Po našoj su zemlji posijani brojni grobovi poznatih i nepoznatih osoba. Neki od tih grobova, kao otvorena knjiga povijesti, svjedoče o prošlim stoljećima i događajima koje vrijeme nije izbrisalo do danas.
Pitomi prijevoj Goleši u selu Pire, župa Novi Šeher, s kojega puca pogled prema Žepču i s druge strane prema Usori i Posavini, dugo je u povijesti bio mjesto predaha, okrepe i molitve za brojne putnike, trgovce, istraživače i svećenike koji su svojim poslom išli iz Bosne prema Posavini i obratno. U prošlim su stoljećima katolici na ovom mjestu dočekivali fratre iz Kreševa i Fojnice koji su od ranoga proljeća do kasne jeseni obilazili vjernike po Bosni i s njima slavili svete mise pod vedrim nebom ili u sjeni velikih hrastova jer nije bilo crkava i kapela.
Samo mjesto Goleši okruženo je katoličkim selima u kojima se čuva uspomena na grob koji posjećuju mladom nedjeljom brojni vjernici i čine zavjete za svoje potrebe. S generacije na generaciju prenosi se svjedočenje o grobu u kojemu su tajno sahranjene katoličke mučenice iz turskoga vremena.
Mjesta molitve i sjećanja
Širom Bosne posijani su brojni grobovi poznatih i nepoznatih osoba, koje su umrle na dugim putovanjima, ubijenih od razbojnika, nasilnika ili poginulih vojnika. Takve su pokojnike pobožni katolici našli i sahranili na mjestu smrti i obilježili znakom križa. Nije to bilo samo izvršavanje tjelesnih djela milosrđa: „Gladna nahraniti, žedna napojiti, putnika primiti… pokojnike sahraniti i za njih se Bogu moliti”, važnije je u tome čitati povijesne okolnosti koje su tražile mudrost sačuvati sjećanje, prenositi istinu s generacije na generacije i o njoj ne govoriti glasno dok su progonitelji i nasilnici na vlasti.
Sve donedavno šutnja o zločinima iz turskoga vremena, do strašnih zločina Drugoga svjetskog rata i poraća bila je svojevrsna mudrost preživljavanja, a skrivana se istina tiho prenosila odraslim članovima obitelji ili povjerljivim prijateljima. Pred djecom se o tome nije govorilo. Isto je pravilo vrijedilo i za grob mučenica na Golešima.
Lijepi prirodni prijevoj Goleši zrači smirujućom energijom dodira neba i zemlje. Tu je bio grob ograđen tarabama kao mali cvijetnjak koji vjernici obilaze u molitvi sa svojim zavjetima i zahvalama. Utabana zemlja, natopljena molitvom vjernika opijajućim mirom zrači i grije molitelje. Uz osobne zavjete i molitve, tu su roditelji dovodili djecu i bolesnike koji su bolovali od padavice ili teških glavobolja, od kojih se tu ozdravljalo, o čemu i danas ima više osobnih svjedočanstava.
Što čuva mali cvijetnjak?
Dio tajne groba na Golešima otkrio je Anto Marinović „Meša”, vlasnik njive na kojoj se grob nalazi i koji je dozvolio da se na njegovoj zemlji izgradi kapela i uredi grob. U razgovoru 1995. prije gradnje nove kapele i uređenja groba u obliku velikoga kamenog sarkofaga s križem, Anto je svjedočio kako je taj dio zemlje pri šumi obrađivan i prilikom jednoga oranja pored cvjetnjaka njegov je otac izorao prst s lijepim ženskim prstenom. Uhvatio ga je strah i vratio je prst s prstenom u cvijetnjak u kojemu je bio križ i zasađene bijele ruže. Taj pronalazak potvrdio je ono što se dugo prenosilo šapatom s generacije na generaciju, kako su tu sahranjene tri djevojke koje su na Veliki petak išle uvečer po vodu na obližnji izvor, te večernju molitvu kod križa na hrastu. Tu su ih sačekali turski vojnici, pokušali obeščastiti i kada su to one hrabro odbile, mučene su tu i ubijene. Na tom su mjestu i sahranjene. Njihov grob i mučeništvo nije zaboravljeno, nego se časti sve do danas kao grob mučenica.
Nova kapela znak uslišanja ratnoga zavjeta
Na mjesto stradanja djevojaka na Golešima uvijek je bio vidljiv neki kršćanski znak koji je govorio o posebnosti ovoga mjesta. Kako je bilo zabranjeno na takvim mjestima graditi veće spomenike tijekom dugih desetljeća, tek je 1975. župnik fra Gabrijel Tomić zagradio zvonik s malom poluotvorenom kapelom-brvnarom. Od tada se tu slavi i sveta misa svake mlade nedjelje.
U povijest Goleša upisan je i poseban noviji događaj. Za vrijeme oslobodilačke ratne operacije „Oluja” u ljeto 1995. u kojoj je sudjelovala i žepačka 111. xp brigada nedaleko od Jajca, zarobljen je vojnik Anto Ćuro, otac šestero djece koji je išao na izvor po vodu. Odveden je u Banju Luku i s njim je preko njihove televizije obavljen javni prisilni razgovor koji su vidjeli Pirani i njegova obitelj. Znali su prije što se dogodilo. Obradovala ih je vijest da je živ, ali i uhvatio strah za njegov život. Tada je počela molitva obitelji i rodbine za njegovo oslobođenje u kapeli na Golešima. Jedne je večeri na molitvu došao i župnik fra Drago. Padala je kiša, ljudi su se tiskali u kapeli i oko nje mokri i na koljenima. Molili su glasno i s vjerom. Poslije molitve svi su se zavjetovali i dalje moliti i na tom mjestu sagraditi doličnu kapelu Kraljici mira u zahvalu. Nedugo iza našega zavjeta događa se čudo, zarobljeni vojnik, odveden je u Doboj gdje je razmijenjen te živ i iscrpljen vraćen obitelji.
U znak zahvalnosti za uslišane molitve i zavjet, počele su pripreme za gradnju kapele. Na blagdan sv. Franje položen je kamen temeljac, a već sljedeće godine 21. srpnja na Golešima je zablistala lijepa velika kapela i uređen grob, izgrađena uz velike žrtve, ljubav i odricanja vjernika sela Pire i cijele šeherske župe. Blagoslov kapele proslavljen je uz veliki broj vjernika i domaćih svećenika.
(Kalendar sv. Ante 2026.)
