Sport za Karola Wojtyłu (1920. – 2005.) i budućega papu Ivana Pavla II. (1978. – 2005.) nije bio samo rekreacija već prije svega put ili način kako susresti Boga, druge – a, u konačnici, i sebe. Kao čovjek prirode i visinâ, Wojtyła je često planinario i u tim beskrajnim vrhovima znao prepoznati Božji otisak i ljepotu koju samo Bog može stvoriti. Budući da je bio i vrstan skijaš, shvaćao je važnu životnu logiku, a to je logika uspona i padova: koliko god bio vrstan, skijaš će prije ili poslije morati pasti. Pad je neminovan dio njegova puta. Skijanje ga je naučilo da susretne sebe, jer svaki te spust na stazi uči da, osim na sebe, paziš i na druge skijaše. Nije važno samo doći do cilja, već i ne ozlijediti druge. Kao mladi svećenik, Wojtyła je rado igrao i nogomet; točnije bio je – golman, čuvar mreže. Tu je naučio temeljne lekcije, kao i uostalom sam Albert Camus, koji je u mladosti također bio talentirani golman. Camus nikad nije krio istinu da je na golu i kroz nogomet naučio važne životne lekcije, ponajviše o zajedništvu i povezanosti.
Nogomet je i za Wojtyłu bio važna lekcija: nogomet nije individualni, već momčadski sport. U nogometu je bitna ujedinjenost, jer što sam čovjek nikad ne bi uspio, uspjet će u timu. A takva je i Crkva: ona je prije svega zajednica kršćana, a ne zbir izoliranih pojedinaca. Pojedinac će zahvaljujući zajedništvu i darovima drugih dobiti puno više nego što bi ikad dobio da je ostao izoliran. Ernest Hemingway je rekao da nijedan čovjek nije otok. Mladi Wojtyła naročito je volio vožnju kajakom. Kao sveučilišni kapelan često je išao u prirodu, planinario i vozio se kajakom, a nakon cjelodnevnih vožnji znao bi na obali rijeke prevrnuti kajak te od njega napraviti oltar i slaviti svetu misu. Wojtyła i prijatelji u večernjim satima su uz rijeku pjevali pjesme i himne Gospodinu te uz logorsku vatru čitali dijelove katoličkih knjiga pa ih zajedno komentirali. Bezbroj je fotografija na kojima mladi Wojtyła sjedi u kajaku privezanom uz obalu, meditira ili moli časoslov. Pogled mu je zadubljen u časoslov, a vesla, položena na kajak, čekaju nastavak vožnje… Znao je mladima kazati da ih rijeka uči zajedničkom putu, a on je za njih bio samo suputnik. I tvoja životna rijeka već teče prema vječnosti, već postoji smjer, a ti samo moraš ploviti tom rijekom. Dok je jednoga dana s prijateljima bio na vožnji kajakom na sjeveru Poljske, zatekla ga je vijest koja će polako početi mijenjati njegov život. Naime, papa Pio XII. imenovao ga je pomoćnim biskupom Krakova.
Definicija kajaka glasi: „Kajak je mali čamac koji se pokreće ljudskom snagom.”Postavši papa, Wojtyła će doskora shvatiti da preuzima „čamac” veći od kajaka, a to je lađa – Crkva. No, shvatit će još dublju istinu: ne mora veslati svojom snagom kao za kajakom, već se mora prepustiti Duhu Svetom koji vodi Crkvu. Crkva se ne pokreće ljudskom, već snagom Duha Svetoga. Za njega je kajak bio životna škola – „katedra”, gdje je mladima približavao Isusa i evanđelje. Priroda mu je bila ambon odakle naviješta Božju Riječ. Postavši kardinal, Wojtyła se nije odrekao vožnje kajakom. Rijeke ukrašene prekrasnim krajolikom kojima je posebno veslao su Drawa i Krutynia u Mazuriji. Tu se duh posebno uzdiže na molitvu. On nije samo vozio kajak po rijekama Poljske već gdje je god kao kardinal išao, rado je u svoj raspored ubacivao i vožnju kajakom. I danas se u predvorju Sjemenišne kapele svetoga Ćirila i Metoda u Orchard Lakeu u Michiganu može vidjeti kajak koji je koristio tadašnji kardinal Wojtyła. To je bilo 1976. godine, a samo dvije godine poslije izabran je za Papu. Svi znaju da je to kajak sveca, kajak velikoga pape Ivana Pavla II. On je upravo na kajaškim rutama znao donositi važne životne odluke. Tu je imao vremena razmisliti. Sve te odluke i nisu uvijek najbolje, no kajak te uči važnoj životnoj lekciji: iako ćeš se sigurno katkad prevrnuti, moraš se što prije okrenuti na površinu!
