Ako u Božje ime mrziš, ne vjeruješ u Boga. Bog nas je sve stvorio, pa zašto bi jedno svoje stvorenje stvarao da bi ga volio, a drugo stvarao samo da bi ga ti mrzio? Bog ne mrzi ni jednog čovjeka, nego zlo u čovjeku mrzi Boga.
Ako u Božje ime sudiš, ne vjeruješ u Boga. I sam ćeš jednom biti suđen, pa zašto misliš da takav možeš druge osuđivati? Bog je strpljiv, milostiv i milosrdan. Ne sudi čovjeku prije smrti, pa otkud tebi to pravo?
Ali ako u Božje ime ljubiš, spašavaš i opraštaš, onda vjeruješ u Boga jer vjeruješ Bogu na riječ kojom ti to upravo ne samo preporučuje nego i zapovijeda. Bog hoće da se svi ljudi spase.
Tako susrećimo jedni druge, a sve ostalo ostavimo Bogu, jer On „istražuje srce i ispituje bubrege”, pa će znati najbolje što sa svakim od nas.
„Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.” Svatko za sebe izabire što će činiti. Moći ćemo se na koncu pravdati za puno toga, ali nikad se nećemo moći opravdati kako ovo nismo ni znali.
