Slobodno vrijeme u životu svake osobe, pa tako i pastoralnih djelatnika, izuzetno je važno. Često opominjem sebe, i još ponekoga, kako su duhovni pisci naglašavali da postoji dnevni, tjedni, mjesečni i godišnji odmor. I svaki mora doći na svoje. Kako bismo mogli učinkovito i uravnoteženo ostvarivati svoju egzistenciju, nijedan dio odmora ne smije biti dokinut.
Međutim, nerijetko svjedočimo da je danas slobodno vrijeme pojedincima postalo njihovo zvanje, kako primjećuje papa Franjo u svojoj programskoj enciklici. Slobodno vrijeme postalo je pojedincima (glavna, ponekad i jedina) identitetska odrednica. Slobodno vrijeme im je postalo svetište vrijedno obožavanja te se pretvorilo u hedonizam. U toj zamjeni teza briga za prostor osobne slobode i opuštanja dovela je do toga da svoje dužnosti koje proizlaze iz zvanja i povjerenih službi s vremenom počinju doživljavati kao puki privjesak vlastitoga života, kao da nisu sastavni dio njihova identiteta. Zaokupljenost slobodnim vremenom preuzela je mjesto zaokupljenosti dužnostima i službama. Ta manična preokupacija za slobodnim vremenom načinila je rascjep između, kako se to voli reći, privatnoga i poslovnog u životu posvećenih osoba. No privatno i poslovno se kod njih nikako ne bi moglo ni smjelo razdvajati. Ne postoji privatno vrijeme u kojemu bi netko tko se posve predaje Bogu mogao biti nešto što nije, u kojemu bi prestala služba ili obveze koje proizlaze iz zvanja. Svećeništvo ni redovništvo nisu uloge poslije kojih se možemo vratiti pravome sebi nakon dobro odigrane predstave. Ono nije darovano na određeno vrijeme. Rascjep između privatnoga i javnog (poslovnog) uvukao se u rječnik i vladanje posvećenih osoba iz jet-seterskog konteksta. Onamo je razlikovanje između javnoga i privatnog distinktivni znak i pokazatelj pripadnosti koliko se visoko kotira u društvu. No svećenici i redovnici ne mogu ʻizići iz uloge’ u kojoj nešto misle, govore, i čine, jer se u njihovu zvanju ne radi o ulozi koju je poslije moguće zamijeniti drugom ulogom.
Zaokupljenost slobodnim vremenom seže dotle da primarne zadaće koje trebamo izvršavati izvršavamo bez motivacije i duhovnosti koja bi prožela djelovanje te ga tako učinila poželjnim nama samima i drugima. Posljedica takva stanja je, kako zaključuje papa Franjo, da pastoralni, karitativni i svaki drugi rad postaje naporniji nego što treba biti te dolazi do gubitka radosnoga umora. I mali umor koji je posljedica rada bez motivacije i duhovnosti tada postaje napet, težak i nezadovoljavajući. Da, i to je razlog zašto su veliki teolozi poput Karla Rahnera govorili o umornom kršćanstvu. Ono nije umorno zbog svojih godina nego zbog manjka motivacije, zbog manjka duhovne komponente u njemu i ispravne motivacije. Takav manjak doveo je do toga da se u egzistenciji posvećenih osoba mnogo toga pretvorilo samo u odrađivanje. Ta gruba riječ, riječ bez duha i motivacije, često se veže i uz sakramente. Stav odrađivanja koje izaziva nepotrebni umor može se, između ostaloga, izliječiti meditacijom i kontemplacijom.
Stanje svijesti današnjih ljudi je takvo da nastoje izbjeći svaku obvezu koja bi im mogla uskratiti i oduzeti slobodno vrijeme. Ono je, kako rekosmo, postalo zlatno tele suvremenoga čovjeka. Ta pretjerana zaokupljenost slobodnim vremenom ponekad dovodi do toga da se propušta činiti i ono najbitnije u osobnom i zajedničarskom životu. Zaokupljenost slobodnim vremenom na štetu dužnosti koje proizlaze iz službi dovodi zapravo do mlitavosti i lijenosti u temeljnim dužnostima. Nije uvijek problem previše dužnosti, nego njihovo loše izvršavanje, izvršavanje bez motivacije, bez duhovnosti koja bi prožela djelovanje što dovodi do brzoga zasićenja. Posljedica toga je da rad postaje naporniji, a katkada dovodi i do bolesti.
Papa Franjo navodi nekoliko razloga (pastoralne) mlitavosti koja se onda proteže na mlitavost čitave egzistencije pastoralnih djelatnika. Prije svega, mlitavost može biti posljedica neostvarenih projekata i nezadovoljstva ostvarenim; može biti i posljedica činjenice da su se neki čvrsto vezali uz snove o uspjehu koji se nikako ne ostvaruju; mlitavost može biti posljedica depersonalizacije pastorala, gdje se veća pozornost posvećuje organizaciji nego osobama; mlitavost u djelovanju može biti i posljedica činjenice da neki izrazito teško podnose bilo kakvo neslaganje, kritiku i činjenicu da se može i drukčije. Mlitavost, kako u konačnici zaključuje papa Franjo, pozivajući se na J. Ratzingera, dovodi do bezličnoga pragmatizma svakodnevnoga života Crkve gdje se čini kako sve ide svojim uobičajenim tijekom, a zapravo vjera sve više slabi i pada u sve jadnije stanje.
