Godina 1463. ostala je urezana u povijest jugoistočne Europe kao trenutak kada je, pod naletom osmanske sile predvođene sultanom Mehmedom II. Osvajačem, nestalo srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo. Dok su okolne zemlje, poput hercegove zemlje, još uvijek pružale otpor, srce Bosne palo je brzo, gotovo neočekivano, ostavljajući iza sebe priče o izdaji, neispunjenim obećanjima, diplomatskim igrama i tragičnoj smrti posljednjega kralja Stjepana Tomaševića.
Sultanova dilema i smaknuće kralja
Nakon što je veći dio Bosne pao pod osmansku vlast, sultan Mehmed II. našao se pred političkom i moralnom preprekom. Iako je bosanski kralj Stjepan Tomašević bio zarobljen, sultan se nije mogao smatrati potpunim gospodarom zemlje dok je zakoniti vladar bio živ. Kralj je, u očima sultana, bio „nevjera” i izdajnik jer mu je uskratio dogovoreni danak, no postojala je jedna velika prepreka njegovu pogubljenju: zakletva Mahmut-paše.
Naime, Mahmut-paša je kralju Stjepanu, prilikom predaje u Ključu, izdao slobodno pismo (salvum conductum) kojim mu je u sultanovo ime zajamčio život. Za sultana, koji je želio trajno ukloniti svaku mogućnost obnove bosanske vlasti, ovo je pismo bilo neprihvatljivo opterećenje. Rješenje je pronađeno u liku učenoga Perzijanca, šeika Alija Bestamija, poznatoga pod nadimkom Musafinek.
Bestami, čovjek glasovit po svom znanju i mudrosti, poslužio je kao pravno-religijski autoritet koji će sultana „osloboditi” dane riječi. Kada je kralj Stjepan, sluteći zlo, pred sultanom pod šatorom izvadio svoje slobodno pismo, Bestami ga je proglasio nevažećim. Njegov argument bio je jednostavan i nemilosrdan: sluga (Mahmut-paša) ne može davati obećanja u ime svoga gospodara (sultana) bez njegova izričitoga dopuštenja. Tom pravnom akrobacijom put prema gubilištu bio je otvoren.
Smaknuće kralja Stjepana Tomaševića dogodilo se u prvoj polovini lipnja 1463. godine. Iako su neki kasniji pisci pogrešno navodili Blagaj na Buni kao mjesto smrti, povijesna vrela potvrđuju da je kralj pogubljen u Jajcu. Krvnik je bio 63-godišnji muftija koji je vlastitom rukom odrubio glavu kralju.
Zajedno s kraljem, život je izgubio i njegov stric Radivoj. O tom činu svjedoče razni izvori s različitim dozama detalja:
- Mihajlo Konstantinović bilježi da je sultan, zauzevši zamak Jajce, zapovjedio da se kralj i njegov „drug” posijeku.
- Fojnička kronika navodi slikovit, ali mračan opis u kojem kaže da car „uhiti Stipana kralja i strica mu lipog Radivoja i oguli jih”.
- Papa je u pismu kršćanskom svijetu prenio još dramatičniju verziju, tvrdeći da je sam sultan Muhamed, „nezasitan ljudske krvi”, svojom rukom zadavio kralja.
Zanimljivo je da dubrovački dokumenti iz toga razdoblja gotovo uopće ne spominju samu sudbinu kralja u trenutku kada se ona odvijala. Razlog tomu bila je potpuna odsječenost Bosne od primorja uslijed turske invazije, što je onemogućilo protok informacija prema Dubrovniku.
Dubrovnik: između straha i diplomacije
Dubrovačka Republika, poznata po svojoj opreznoj i mudroj diplomaciji, proživljavala je te dane u stanju visoke pripravnosti i neizvjesnosti. Zapisi iz svibnja i lipnja 1463. otkrivaju grozničave pokušaje Dubrovčana da saznaju što se događa u unutrašnjosti. Početkom svibnja (6. svibnja), Dubrovčani su pisali kralju ispričavajući se što mu ne mogu poslati vojsku jer im je potrebna za vlastitu obranu. Do kraja mjeseca, nesigurnost je rasla. Poslan je Ivan Pribinović da izvidi kretanje osmanske vojske, dok su se istovremeno slali materijali (prah za lumbarde) Radiču Kristiću, kraljevu stricu u Kreševu.
Kada je postalo jasno da se Bosna raspada, Dubrovnik je počeo primati visoke izbjeglice. Kraljica Katarina, udovica kralja Tomaša, te herceg Stjepan s obitelji potražili su spas na dubrovačkom tlu. Grad se pripremao za najgore: odlučeno je da se utvrde zidine, poruše crkve i kuće u predgrađima koje bi neprijatelj mogao iskoristiti kao zaklon, te da se unište bunari i vodovod kako bi se turskoj vojsci uskratila voda. Istovremeno, Republika nije prekidala diplomatske veze s Osmanlijama. Dok su s jedne strane spremali dvorjanike za eventualni dolazak kralja Stjepana (14. lipnja), već sutradan su odlučili poslati sultanu bogate poklone – 300 dukata za njega i 150 za Isak-pašu – nadajući se da će tako očuvati svoju slobodu. Ta dvostruka igra bila je ključ opstanka Dubrovnika tijekom stoljeća.
Osmanski izvori: pogled iz tabora osvajača
Za razumijevanje pada Bosne ključni su osmanski kroničari poput Ašik-paše Zade i Dursun-bega koji donose detalje o vojnim operacijama i motivima sultana.
Ašik-paša Zade opisuje kako je sultan, nakon pada Smedereva, uputio ultimatum bosanskom kralju. Kraljeva reakcija bila je prkosna – prema osmanskim izvorima, čak je naredio pogubljenje sultanova poklisara, ali ga je od toga odvratio jedan vezir. Sultan je, ponesen „islamskim oduševljenjem”, pokrenuo vojsku. Ključni trenutak opsade Ključa donosi dijalog između Mahmut-paše i kraljeva sluge. Mahmut-paša je, koristeći psihološki pritisak, uvjerio kralja da se preda uz obećanje života, govoreći mu o moći sultana koji je već osvojio Carigrad i Trapezunt. Kada je kralj izišao iz grada i predao se, sultan je bio gnjevan na pašu jer je želio da gradovi budu osvojeni silom, a ne ugovorom. Ovaj izvor također spominje sudbinu drugih velikaša. Uz kralja su pogubljeni i sinovi gospodara iz kuća Kovačevića i Pavlovića. Prema fetvi šeika Alija Bestamija, ubiti te „nevjernike” smatralo se podvigom za vjeru. Zanimljiv je detalj da je Bestami osobno udario kralja sabljom, čime je simbolički i fizički zapečatio pad kraljevstva.
Dursun-beg, sudionik pohoda, pruža preciznu kronologiju kretanja osmanske vojske. Carski šator postavljen je na granici Bosne, a prethodnica je prvo udarila na Bobovac. Sultan je svoj tabor postavio u Travniku, odakle je slao izvidnice. Doznavši da je kralj u Jajcu, Mahmut-paša je krenuo u potjeru. Međutim, kralj je bježao prema Sokolu, a zatim prema Ključu. Dursun-beg opisuje Ključ kao mjesto „ljute i krvave” bitke. Iako se kralj žestoko branio, turska opsada bila je neumoljiva. Gradsko podgrađe je spaljeno, a grad, iscrpljen i bez nade u pomoć, ponudio je predaju pod uvjetom poštede kraljeva života. Taj uvjet, kao što znamo, poslije će biti brutalno pogažen u Jajcu.
Osmanska vojska nije stala samo na kralju. Mahmut-paša je brzo zauzeo i Zvečaj, gdje je zarobljen kraljev mali brat. Jajce se, unatoč svojoj neosvojivosti, predalo bez borbe nakon što su branitelji vidjeli da su kralj i njegovi najbliži u rukama neprijatelja.
Sudbina kraljevske obitelji i vlastele
Dok je kralj Stjepan Tomašević čekao pogubljenje, žene iz kraljevske obitelji uspjele su izbjeći tragičnu sudbinu. Kraljica Mara (Stjepanova supruga) i kraljica Katarina (njegova maćeha) pobjegle su prema Hrvatskoj, Dalmaciji i Veneciji. Katarina će poslije postati simbolom bosanske egzile u Rimu.
Sudbina bosanskoga plemstva bila je jednako sumorna. Izvori govore da gotovo ni jedan velikaš nije poginuo junački braneći zemlju, osim braće Pavlovića – vojvode Petra i kneza Nikole – čijim je ubojstvom izumrla njihova plemićka kuća. Njihovim teritorijem oko Vlasenice i Rogatice zagospodario je Mehmed Čelebija, sin Isabega Ishakovića.
Zanimljiva je i figura Isabega Ishakovića. Iako je bio ključna osoba u osmanskom širenju, u trenutku same invazije na Bosnu 1463. godine kratko je bio zamijenjen Mehmed-begom Minetovićem, dotadašnjim gospodarom Srbije, koji je postao prvi bosanski sandžak-beg sa sjedištem u Jajcu. Isabeg se na tu funkciju vratio već 1464. godine.
Pad Bosne donio je goleme demografske promjene. Iako se brojke od 100 000 zarobljenika i 30 000 mladića odvedenih u janjičare u osmanskim izvorima čine pretjeranima (vjerojatno radi uveličavanja sultanova uspjeha), nema sumnje da je došlo do masovnoga egzodusa plemstva i porobljavanja dijela stanovništva. Ipak, „niži narod” je u velikoj mjeri ostao na svojoj zemlji. Osvajačima nije bilo u interesu potpuno isprazniti teritorij, već ga porezno iskoristiti. Vjerska slika Bosne također se počela mijenjati; dubrovački zapisi bilježe da su se već u rujnu 1463. franjevački samostani na dubrovačkom tlu odcijepili od bosanskoga vikarijata, što je bio jasan znak da se na Bosnu više ne gleda kao na kršćansko kraljevstvo, već kao na osmanski sandžak.
