Početna stranica » Vjera izvan četiri zida

Vjera izvan četiri zida

8 min

Biti intelektualno pošten i etički hrabar danas znači jasno i glasno reći: sekularistička ideologija nema i nikada neće imati monopol na javnu riječ, a vjera nije privatna utjeha za slabe i preplašene, nego stvarateljska snaga koja preobražava čovjeka i gradi zdravije društvo

Jedna od najuspješnijih i najopasnijih obmana suvremenog zapadnog društva jest ona o takozvanom “neutralnom javnom prostoru”. Desetljećima nam se kroz medijske platforme, obrazovni sustav, nevladin sektor i političke krugove ponavlja ista mantra: javna sfera mora biti temeljito očišćena od religijskih simbola, vjerskih motiva i kršćanskog morala kako bi ostala “slobodna”, “inkluzivna” i “napredna”. Vjera je, kažu, isključivo privatna stvar pojedinca. Dopuštena je, štoviše i poželjna, ali isključivo unutar četiri zida vlastitog doma ili iza zatvorenih vrata crkvenih objekata. Onog trenutka kada vjernik pokuša svoje etičke stavove, proizašle iz evanđelja, unijeti u političku raspravu, ekonomsko odlučivanje, kulturu ili obrazovanje, u medijskim se salonima odmah pali alarm militantnog sekularizma. Dijagnoza se postavlja po kratkom postupku i bez prava na priziv: radi se o “zadrtosti”, “srednjovjekovnom mračnjaštvu”, “ugrožavanju prava drugih” ili “pokušaju nametanja opasne dogme slobodnim građanima”.

Međutim, poštena kritička analiza brzo razotkriva tu jeftinu iluziju. Javna sfera nikada nije bila prazna, niti ikada može biti svjetonazorski neutralna. Svako društvo, svaki zakonski okvir i svaki obrazovni sustav na koncu moraju počivati na nekoj viziji čovjeka, dobra i zla. Kada se iz tog javnog prostora sustavno istisne kršćanski svjetonazor koji je uostalom i posadio klicu ljudskih prava, neotuđivog dostojanstva pojedinca i slobode savjesti u europsku civilizaciju, taj prostor ne ostaje čisti, neispunjeni zrak. Na njegovo prazno mjesto momentalno zasjeda sekularizam koji danas u praksi funkcionira kao agresivna, izrazito dogmatska i isključiva ideologija. Suvremeni sekularizam ima svoja vlastita “pravovjerja”, svoje nedodirljive dogme o moralu i ljudskoj prirodi, svoje “svećenike” u vidu ideološki obojenih analitičara, političara, novinara pa i ponekih crkvenjaka te iznimno učinkovit aparat za javno izopćenje i “otkazivanje” svih koji odstupaju od zadanog pravca. Zahtjev za privatizacijom vjere stoga nikada nije bio poziv na miran suživot raznolikih glasova, nego otvoreni zahtjev za potpunom kapitulacijom i povlačenjem kršćanskog identiteta iz javnosti.

Dubinska priroda lijevo-liberalne ideologije u svojoj je biti duboko protukršćanska. Iza slatkorječive retorike o “toleranciji”, “raznolikosti” i “ljudskim pravima” krije se organska netrpeljivost, a nerijetko i čista mržnja prema Katoličkoj crkvi i svemu što ona u svojoj dvijetisućljetnoj tradiciji predstavlja. Zašto? Zato što je Crkva posljednji sustavni branik pred ideološkim inženjeringom modernoga doba. Ona je jedina institucija koja ne pristaje na pretvaranje čovjeka u puki ekonomski resurs ili plastelin podložan beskrajnim redefiniranjima prema diktatu trenutnih ideoloških moda. Crkva smeta jer podsjeća na to da postoje objektivna istina, naravni zakon i nepromjenjivi moralni poredak koji ne ovise o glasovima u parlamentu niti o odlukama političkih komesara.

Ta se mržnja u javnom prostoru ne manifestira uvijek otvoreno, nego kroz perfidnu i duboko usavršenu taktiku dvostrukih mjerila. Nigdje to licemjerje nije tako bjelodano kao recimo u Hrvatskoj u javnom tretmanu muškaraca koji subotom ujutro mirno mole krunicu na gradskim trgovima. Kada sekularističke, lijevo-liberalne skupine i lgbt udruge i skupine zauzmu te iste javne trgove za svoje proteste, parade, degutantne performanse ili političke prosvjede, medijski i politički ešalon to slavi kao vrhunac demokracije, slobode govora, progresivnosti i građanske hrabrosti. Svaki prosvjednik koji izvikuje najradikalnije ideološke parole postaje “borac za slobodu”.

Ali kada grupa muškaraca mirno, dostojanstveno i na koljenima moli na javnom prostoru za obitelj i domovinu, isti taj lijevo-liberalni milje doživljava pravu kolektivnu paniku, agresiju i histeriju. Odjednom se mirna molitva proglašava “prijetnjom ženskim pravima”, “fašizacijom društva”, “ustaštvom” i “povratkom u mračni srednji vijek”. Isti oni mediji i aktivisti koji se kunu u pravo na mirno okupljanje i slobodu izražavanja, bez trunke srama traže zabranu javne molitve i policijski progon vjernika. Poruka je jasna i neumoljiva: javni prostor pripada svima, prosvjednicima, lgbt aktivistima, umjetnicima i ideološkim pokretima, svima osim onima koji javno, bez srama i bez agresije, ispovijedaju svoju kršćansku vjeru.

U toj orkestriranoj hajci na sve što je kršćansko, lijevo-liberalni mediji primjenjuju izrazito ciničnu metodu: načelo odvojenosti Crkve i države te zabranu “petljanja u politiku” primjenjuju isključivo na one s kojima se ne slažu. Kada se biskupi, svećenici ili laici suprotstave kulturi smrti, progovore protiv abortusa, stanu u obranu svetinje braka kao zajednice muškarca i žene ili izraze opravdan kritički stav prema uništenju nacionalnog i kulturnog identiteta kroz agresivne proimigrantske i lgbt politike, preko noći postaju meta medijskog linča. Optužuje ih se za “klerofašizam”, “miješanje u demokratske procese” i “srednjovjekovni dogmatizam”. Tada im se oštro naređuje da se vrati u liturgijsku izolaciju i u svoja “četiri zida”.

Međutim, to navodno sveto pravilo o “nepetljanju Crkve u politiku” naprasno i u potpunosti nestaje onoga trenutka kada se pronađe nekoliko svećenika, teologa ili biskupa koji pristaju naglas izgovoriti ono što lijevo-liberalni establishment želi čuti. Onog trenutka kada pojedini duhovnik počne relativizirati crkveni nauk o moralu i počne podržavati duboko destruktivnu lgbt ideologiju, kada stane u obranu lijevo-liberalnih agendi ili kada s visoka napadne vlastite vjernike koji kleče na trgu, taj isti medijski aparat, koji inače organski ne podnosi Crkvu, odjednom pada u trans od oduševljenja.

Takvi svećenici preko noći postaju zvijezde naslovnica, dobivaju udarne termine u emisijama i proglašavaju se “svijetlim primjerima”, “prosvijetljenim, modernim i širokim duhovnicima” te “jedinim pravim tumačima evanđelja”. Njihovo izravno, strastveno i često vrlo agresivno političko svrstavanje tada se više ne naziva “nedopuštenim petljanjem Crkve u politiku”, nego se slavi kao “proročki glas”, “hrabrost” i “prijeko potrebna dijaloška otvorenost”.

Ovo razotkriva svu dubinu licemjerja i bezobzirnosti tog miljea. Lijevo-liberalnim ideolozima u stvarnosti niti najmanje ne smeta prisutnost Crkve u javnom i političkom životu; smeta im samo i isključivo nepatvorena evanđeoska istina. Oni žele Crkvu koja je bezuba, mlitava, ukroćena i pretvorena u svojevrsnu nevladinu organizaciju koja dijeli toplu juhu i potpisuje njihove ideološke deklaracije. Onog svećenika koji pristane biti sluga te ideologije nagradit će pljeskom i medijskim prostorom; onog koji ostane vjeran Kristu i nauku Crkve nastojat će javno uništiti i marginalizirati.

Ipak, najtragičniji i najopasniji dio ove priče ne leži u agresivnosti i licemjerju lijevo-liberalnog aparata, nego u predaji i unutarnjem slomu u vlastitim kršćanskim redovima. Zaplašeni medijskom harangom, linčem na društvenim mrežama, otkazima ili jednostavno gubitkom komfora i društvenog statusa, velik broj suvremenih vjernika dragovoljno je pristao na ulogu “nevidljivih kršćana”. Stvorio se profil komotnog, kastriranog vjernika koji nedjeljom uredno sjedi u crkvenoj klupi i obavlja svoje obrede, ali od ponedjeljka do subote na svom radnom mjestu, u politici, u obrazovanju ili u javnim raspravama djeluje i razmišlja kao da Bog uopće ne postoji. Njegova vjera postala je privatni, bezopasni hobi, nešto poput sakupljanja markica, joge ili večernjeg meditiranja, nešto što nikoga ne provocira, ne traži nikakvu žrtvu, ni na koji način ne ugrožava njegov društveni status i, što je najgore, ne ostavlja nikakav trag u društvenoj stvarnosti. Takav vjernik živi u trajnom kompromisu sa svijetom koji ga prezire, zaboravljajući riječi iz Knjige Otkrivenja o mlakima koje će Bog “ispljunuti iz svojih usta”.

Svoditi vjeru na privatnu pobožnost i skrovitu utjehu izdaja je same naravi Evanđelja. Isus Krist svojim učenicima nije rekao: “Budite sol u svoja četiri zida” niti “Neka vaša svjetlost svijetli samo u tami vaših podruma kako ne biste koga uvrijedili”. Kršćanstvo je po svojoj samoj biti utjelovljeno, javno, misionarsko i beskompromisno. Ono ne traži dopuštenje od svjetovnih vlasti, lijevo-liberalnih udruga i medijskih urednika da bi postojalo i govorilo. Kršćanska vjera ima ponuditi jedinstvenu, duboku i provjerenu viziju čovječanstva, od beskompromisne zaštite najranjivijih i neumoljive obrane ljudskog dostojanstva od začeća do prirodne smrti, preko inzistiranja na poštenju i pravednosti u ekonomiji, do očuvanja svetinje braka, obitelji i nepromjenjive istine o stvorenoj ljudskoj prirodi.

Prihvatiti diktat privatizacije vjere pod pritiskom sekularističke mržnje znači dragovoljno pristati na duhovnu i kulturnu eutanaziju. Vrijeme je da se konačno razbije lažni mit o “neutralnosti” javnog prostora. Svaka politička odluka, svaki zakonski prijedlog i svaki obrazovni kurikul nužno odražavaju određene moralne stavove i pretpostavke o tome što je čovjek i kako bi društvo trebalo izgledati. Ako kršćani iz straha, linije manjeg otpora ili krivo shvaćene poniznosti odustanu od toga da u javnosti svjedoče, obrazlažu i zagovaraju svoje stavove, oni u potpunosti prepuštaju teren ideolozima novog doba koji bez ikakve zadrške redefiniraju brak, obitelj, spol, pa i sam pojam ljudskoga života.

Ovo izazovno vrijeme sigurno ne traži agresivne jurišnike koji bi mačem, zakonima ili političkom prisilom nametali vjeru drugima. Ali ono zato očajnički traži duboku građansku, intelektualnu i kršćansku odvažnost. Traži vjernike, obrtnike, profesore, liječnike, političare, radnike, svećenike, biskupe, časne sestre koji se neće sramiti priznati odakle crpe svoj moralni kompas. Traži ljude koji se neće skrivati niti ispričavati zato što kleče na trgu, što se bore za nerođene ili što odbijaju prihvatiti nametnute sekularne dogme modernog društva. Biti intelektualno pošten i etički hrabar danas znači jasno i glasno reći: sekularistička ideologija nema i nikada neće imati monopol na javnu riječ, a vjera nije privatna utjeha za slabe i preplašene, nego stvarateljska snaga koja preobražava čovjeka i gradi zdravije društvo. Vrijeme je da “nevidljivi vjernici” prestanu tražiti odobrenje od svijeta koji ih ne podnosi da budu ono što jesu, zaborave na lažni komfor i konačno izađu na svjetlo dana.