Francuska filozofska scena prošloga stoljeća nezamisliva je bez jednoga imena – Jeana-Luca Nancyja (1940. – 2021.). Rođen je u slavnom francuskom gradu Bordeauxu, a umro je u Strasbourgu, gradu u kojem je izgradio svoju filozofsku karijeru kao sveučilišni profesor. Nancy u svojoj filozofiji duboko promišlja o ljudskim odnosima i konkretnom čovjeku. Dolazi do temeljnoga zaključka: „Biti čovjek znači biti s – drugim (être – avec).” Čovjek ne može živjeti na ovome svijetu ako nije povezan s drugima. Već samim rođenjem on ulazi u zajednicu i sve prima od drugih: jezik, brigu, ljubav, pažnju, resurse. Nemoguće je ovaj život proživjeti izolirano. Nancy prodire u duboku istinu:„Ne ulaziš u zajedništvo s drugim ljudima ʻnekad kasnijeʼ ili kad ʻodrastešʼ, već od prvoga trenutka ti jesi dio zajednice.” Ja ne mogu bez drugoga. Naprotiv, drugi je dio mene. Sebe mogu upoznati samo kroz druge. Refleksija mene ne postoji bez drugih, jer samo u drugima mogu vidjeti svoj odraz. No, Nancy je tu oprezan. Biti dio zajednice ne znači sebe izgubiti; ne ukida se osobnost, već to prije svega znači biti u zajedništvu koje njeguje različitosti. On zajedništvo uspoređuje s vrtom ruža: „Vrt je još ljepši ako su ruže ili cvjetovi različiti, jer raznolikost daje ljepotu. Čovjek je najljepši u zajedništvu, a najružnije je biti u samoći (kad ga drugi odbace).” Bitne istine o životu i sve ljepote života vrijede samo ako su otvorene svima jer tek tada dobivaju na vrijednosti. Nancy vidi ljepotu svake ljudske egzistencije, ali ona najviše dolazi do izražaja u su-egzistenciji. Ljudi su pozvani u zajedništvo, pozvani su na okrenutostjednih prema drugima.
Filozofija koju je Nancy zastupao u teoriji odigrala se i u praksi njegova života. On će na vlastitoj koži najbolje uvidjeti što znači onaj izraz être – avec ili u prijevodu biti za drugoga. On sadrži još i dublje značenje: ne samo biti s drugim,već i biti za drugoga.Nancy je puno pisao o tijelu i dijelovima tijela: licu, rukama, glasu, dodiru, blizini, ali nikad nije mogao ni zamisliti da će pisati o srcu. Njegovo boležljivo tijelo i krhko zdravlje došli su pred zid. Kruta liječnička dijagnoza glasila je: „Vaše srce vas izdaje! Programirano je da kuca do 51. godine vašeg života; morate napraviti transplantaciju ili ćete umrijeti!” Riječ koja je kao grom iz vedra neba pogodila njegove uši bila je presađivanje. Nancy se našao pred gorkom istinom koja glasi: moje vlastito srce me izdaje, uskoro će zatajiti… Moram prihvatiti srce drugoga čovjeka ako želim nastaviti živjeti! Koja razmjena! Tu se ne daje komad namještaja ili obična stvar, već srce kao središte čovjeka. Nečiji ovozemni život završava, a Nancy produžava svoj život jer mu je netko darovao srce.
Nancy je to opisao u maloj knjižici jednostavnoga naziva Uljez (L’intrus):„U meni je srce drugog čovjeka. Živim, ali ne više od otkucaja svoga srca, već srca nekog stranca koji je postao moj bližnji, a da ga nikad nisam vidio. Iako darovano srce izgleda poput uljeza, ono otkriva duboku istinu – čovjek nije samodostatan. Čovjek je ranjiv, krhak i otvoren drugima.” Budući da prima od drugih, osoba tek tada može nastaviti živjeti. Netko mu je dao srce, a da nikad nije vidio njegovo lice. Transplantacija dolazi od riječi trans – preko i riječi plantare – posaditi, usaditi. Pojam se može usporediti s vrtlarom koji sadi biljku ili cvijet. Nešto je u njemu posađeno/presađeno. Dok novi cvijet života raste u njemu, nešto mu je i posuđeno. Ne nešto, nego sve – srce. Srce je život. Ta ga činjenica uistinu pogađa. Otkriva mu duboku istinu: sve je dar. Lijepo je rekao pjesnik Fernando Pessoa: „S kolikim posuđenim stvarima putujem ovim svijetom, jao meni! I mene su samog meni posudili.” Kad ti je netko darovao srce, kao da se „utjelovio” u tebi. Isus je rekao: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Katkad je i dovoljno samo srce, srce koje nastavlja kucati…
