Živimo u vremenu u kojem je hrabrost zamijenjena taktičkim oprezom, a proročka riječ intelektualnim, medijskim i društvenim konformizmom. Promatrajući suvremene teološke rasprave, akademske simpozije i cjelokupno stanje unutar crkvenog života, teško je oteti se dojmu da se kršćanstvo nalazi u stanju duboke krize samopoštovanja.
Današnja utrka pojedinih teologa za „progresivnošću“ i „relevantnošću“ pokazala se kao potpuni promašaj. Ublažavajući Riječ kako bi se dodvorili duhu vremena, otupili su oštricu samoga Evanđelja ne učinivši ga pritom ni trunčicu prihvatljivijim, niti sebe relevantnijima. Tamo gdje je Riječ Božja kroz povijest djelovala kao živi dvosjekli mač koji rasijeca zablude svijeta i mijenja tokove civilizacije, danas nerijetko čujemo tek neodređene, razvodnjene sociološke fraze. Konstruirane su pažljivo, u laboratorijama političke korektnosti, tako da nikoga ne uvrijede, nikoga ne uznemire i što je najgore nikoga ne pozovu na obraćenje. Kada Crkva počne šaptati ondje gdje bi trebala grmjeti, ona ne postaje privlačnija svijetu, ona postaje suvišna.
Ključni uzrok ove pojave leži u bezuvjetnom pristajanju na ono što su sociolozi religije Christian Smith i Patricia Snell opravdano prozvali terapeutskim moralističkim deizmom. Evanđelje je u velikoj mjeri prestalo biti dramatični navještaj Radosne vijesti o spasenju od grijeha o muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Umjesto toga, ono je, kako njih dvoje navode, u mnogim propovjedaonicama svedeno na vrstu jeftine, populističke psihologije za samopomoć i duhovni wellness.
Dietrich Bonhoeffer predvidio je ovu bolest u svojoj knjizi Nasljedovanje (Nachfolge), upozoravajući na koncept „jeftine milosti“ (Billige Gnade). Bonhoeffer je definirao jeftinu milost kao „propovijedanje oproštenja bez potrebe za pokajanjem, krštenje bez crkvene discipline, pričest bez priznavanja grijeha, odrješenje bez osobne ispovijedi. Jeftina milost je milost bez učenog slijeda, milost bez križa, milost bez živog i utjelovljenog Isusa Krista“. Suvremena teologija uvelike je pala upravo na ovom ispitu, ponudivši svijetu milost koja ništa ne košta i koja ništa ne mijenja.
Boga se u takvom konceptu više ne doživljava kao Svetoga, kao Mysterium Tremendum, Suverenog Gospodara povijesti i Pravednog Suca pred čijim veličanstvom drhte nebesa. On je redefiniran u nezahtjevnog, pasivnog tješitelja, neku vrstu „nebeskog terapeuta“ čija je jedina uloga potvrditi naše subjektivne osjećaje, blagosloviti naše hirove i opravdati naš postojeći, često duboko promašeni način života.
Kao što je engleski pisac C.S. Lewis ironično primijetio u svome djelu Problem boli, moderni čovjek ne želi Oca na nebesima, nego „nebeskog djedicu koji bi želio da svi budu sretni, a čiji je koncept dobrote sveden na rečenicu: ‘Glavno da se djeca zabavljaju’“.
Propovijed je potisnuta u korist motivacijskog govora koji podsjeća na korporativne seminare. Teološki pojmovi koji posjeduju egzistencijalnu težinu poput grijeha, pokajanja, milosti, pakla, čistilišta, vječnog života i spasenja sustavno su izbačeni iz rječnika. Zamijenjeni su anemičnim vokabularom sekularne humanistike: „osobni rast“, „inkluzivnost“, „samoprihvaćanje“, „tolerancija“, „razlučivanje“ i „duhovno blagostanje“.
No, takvo „terapeutsko kršćanstvo“ zaboravlja temeljnu, nepokolebljivu istinu: Krist nije došao da bi nas učinio zadovoljnima u našim zabludama, niti da bi nam pružio psihološku ugodu, nego da bi nas spasio. Tamo gdje nema svijesti o grijehu, nema se od čega i od koga tražiti spasenje. Ako bolesnik ne zna da je bolestan, on odbija lijek. Ako je Riječ Božja lišena svoje eshatološke dimenzije, svijesti o vječnosti, posljednjem sudu i istini koja nadilazi prolazne mode i ideologije ovoga stoljeća, ona gubi svoju pretvorbenu snagu i pretvara se u još jednu u nizu zamornih svjetovnih ideologija.
Redukcija Radosne vijesti na društveni aktivizam
Paralelno s terapeutizacijom vjere odvija se i njezina politizacija. Velik dio suvremene teologije pokleknuo je pred iskušenjem da Crkvu transformira u humanitarnu organizaciju ili nevladinu udrugu, a kršćanstvo u opći etički pakt za društveni napredak, ekologiju i civilizacijski komfor.
Veliki francuski teolog Henri de Lubac u svom djelu Drama ateističkog humanizma upozorio je na opasnost od transformacije kršćanstva u čisti horizontalizam. De Lubac pokazuje da onog trenutka kada teologija izgubi svoju vertikalu tj. živu relaciju s Trojedinim Bogom i žeđ za vječnošću, ona neizbježno završava u ateističkom humanizmu koji čovjeka na kraju uništi pod krinkom da mu pomaže.
Naravno, ne treba biti u zabludi: kršćanska djela ljubavi (caritas), neumorna briga za siromašne, rubne i obespravljene te promoviranje pravednosti nerazdvojivi su od autentične vjere. Djela bez vjere su mrtva, baš kao i vjera bez djela. Međutim, onog trenutka kada društveno-politički aktivizam postane primarni ili jedini sadržaj naviještanja, Crkva čini teološki suicid, ona gubi svoj jedinstveni, transcendentni identitet.
Svijetu nisu potrebni teolozi koji ponavljaju politološke analize ili parole političkih, medijskih i akademskih elita. Svijet već ima napretek svojih političara, sociologa, aktivista i PR stručnjaka. Ono što svijetu očajnički, makar nesvjesno treba, jest glas koji dolazi izvana, glas koji izvire iz vječnosti i koji podsjeća da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.
Kada se Crkva usmjeri isključivo na vremenite, ekonomske i ekološke probleme, zaboravljajući duboku čovjekovu duhovnu dramu, njegovu ontološku usamljenost i njegovu potrebu za živim Bogom, ona prestaje pružati odgovore na temeljna pitanja ljudske egzistencije: Zašto patimo? Šta da radimo s vlastitom krivnjom? Postoji li nada izvan groba? Bez odgovora na ova pitanja, sve sociološke inicijative ostaju tek kretanje po površini ljudske tragedije.
Današnje želja pojedinih svećenika i biskupa u Crkvi za prilagodbom „duhu vremena“ (Zeitgeist) nije nikakva novost u povijesti Crkve. Od gnosticizma u prvim stoljećima, preko prosvjetiteljstva, pa sve do modernih sekularnih pokreta, teolozi su dolazili u iskušenje da poruku križa učine „logičnijom“ i lakše probavljivom za svoje suvremenike. No danas je ta želja poprimila zabrinjavajuće razmjere. U pozadini tog procesa stoji naivna zabluda: vjerovanje da će moderni, sekularni čovjek potrčati u naručje Crkvi ako ona izbaci ili ublaži sve zahtjevne, „teške“ istine vjere, moralne imperative ili nauk o križu i vjernost apostolskoj tradiciji.
Niko nije ovu zabludu analizirao bolje od velikog teologa i pape Josepha Ratzingera (Benedikta XVI). Ratzinger je pronicljivo dijagnosticirao da je kriza moderne Crkve u biti kriza vjere u istinitost Božje Objave: „Crkva koja se prilagođava svijetu ne postaje lakša ni privlačnija, nego postaje nepotrebna, a samim time i odbačena. Crkva ne postoji zato da bi ponavljala ono što svi već znaju i govore, nego da bi bila znak osporavanja“.
Povijesno i empirijsko iskustvo nam potvrđuju Ratzingerovu dijagnozu. Pogledajmo zapadnu Europu: svugdje gdje je teologija pokleknula pred duhom vremena i pokušala redefinirati doktrinu kako bi se svidjela sekulariziranom društvu, crkve su opustjele, a zajednice se ugasile. Zapravo, što se Crkva više približava svijetu u njegovim zabludama, to je svijet manje poštuje. Svijet ne traži od Crkve da bude njegova zrcalna slika ili njegov ideološki eho, nego da bude njegova suprotnost, signum cui contradicetur (znak osporavan). Sekularni čovjek, umoran od relativizma i prolaznih trendova koji ne pružaju nikakav čvrst oslonac, ne traži zajednicu koja će blagosloviti njegove kompromise i anestezirati mu savjest. On traži stijenu, nepromjenjivi svjetionik na koji se može osloniti u svijetu koji se neprestano urušava i mijenja oblike.
Povratak proročkom svjedočanstvu
Što je, dakle, jedini autentični put izlaza iz ove duboke teološke i duhovne krize? Prije svega, potreban je radikalan, beskompromisan povratak teološkoj odvažnosti. Teologija mora prestati biti apologet modernih zabluda i ideoloških kretanja te ponovno postati ono što je uvijek bila: skromna i vjerna službenica Božje Objave. To, naravno, ne znači zatvaranje u hermetičku kulu od bjelokosti, ignoriranje suvremenih znanstvenih dostignuća niti odbacivanje dijaloga sa suvremenim svijetom. Ali to definitivno znači da dijalog nikada ne smije postati izgovor za kapitulaciju pred zabludama ili za prodaju same sebe za zdjelu leće modernog priznanja.
Veliki teolog 20. stoljeća Karl Rahner, premda često citiran od strane progresivnih teologa, u svojim je kasnijim radovima naglašavao nevjerojatno radikalnu misao: „Kršćanin budućnosti bit će mistik – netko tko je nešto ‘iskusio’ – ili ga uopće neće biti“. Rahner time jasno poručuje da kršćanstvo ne može preživjeti kao puka kulturna navika, sociološki običaj ili etička teorija. Ono može preživjeti jedino kao duboki osobni susret s Uskrsnulim Kristom.
Crkva se konačno mora osloboditi paralizirajućeg straha od toga da će u medijima i intelektualnim krugovima biti označena kao „zastarjela“, „nazadna“ ili „rigidna“. Njezin primarni zadatak nije ugoditi svijetu, uloviti pljesak kulturno-političke i medijske elite ili osigurati društveni mir, nego svjedočiti za Istinu koja oslobađa. Riječ Božja mora ponovno progrmjeti u svojoj punini, bez cenzure, bez političkog uljepšavanja, bez straha od posljedica i bez kompromisa.
U vremenu kada se temelji zapadne civilizacije rastaču pod silovitim udarima relativizma, wokizma, islamizma, moralnog lgbt kaosa, genderizma i nihilizma, od kršćana se ne traže diplomacija, kalkuliranje ni kukavičko povlačenje u privatnost vlastita četiri zida. Traži se pak proročka jasnoća i nepokolebljiva odvažnost.
Najveća milost i najneustrašiviji čin ljubavi koji možemo ponuditi ovom ranjenom, zbunjenom i duhovno izgladnjelom svijetu nije jeftini kompromis koji ga ostavlja u njegovim ruševinama. Najveća ljubav koju mu možemo darovati jest nepokolebljivo, radikalno i radosno svjedočanstvo Istine, svjedočanstvo o Raspetom i Uskrsnulom Kristu. Samo u Njemu, i ni u kome drugom, leži čovjekovo konačno spasenje, neprolazna punina i jedini pravi smisao.
