Nakon desetljeća ideoloških previranja i nametanja novih ideja, u javnosti se ponovno otvara jedno od najvažnijih pitanja: kome pripadamo, gdje nam je zavičaj i tko smo kao narod? Iz dominantnog, medijski i akademski povlaštenog dijela suvremenoga lijevo-liberalnog diskursa, svaka manifestacija iskrene i nepokolebljive privrženosti vlastitom hrvatskom narodu, katoličkoj vjeri, tradiciji ili zemljopisno-kulturnom prostoru sve se učestalije sumnjiči za latentni ekstremizam. U tom simplificiranom, crno-bijelom ideološkom filteru, i najčišći, najplemenitiji oblici patriotizma dogmatski se i zlonamjerno izjednačavaju sa šovinizmom. No, takvo sustavno izjednačavanje predstavlja ne samo duboko nerazumijevanje temeljnih društvenih procesa i antropološke stvarnosti, nego i opasnu, smišljenu redukciju čovjekove egzistencijalne potrebe za ukorijenjenošću jer pojedinac bez korijena i identiteta prestaje biti slobodna ličnost i postaje tek atomizirana, izmještena i lako vodljiva čestica u globalnom trgovačkom i ideološkom sustavu.
Iz teološko-filozofskog kuta gledanja, ljubav prema domovini nije nikakva zakašnjela, “izmišljena” ideološka konstrukcija moderniteta, a ponajmanje nekakva društvena patologija koje se moderni čovjek mora stidjeti. Ona je prirodan, duboko racionalan i kršćanski utemeljen red ljubavi (ordo caritatis). Kako je to još u ranom kršćanstvu genijalno uočio sveti Augustin, a u srednjem vijeku sveobuhvatno razradio sveti Toma Akvinski, ljubav prema Bogu i bližnjemu ne djeluje u apstraktnom, sterilnom vakuumu, nego nužno ima svoje gradacije i organske krugove djelovanja. Čovjek jednostavno ne može jednako, na opipljiv i način, voljeti čitavu planetu ili nekakvo neodređeno, hipotetsko “čovječanstvo”, ako najprije ne voli, ne čuva i ne izgrađuje one koji su mu fizički, kulturno i duhovno najbliži – svoju obitelj, susjedstvo, rodni zavičaj i domovinu. Patriotizam je u svojoj najdubljoj biti prirodno, plemenito širenje obiteljske ljubavi i odanosti na širu narodnu i državnu zajednicu; on je uzvišeni čin intelektualne i moralne zahvalnosti za naslijeđeni jezik, kulturni krajolik, vjeru i nadasve za žrtvu predaka koji su nam svojom žrtvom omogućili mirnu sadašnjost. Teološki promatrano, domovina nije nikakvo slijepo božanstvo niti idol kojemu se prinose lažne žrtve, nego nam je od Boga darovano mjesto odgovornosti. Ona je konkretan prostor u kojem nam je povjereno raditi za opće dobro (bonum commune), pa je stoga patriotizam u svojoj osnovi primarno etička, moralna i kršćanska dužnost, a tek potom politički osjećaj.
Sociološki i politički gledano, upravo su zdrav patriotizam i vitalna svijest o zajedničkom podrijetlu jedina stvarna kohezijska sila koja moderno društvo spašava od potpune dezintegracije, usamljenosti i otuđenja koje neumoljivo generira podivljali hiperindividualizam. Bez osjećaja zajedničke pripadnosti, dubokog međusobnog povjerenja i solidarnosti među građanima koji dijele istu povijesnu sudbinu, kulturni kod i vrijednosni sustav, funkcionalno je nemoguće održati bilo kakvu državu blagostanja ili stabilan oblik demokratskog konsenzusa. Demokracija, naime, nije tek puki proceduralni mehanizam ili skup hladnih birokratskih pravila; ona od pojedinca nužno zahtijeva spremnost na žrtvu – spremnost da se katkad odrekne vlastitog privatnog komfora i uskog interesa radi općeg dobra čitave zajednice. A to dobrovoljno, nesebično odricanje ne pokreće suhi pravni ugovor niti briselske direktive, nego upravo domoljublje i osjećaj da je država naš zajednički, nezamjenjivi dom.
Ulazeći u izravnu polemiku s elitističkim lijevo-liberalnim diskursom, koji pod krinkom lažnog univerzalnog humanizma i apstraktnog kozmopolitizma nastoji sustavno rastočiti pojam nacije i suvereniteta, valja jasno prokazati tu pogubnu doktrinu. Onu doktrinu koja naciju bezdušno promatra kao “zastarjeli koncept” koji treba dekonstruirati i zamijeniti bezličnim globalnim tržištem i nadnacionalnim birokracijama. U tom ideološkom sklopu osobito je razorna politika zagovaranja i opravdavanja nekontroliranih, masovnih migracija. Pod izlikom lažnog, patetičnog suosjećanja koje je u potpunosti lišeno svake političke, sigurnosne i društvene odgovornosti godinama se iz pojedinih političkih i crkvenih woke krugova gura model koji bezobzirno ignorira realne apsorpcijske kapacitete društva, kulturne specifičnosti i same temelje pravne države.
Plodovi takvog ideološkog sljepila i političke neodgovornosti danas više nisu teorijska rasprava, nego tragična svakodnevica vidljiva diljem zapadne Europe. Umjesto najavljivanog idiličnog, pluralističkog raja, na periferijama mnogih europskih metropola stvoreni su paralelni svjetovi, etnički i vjerski izolirana geta – takozvane no-go zone u kojima zakon suverene države više jednostavno ne vrijedi. To su prostori u koje s razlogom, u strahu za vlastite živote, ne smiju ili ne mogu ući ni redovne policijske snage, ni vojska, ni hitne službe. Ondje ne vlada ustav ni demokracija, nego zakon jačega i islamski vjerski radikalizam. Kršćanska etika poučava nas dužnosti milosrđa i pomoći strancu u nevolji, ali ta ljubav nikada i nipošto ne isključuje razboritost, red i neotuđivo pravo jedne narodne zajednice na očuvanje vlastitog doma, sigurnosti, kulture i načina života. Otvoriti vrata vlastitog doma čovjeku u potrebi ne znači srušiti nosive zidove te kuće, ugasiti obiteljsko ognjište i dopustiti da pridošlica preuzme kontrolu nad domom u koji je došao.
Danas se i nacionalizam zlonamjerno prikazuje isključivo kao mračna i opasna pojava, dok se namjerno prešućuje njegova povijesna uloga u očuvanju slobode, kulture i narodnog dostojanstva. Nacionalizam je danas pojam kojim se u medijsko-političkom kartelu maše poput mokre krpe s jasnim ciljem: unaprijed diskreditirati, unazaditi i demonizirati svaku legitimnu borbu za očuvanje narodnog identiteta, suvereniteta i državnih granica. A istina je posve drukčija. Nacionalizam je, u svom izvornom, zdravom i plemenitom povijesnom obliku, bio i ostao ključni emancipacijski i oslobodilački pokret modernog doba. On je stvorio moderne demokratske države, omogućio malim i potlačenim narodima neotuđivo pravo na samoodređenje i oslobodio ih od opresivnih carskih, imperijalnih i kolonijalnih tutora koji su ih stoljećima izrabljivali.
Posebno mjesto u ideološkoj hajci zauzima opsesivna netrpeljivost prema Katoličkoj crkvi, u kojoj uvijek jedni te isti kritičari i ideolozi vide dežurnog krivca i glavni izvor “zaostalog” nacionalnog osjećaja. Njima Crkva ne smeta slučajno: ona im smeta zato što je ostala posljednji nesalomljivi bedem koji narodu pruža duhovni identitet, moralni kompas i svijest o vlastitom dostojanstvu. U svojoj nemoći pred činjenicom da narod ne prihvaća njihove bezlične društvene pokuse, pojedini su političari i javni djelatnici išli toliko daleko da su otvoreno, bez imalo stida, javno priznavali kako ih doslovno “boli” kada nedjeljom vide pune crkve i mnoštvo mladih ljudi na misama. Ta bolesna fascinacija i strah od vjernog naroda razotkrivaju svu prazninu njihove politike: smeta im mladež koja nije podlegla duhovnom amnestiranju i konzumerizmu, nego nedjeljom traži smisao, ukorijenjenost i zajedništvo tamo gdje su ga stoljećima nalazili i njihovi preci. Primarna je meta, dakle, sama vjera i Crkva kao čuvarica narodne memorije, jer iskorijenjenim i obezglavljenim društvom bez Boga i bez domovine nesmetano vladaju oni koji bi sve sveli na robu i profit.
Pozitivni i nužni aspekti zdravog nacionalizma ogledaju se u očuvanju dragocjene, bogate kulturne i jezične raznolikosti svijeta. Svijet bez autentičnih, samostalnih i ponosnih nacija ne bi bio nikakva oaza mira i slobode, nego unificirana, siva, tehno-birokratska masa podložna diktatu globalnog konzumerizma, korporativnih interesa i otuđenih centara moći. Zdravi, prosvijetljeni nacionalizam potiče gradnju škola, očuvanje materijalne i nematerijalne baštine, književnosti, narodne umjetnosti i povijesnog pamćenja. On razvija lokalnu ekonomiju i stvara u pojedincu zdrav osjećaj osobnog i kolektivnog dostojanstva, samopoštovanja te trajne moralne odgovornosti prema onom bogatstvu koje su nam preci ostavili, a koje moramo neokrnjeno predati svojoj djeci.
Međutim, onoga trenutka kada nacionalizam izgubi svoju etičku, humanu i kršćansku vertikalu, kada nacija od darovanog, dragocjenog okvira za život postane apsolutna vrijednost sama po sebi – dakle, vrijednost iznad Boga, iznad istine i iznad pravde – on neminovno prelazi u pogubnu idolatriju. Kada nacionalizam postane slijep za vlastite povijesne pogreške i zablude, kada se pretvori u oholi osjećaj rasne, vjerske ili kulturne superiornosti, te kada bezrezervno opravdava nepravdu i nasilje učinjeno drugome u ime takozvanih “viših nacionalnih ciljeva”, on direktno degradira u kolektivni egoizam, šovinizam i destruktivni ideološki mit. Šovinizam je, stoga, bolesna perverzija domoljublja, jednako kao što je slijepi egocentrizam perverzija zdravog samopoštovanja. Patriotizam i zdravi nacionalizam vole svoje jer im je darovano i dragocjeno, dok se šovinizam hrani mržnjom, kompleksima i preziranjem drugoga.
Potrebno je s jedne strane braniti patriotizam i zdravi nacionalni osjećaj od radikalno-liberalnog dekonstrukcionizma koji želi iskorijeniti sve obiteljske, narodne, suverene i vjerske temelje čovjeka pretvarajući ga u robovskog, iskorijenjenog konzumenta bez pamćenja i bez domovine. S druge strane, treba dosljedno, s evanđeoskim žarom, čistiti taj isti nacionalizam od šovinističkih klica, mržnje, jeftinog populizma i samodopadnosti. Voljeti svoj zavičaj, svoju obitelj, vjeru, svoju tradiciju i svoju domovinu ne znači zatvoriti se pred svijetom u ksenofobičnu čahuru, niti mrziti tuđe. Upravo suprotno: to znači imati čvrsto, duboko ukorijenjeno stajalište s kojega se jedino i može voditi iskren, ravnopravan, otvoren i uistinu dostojanstven dijalog s čitavim svijetom. Nacija nije teret prošlosti kojega se moramo osloboditi, nego zalog naše budućnosti.
