Tijekom mjeseca studenog, pred kraj liturgijske godine, Crkva nam u misnim čitanjima nudi prikladne tekstove za razmišljanje o našoj smrti, o svršetku svijeta, o drugom dolasku Isusa Krista i o našoj stalnoj pripremi za konačni susret s Kristom Gospodinom u njegovu nebeskom Kraljevstvu.
Tako nam današnje Evanđelje (Mt 25, 1-13) govori o 10 djevica koje čekaju zaručnika – da uđu na svadbu. Sve su ga čekale, ali nisu sve bile kako treba pripremljene: neke su imale dovoljno ulja u svojim svjetiljkama, pa čak i rezervu, dok je drugima ponestalo ulja. To znači da su neki ljudi spremni za dolazak Kraljevstva Božjega, dok drugima nedostaju dobra djela, kojima zaslužuju ući u nebesko Kraljevstvo.
Da nam se to ne bi dogodilo, Crkva nam nudi ova čitanja iz Svetog pisma, da nas probude iz sna i da se pripremimo, jer je Gospodinov dolazak blizu. Čak je i smrt, kojom završava ova kušnja našeg zemaljskog života, bliža nego što mi mislimo: može nam se dogoditi u bilo kojem trenutku – čak i kad je najmanje očekujemo.
Evo jedne vrlo lijepe priče, koja nam vrlo zorno pokazuje što je najvažnije kad susretnemo Krista Suca i kad budemo tražili da uđemo u njegovo nebesko Kraljevstvo. Autor priče piše ovako:
Usnio sam čudan san. Bio sam u dugom redu, u kojem je bilo mnogo ljudi, i svaki je držao svoje srce u rukama, da ga preda Bogu.
Ovaj prizor me iznenadio, jer su se srca ljudi uvelike razlikovala jedno od drugoga. Nisu postojala dva jednaka srca! Neka su bila mala, neka velika; neka gruba, neka sjajna; neka su bila cijela, neka oštećena; neka svijetla, neka tamnija…
Pored mene je sjedio starac. Pogledao sam mu srce i upitao: „Oprostite, zašto vam srce toliko drhti, zašto nepravilno kuca i grči se? Zašto ima toliko ožiljaka i zašto neki dijelovi nedostaju?“ Starac mi je odgovorio: „Gledaj, mladiću dobri! Svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoju ljubav. Izvadio sam komadić svog srca i dao ga toj osobi. Obično su i oni meni dali komadić svoga srca, ali to nije u potpunosti ispunilo prazninu u mom srcu. Ponekad sam dao dio svog srca, a da nisam dobio drugi dio kao uzdarje. Bilo je velikih praznina, rupa, ožiljaka. Iako su otvoreni, prazni i bolni, podsjećaju me na ljubav koju sam dao drugima. I čuvam nadu za te ljude koji će se jednog dana vratiti i ispuniti te praznine. Ali, pogledaj i ti svoje srce: savršeno je, glatko, potpuno…“
Zaista, gledajući svoje srce, vidio sam da je potpuno, savršeno… Tada sam shvatio da sam ga zadržao samo za sebe i da nikada nisam htio dati nijedan komadić nekome drugom – zamijeniti ga za drugoga. Shvatio sam da se moje savršenstvo tako pokazalo kao nesavršenstvo, jer nikada nisam imao hrabrosti zamijeniti svoje srce s drugima… Osjećao sam se loše. Zacrvenio sam se…
I tako, bez puno razmišljanja, otkinuo sam komadić svog srca i umetnuo ga u starčevo srce, kako bih ispunio te praznine. Njegovo srce je odmah počelo tiše kucati i nekako postalo ljepše. Starac me pogledao, nasmiješio se, a i on je otkinuo komadić svog srca i stavio ga u prazninu koja je ostala u mom srcu. Moje srce je odmah malo naraslo, iako praznina nije bila potpuno ispunjena, jer je u njemu ostala pukotina.
Tada smo starac i ja dugo razgovarali… Ali kad sam ponovno pogledao svoje srce, bio sam zabrinut zbog te pukotine, te nesavršenosti, koju je moje davanje uzrokovalo…
Starac je razumio moju brigu i rekao mi: „Mladiću dragi, ne brini! Sve ove nesavršenosti u našim srcima ispunit će i izliječiti sam Bog. Ono što njega zanima jest da vidi da opraštamo srcu koje smo koristili – srcu koje se dalo drugima i koje je primalo od drugih… Takvo srce za Njega je najljepše srce, najljepši dar. To znači da smo živjeli život punim plućima.“
(Preuzeto s: www.novizivot.net(2015/11/07/)
Braćo i sestre, živimo tako da Bog vidi da smo koristili i iskoristili svoje srce, svoj um i sve svoje sposobnosti za dobro. Bit će zadovoljan i primiti nas na gozbu nebeskog Kraljevstva.
Neka nam Bog udijeli tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih – On, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
