Samo su tri franjevačka samostana u Bosni uspjela održati kontinuitet svojega djelovanja tijekom povijesti Bosne Srebrene. Od dolaska na bosansko tlo franjevci su se sve do danas održali u fojničkom, kreševskom i sutješkom samostanu. Premda su tijekom povijesti ti samostani pretrpjeli višestruka razaranja, požare i različite druge nedaće, o njima je – kao i o pripadajućim im crkvama – do danas sačuvano najviše podataka.
Među franjevcima fojničkoga samostana bilo je redovnika koji su se posebno isticali na polju crkvenoga pjevanja. Uz one koji su u inozemstvu uz bogoslovni studij stjecali znanja iz glazbe (pjevanje, orguljanje), bio je popriličan broj onih koji su zahvaljujući osobnom trudu i zalaganjima stekli određene glazbene vještine. Takvi su redovnici rjeđe sudjelovali u vođenju zborova ili sviranju u liturgiji, a češće su se bavili prepisivačkom djelatnošću.
U monografiji „Franjevački samostan u Fojnici”, u poglavlju „Znamenitija braća samostana”,iz skupine od 44 redovnika, Batinić posebno ističe Vicu Vicića i Paulusa (Pavao) Alaupovića. Oni su po svojim sposobnostima, glazbenim vještinama i zauzimanju za unaprjeđenje crkvene liturgijske glazbe u fojničkom samostanu ostali zapamćeni u narodu, a iza sebe ostavili pisani trag u svojim kantualima.
Vice Vicić /Gjevrić/[1] (1734. – 1796.) rođeni je Fojničanin, a njegova djelatnost obilježila je 18. stoljeće u Bosni i jedan je od važnijih franjevačkih glazbenika i pjesnika svojega vremena. Zapamćen je kao skladatelj, voditelj crkvenoga zbora i orguljaš. Osnovnu naobrazbu stekao je u Fojnici, a filozofsko‑teološki studij pohađao je u Italiji, gdje se usavršavao i u glazbi. Zahvaljujući lijepom glasu i solidnom glazbenom obrazovanju po povratku iz Italije, uz redovite svećeničke obveze, postavljen je i za zborovođu crkvenoga zbora u fojničkom samostanu. S uspjehom ga je vodio desetak godina. Najduže je svećeničku službu vršio u Fojnici, a kraće u Dobretićima i u Bihaću. Umirovljeničke dane svojega života provodio je u Fojnici u predanosti glazbi i pjesništvu. Tada se bavio sastavljanjem kantuala, sadržaja jednoglasnoga i rjeđe dvoglasnoga misnog ordinarija, a piše i „Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij.”[2] Prvi je u osamnaestom stoljeću u Bosni uveo nelatinski jezični liturgijski tekst u okviru Katoličkoga crkvenog pjevanja. U franjevačkom samostanu u Fojnici pohranjen je njegov rukopisni kantual sastavljen 1785. g. koji sadrži 8 latinskih misa, 6 Credo zapisa, 3 pjesme i u drugom dijelu zbirku Pisme razlike.
Pisme razlike
Njegove Pisme razlike pripadaju onom sloju rukopisne ostavštine koja je bila zapažena i predstavljena kulturnoj javnosti razmjerno rano, što predstavlja raritet na bosanskom prostoru. Prvi je na njih upozorio Ivan Franjo Jukić. Njegovom su zaslugom Vicićeve Pisme razlike[3] tiskane u Splitu već 1844. godine. Ovo je ujedno prva knjiga tiskana Gajevom grafijom, a Jukić je za nju u Fojnici 1843. napisao opširan predgovor.[4] Hrvojka Mihanović-Salopek ga, uz redovnike Tomu Babića, Matiju Divkovića, Filipa Grabovca, Antuna Kanižlića, Nikolu Krajačevića i još neke, svrstava u skupinu „tvoraca i sakupljača pučke izvanliturgijske duhovne poezije na narodnom jeziku”, smatrajući da je njihova poezija bila na tragu starijih hrvatskih pjesnika. U istom djelu u podnaslovu „Rasprostranjenost prosvjetiteljskih izdanja himnodijskih zbornika i pjesmarica” autorica uspostavlja obrazac prilagodljivosti narodnim masama i utvrđuje tri gradbena postupka za hrvatsku himnodiju s kraja 17. stoljeća. Među navedenim „najistaknutijim” autorima i zbirkama navedene su i „Pisme razlike” Vice Vicića iz 1785.
Kantual A
O Viciću kao glazbeniku ponajviše možemo zaključivati upravo zahvaljujući njegovoj ostavštini. S obzirom na Vicićevu ulogu u vođenju crkvenoga pjevanja i na njegovu aktivnost s područja skriptorske, a dijelom i skladateljske djelatnosti, toga je franjevca s pravom moguće smatrati jednim od najaktivnijih i najplodnijih franjevačkih glazbenika 18. stoljeća u Provinciji Bosne Srebrene. Njegov iluminirani kantual iz 1785. godine moguće je uspoređivati s najljepšom rukopisnom ostavštinom toga vremena, pa tako i s kantualima Filipa Vlahovića-Kapušvarca[5] iz glazbenog arhiva franjevačkih samostana u Našicama i Cerniku. Njegov doprinos razvoju crkvene glazbe u Fojnici, a potom i Bosni i Hercegovini, danas se može gledati kroz njegovu rukopisnu, skriptorsku i skladateljsku, a dijelom i spisateljsku ostavštinu. Njegov Kantual A bio je dugo u uporabi, o čemu svjedoče i riječi fra Pave Alaupovića (1785. – 1835.) iz predgovora kantualu C: „Na početku moga trećeg dijela najprije stavljam Kyrie i ostalo iz knjige koju je napisao blažene uspomene poštovani otac fra Vice Đevrić, odnosno Vicić, iz Fojnice, hvale vrijedni ravnatelj zbora, i bit će veoma poželjno da se ta ista njegova knjiga brižljivo čuva.”
Kantual A sastoji se od dva dijela, prvi dio sadrži osam latinskih misa i šest zapisa Credo, dok se u drugom dijelu nalaze Vicićeve duhovne pjesme. Drugi dio koji nosi naslov „Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij” sadrži 33 teksta duhovnih pjesama, bez nota, dok su njihovi pojedini notni zapisi, zajedno s tekstovima svih pjesama zabilježeni u drugoj knjizi, Kantualu B.
Rukopis Kantuala A je čist i jasan, s ukrašenim početnim slovima stiha, najčešće ispisanim crvenom i crnom bojom. Inicijali slova oblikovani su na dva načina. Prvi način je jednostavniji te prema tome i više prisutan u kantualu budući da je drugim načinom iluminacije najčešće ispisivano samo inicijalno slovo stavka. Sastoji se od majuskulnih slova koja se od ostalih razlikuju u veličini i boji. To su najčešće crno i crveno obojena slova, s tim da su rubovi crni, a unutrašnjost slova crvena. Druga su inicijalna slova posebna jer podsjećaju na folklorne elemente koji su prisutni kao motivi u narodnim vezovima i odatle preuzeti. To su najčešće različiti cvjetni uzorci, a potom i plodovi grožđa i kupina. Od ostalih motiva Vicić upotrebljava kružiće, raznovrsne listove pa čak i zmije, kao npr. inicijalno slovo riječi Patrem na str. 75. kantuala A.[6]
Notno pismo kojim se Vicić služi kvadratna je koralna notacija na petocrtnom crtovlju, od ključeva upotrebljava C‑ključ i F‑ključ. Crtovlje je izvučeno crnom, a taktne crte crvenom tintom. Na nekim su stranicama s lijeve ili desne strane margine, crvenom tintom jasno ubilježene kraće napomene pjevačima.
U Vicićevu kantualu A osim jednoglasnoga liturgijskog pjevanja prisutno je i dvoglasje, a najčešći oblik dvoglasja pjevanje je u paralelnim tercama. Povremeno se u takvom dvoglasju pojavljuje i imitacijski postupak kanonskoga tipa u primi, a rjeđe je prisutno i pojavljivanje vođenja glasova u protupomaku. Ovakav stil liturgijskoga višeglasja iz glazbenih kodeksa pojavljuje se između 13. i 18. stoljeća, a prepoznaje se kao jednostavno višeglasje i stavlja ga se u europski kontekst. Breko Kustura ustvrđuje da su ovakvi primjeri „(…) važan sastavni dio jednog specifičnog fenomena povijesti zapadnoeuropske crkvene glazbe koji početke razvoja bilježi u doba dominacije polifonih glazbenih oblika pariške škole Notre Dame. U cjelokupnom repertoaru provenijencijom iz hrvatskih kodeksa dominiraju ciklusi dvoglasnog misnog ordinarija”te dodaje da su „(…) u najvećem broju drugih europskih regija primjeri jednostavnog liturgijskog višeglasja ograničeni uglavnom na tek pojedinačno notirane stavke misnog ordinarija (Kyrie ili Sanctus)”te da su njegovi nositelji i nominalno poznati autori „(…) pripadnici monastičkih zajednica benediktinaca, dominikanaca i franjevci”.[7] Sve naprijed navedeno dovodimo u vezu s dvoglasnim liturgijskim dijelovima Vicićeva Kantuala A.
Zahvaljujući provedenoj analizi i opisanoj tradiciji cantus fractusa[8], bosanski se franjevački samostani priključuju europskoj franjevačkoj tradiciji svojim rukopisnim kantualima u mozaik izvora cantus fractusa 18. stoljeća. To se ponajprije ostvaruje zahvaljujući fra Vici Viciću i njegovu Kantualu A, koji je dragocjen i zbog njegove zbirke liturgijskih pjesama na narodnom jeziku i njezine povezanosti s istim težnjama europskoga franjevačkog fenomena.
(Mirna Marić)
[1] U predgovoru izdanju Pisme razlike na poštenje Božije B. D. Marie i sviu svetihFranjo Jukić uz prezime Vicić dodaje iliti Gjevrić. Pavao Alaupović u predgovoru Kantualu C navodi o. fra Vice Đevrić, odnosno Vicić.
[2] U daljnjem tekstu zbirku naslovljenu Pisme razlike na posct:[enje] Boxie B. D. M. i svihu Svetij fra Viczo Vicich 1785.navodit ćemo i skraćeno kao Pisme razlike.
[3] Pisme razlike na poštenje Božije B. D. Marie i sviu svetih, sastavljene od o. F. Vice Vicića godine 1785., sad pako na svitlost dane po I. F. Jukiću, Oliveti i družbenice, Split, 1844.
[4] Predgovor pogledati u prilogu ovom radu.
[5] Filip (Philippus) Vhaović Kapušvarac (a Caposvar, Kapošvarac, Kapusvar), rođen je oko 1700. godine u hrvatskom dijelu mađarskoga gradića Kapošvara ili njegovoj okolici. Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene postao je u drugom desetljeću 18. stoljeća.
[6] Zmija je upotrijebljena kao simbol zla. Bogorodica se u baroku predstavlja s polumjesecom i zemaljskom kuglom te edenskom zmijom pod nogama, koju gazi kao simbol pobjede nad zlom.
[7] H. BREKO KUSTURA: Primjeri jednostavnoga liturgijskog višeglasja iz Hrvatske u europskom kontekstu, 4.
[8] Usp. H. Breko Kustura: Sinjski kantuali fra Petra Kneževića (1767.) u kontekstu fenomena „polifonia semplice” i „cantus fractus” – konkordanca s talijanskim izvorima, 139.
