijska pismenost
Koje su vjersko-teološke dimenzije komunikacije?
Biblija je knjiga koja govori o međuljudskim odnosima i o odnosu Boga i čovjeka. Potonji odnos moguć je zahvaljujući Božjoj autokomunikaciji ili Božjoj objavi. Drugim riječima, Bog se dao „čuti i vidjeti” s ciljem da se približi čovjeku, da ga pozove na zajedništvo, na obraćenje, na vjeru i na spasenje. Vrhunac Božje komunikacije je utjelovljenje. Biblija je Sveto pismo, a evanđelja su Radosna vijest. Živimo u svijetu u kojem pisma više ne cirkuliraju i u kojem smo zagušeni lošim vijestima. Stoga, znati čitati, tumačiti, prenositi, poučavati, inkulturirati sadržaje vjere, Sveto pismo i Radosnu vijest, ali i svjedočiti, zahtijeva poznavanje i primjenu komunikacijskih vještina, tehnika, instrumenata i metoda. U tome je Isus Krist temeljni putokaz jer je ujedno i sredstvo komunikacije i sama evanđeoska poruka. Ukoliko je teologija znanstveni govor o Bogu, onda je zadaća teologa pronaći način kako prenijeti, izraziti i približiti Boga ljudima. Teologija se mora služiti komunikologijom, njezinim načelima, pravilima, spoznajama da bi se približila ljudima, a komunikacijske tehnike omogućuju da se poruka što bolje sačuva i prenese, da se ukorijeni i zaživi. To je zapravo pitanje prezentacije i interpretacije poruke. No, vjersko-teološka dimenzija komunikacije je dijelom uvijek i mistična jer se temelji na vjeri da je Bog taj koji daruje bolju percepciju stvarnosti (svijest), osjetljivost, uvid i raspoloživost za razumijevanje i prihvaćanje svetih sadržaja vjere. Evanđelja svjedoče o čudesnim ozdravljenjima temeljnih komunikacijskih kanala. Isus ozdravlja gluhoga, nijemoga, slijepoga, On gluhima daje čuti, nijemima govoriti. I iako je moguća teologija tek kao znanstveni govor o Bogu, ona je vjerodostojnija ako počiva na molitvi kao (raz)govoru s Bogom. Govor o komunikaciji u odnosu na Boga je svojevrsno religiozno iskustvo.
Koliko je Crkva prepoznala važnost komunikologije za pastoralno djelovanje: koja su područja toga djelovanja posebno njome dotaknuta?
Crkva je u svojoj naravi zajednica vjernika i njezini temeljni zadaci su vjerske naravi. Njezino poslanje, svrha i misija je propovijedati, prenositi Božju riječ, evangelizirati, tumačiti, okupljati, a sve su to ujedno i komunikacijski čini. Crkva se oduvijek služila različitim sredstvima kako bi prenosila riječ Božju. Radila je to umjetnošću, ikonama, skulpturama, glazbom, filmom, arhitekturom, liturgijskim obredima, pismom, riječju, a danas to isto čini i uz pomoć masovnih i društvenih medija. Iako postoji jedno uvriježeno i rašireno uvjerenje da je Crkva zatvorena prema novim oblicima i sredstvima komunikacije, to nije točno. Dapače, učiteljstvo uvijek zauzima dvostruki stav, stav opreza i otvorenosti. Osobno mi je u potpunosti nezamislivo bilo kakvo djelotvorno i smisleno (crkveno i teološko) djelovanje bez poznavanja temeljnih komunikacijskih vještina, kao što su vještine slušanja, razgovora, rješavanja sukoba ili mirenja, savjetovanja ili javnoga govora. U onom trenutku kada svećenik dođe na oltar, on postaje ujedno i javna osoba i to se ne smije smetnuti s uma. Ukoliko želi ispuniti svrhu svoga poslanja, njegova propovijed mora biti „slušljiva” i „probavljiva”. Ukoliko želi biti dobar ispovjednik, treba naučiti slušati, utješiti, odgovoriti, protumačiti. A sve su to komunikacijske vještine. Teolozi, svećenici, redovnici, vjeroučitelji, u okrilju svojih specifičnih zvanja moraju poznavati komunikacijske alate i vještine, jer moraju djelovati ZA druge, PREMA drugima i S drugima. Medijska i komunikacijska pismenost je nužna u svim područjima teološke djelatnosti, od poučavanja, kateheze, pastorala (kriznih situacija), misijskoj djelatnosti, ekumenskom ili humanitarnom radu. Teolog treba uvijek biti otvoren za raspravu, otvorenu konfrontaciju, kritiku, timski rad i interdisciplinarnost. Potrebno je izići iz svoje izolirane i sigurne homogene sredine, iz zone komfora, i uputiti se u dijalog, dinamizirati komunikaciju, izmjenjivati iskustva i usuditi se biti kreativan, ali nipošto u svrhu dopadljivosti.
Učinkovita komunikacija
Komunikacija je složen proces koji se odvija na različite načine i uključuje, minimalno, dvije osobe ili strane. U kojoj se mjeri može osigurati autentična komunikacija koja bi, koliko je to moguće, smanjivala mogućnost pogrešnoga razumijevanja ili njezina iskrivljavanja?
Autentična komunikacija ne traži nužno poznavanje druge osobe, dapače u većini pomagačkih djelatnosti u kojima je komunikacija licem u lice neophodna ljudi se osobno ne poznaju i nisu u prisnim ili bliskim odnosima jedni s drugima. Stupanj bliskosti nije uvjet autentične ni djelotvorne komunikacije. Učinak komunikacije, odnosno međusobno razumijevanje, ovisi o poznavanju pravila i tehnika komunikacije u određenim okolnostima i s obzirom na postavljeni cilj. Međutim, većina nas upravo neposrednu komunikaciju percipira kao autentičnu. Pristalice toga mišljenja su i filozofi dijaloga, M. Buber i E. Levinas. Razvojem digitalnih komunikacijskih uređaja, programa i aplikacija uistinu dolazi do omasovljenja komunikacije, zbog čega se nameću pitanja kvalitete i autentičnosti međuljudske komunikacije. Istina je da u takvoj komunikaciji nedostaje reciprociteta, a novije studije dokazuju i manjak osjećaja odgovornosti. Tek ukoliko osobe uključene u komunikaciju dijele isto značenje poruke, odnosno interpretiraju poruku na isti način, ostvaruju se uvjeti za djelotvornu odnosno učinkovitu komunikaciju. Načini na koje možemo provjeravati razumijemo li se sa sugovornikom jesu aktivno slušanje, postavljanje pitanja, sažimanje rečenoga, praćenje neverbalne komunikacije. Najvažnije je obratiti pozornost na povratnu informaciju. Oslanjajući se na spomenutu filozofsku baštinu možemo zaključiti da je otvorenost temeljni stav prema svijetu, drugom i Bogu. Ta otvorenost podrazumijeva rizik, prihvaćanje vlastite ranjivosti, hrabrost i odgovornost, empatija i ljubav za drugo, bez obzira na to kojim se kanalima naša komunikacija odvijala.
Živimo u vremenu koje je tehnološki određeno. Na koji način moderna tehnologija oblikuje način i sadržaj komunikacije: kakav je tu odnos između poruke i sredstva komunikacije?
Tehnološkim napretkom i zadiranjem tehnologije u prostor međuljudske komunikacije slavna teza M. McLuhana se obistinila. Medij je postao vrlo važna poruka. Komunikacijske aplikacije i platforme, mogućnost digitalne konvergencije, društvene mreže, kiberprostor i metaverzum govore nam štošta o stremljenju i životnim navikama suvremenih ljudi, o njihovim mogućnostima i očekivanjima i općenito ophođenju s drugima u profesionalnim, obiteljskim, prijateljskim ili ljubavnim vezama. Mahom se učestalije komunicira putem uređaja jer suvremena tehnologija nadilazi vremenske i prostorne barijere. Jednostavno je lakše poslati SMS, nego izdvojiti vrijeme i otići se negdje naći s nekim kako bismo se vidjeli. Još je lakše nekoga otpustiti s posla ili izbaciti iz života preko elektroničke pošte. Lakše se baviti statusom ili profilom na društvenim mrežama, nego što je tražiti rješenja za životne poteškoće. Jeftinije je pogledati film na streaming platformi, nego otići u kino. Način i sredstva komunikacije kojima smo privrženi nose poruku da smo se ulijenili. Stvaramo, ali puno više konzumiramo; komuniciramo, ali se više međusobno lajkamo odnosno hejtamo. Igramo se i družimo se, ali radije u nekom virtualnom prostoru. Vlada društvena histerija zbog maksimalne tolerancije, inkluzivnosti i političke korektnosti, a nikada u praksi nije postojalo više načina odbacivanja, naravno na društvenim mrežama. Ghosting, simmering, icing, caspering, samo su neki od engleskih pojmova kojima se iskazuje sva kreativnost i bogatstvo odbacivanja. A sadržaji koji nam se posreduju uglavnom su rezultat algoritamskih proračuna koji od nas čine veoma izloženu i laku tržišnu metu. Izdvojila sam nekoliko opasnosti i loših strana komunikacije na društvenim mrežama, međutim to ne isključuje postojanje brojnih blagodati suvremenih komunikacijskih sredstava ili kvalitetnih sadržaja.
Komunikacija suvremenoga doba
Komunikacija i mediji su vrlo važni u suvremenom društveno-političkom kontekstu gdje se ponekad ističe da živimo u doba post-istine (Post-Truth Age) u kojem su činjenice manje važne od emocija u oblikovanju javnoga mnijenja. Kako razumjeti ovaj fenomen i koje posljedice on ima za tradicionalno poimanje razlike između informacije i dezinformacije?
Rekla bih da se mrežno komuniciranje pretvara u gladijatorske igre suvremenoga doba. Uloga komunikacije i medija uvijek je bila informiranje i formiranje osoba, društva, kulture ili javnosti. Ono čemu svi svjedočimo, a vrlo vjerojatno svojim ponašanjem i doprinosimo, jest kreiranje i nadasve širenje dezinformacija, lažnih vijesti, malinfomacija te posebice „sočnih” sadržaja poput tračeva, kleveti, skandala ili teorija zavjere. S druge strane, mainstream mediji uglavnom se kod informiranja javnosti služe formom infoteinmenta. Postulat glasi – informacija nam mora biti zabavna, laka. Istraživanja nad publikom opetovano pokazuju kako se čita, prati, gleda, dijeli, komentira, lajka i klika, ono što nas zgražava, iznenađuje, nasmijava, rastužuje ili straši. Najmoćniji digitalni poslužitelji svoje su carstvo izgradili skupljajući podatke, prateći i analizirajući ljudsko ponašanje i slabosti. Naše navike i reakcije pretvaraju se u podatke kojima se trguje. Istina je, poput moralnih načela, postala provizorna, relativna, da ne kažemo, nebitna. Čovjek ne razlikuje činjenice od njihove interpretacije, istinu od fake newsa, znanstvene podatke od teorije zavjere, slobodu od ovisnosti, identitet od profila. Posljedice su izgubljenost, informacijska zagađenost, osjećaji nepripadnosti, dezorijentiranosti i tjeskobe, zapravo sve ono što čini plodno tlo za inseminaciju raznih društveno-političkih ideologija.
Što nam suvremeni razvoj i složenost odnosa između medija, komunikacije i društva može reći i o mogućem pravcu razvoja komunikacija u budućnosti?
Sofisticirana tehnologija u sferi međuljudske komunikacije i interakcije utječe na čovjeka, njegovo zdravlje, društveni život, psiho-duhovno blagostanje i vrijednosti do kojih mu je stalo. Već smo pomalo robotizirali naše odnose u korist humaniziranja naših računala i računalnih programa. Sve češće zaglavimo u virtualnoj simulaciji života, upletemo se i zapetljamo u društvenim mrežama. Težimo tome da ostavimo digitalne tragove u nadi da ćemo naići na vjerne pratitelje. U lovu na tračak pozornosti klanjamo se masama na našim digitalnim pozornicama. Zapravo, neopterećen ozbiljnošću i opasnostima koje donosi silan znanstveno-tehnički napredak, čovjek se zabavlja na društvenim mrežama i u kiberprostoru gdje mu anonimnost omogućuje razne oblike iživljavanja. Metaverzum u međuvremenu dobiva prve prave obrise i sve važnije i moćnije ulagače koji grade svijet na subjektivnim i često isključivo materijalnim vrijednostima. Stoga vjerujem da će se u središtu pozornosti uskoro naći etika komunikacije u virtualnom prostranstvu. Sve dok iza jednog avatara stoji krhko ljudsko biće, biće koje je po svojoj naravi komunikabilno, postoji i trajna težnja za Drugim i drugima, ali i potreba moderiranja toga odnosa, što spada u primarne teološke, komunikološke i etičke zadaće.
