Mi jesmo i tjelesna i duhovna bića. Kao tjelesna bića, osjećamo i težimo za tjelesnim, ili putenim ili osjetilnim užicima. Ovi užici su dar Božji. Sami po sebi su dobri i vrijedni. Oni su predokus vječnoga uživanja u raju, gdje ćemo uživati u blaženom promatranju i sjedinjenju s Bogom. Međutim, zbog naše grešne naravi u opasnosti smo da se služimo putenim užicima neumjereno i neuredno. To nas onda može dovesti do grijeha i ovisnosti. Ako tražimo tjelesne, prolazne užitke mimo Boga, kao ciljeve same po sebi, a ne u skladu s njihovom svrhom, onda oni postaju prepreka na duhovnom putu sjedinjenja s Bogom. Ako koristimo putene užitke na neuredan i nedopušten način, možemo izgubiti ljudsko dostojanstvo i postati kao zvijeri, čiji je „bog trbuh”, a „svršetak propast” (usp. Fil 3,19). Da bismo izbjegli tu idolatriju, odnosno obožavanje užitaka, moramo biti svjesni da je naša prava domovina na nebesima, odakle očekujemo Spasitelja Isusa, koji će „preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3,21). Isto tako može se ponekad otići i u drugu krajnost. Naime, ako zbog nezdrave „duhovnosti” odbacujemo tijelo i dopuštene užitke, možemo se opet srozati ispod ljudske razine, odnosno možemo postati poput demona. Moramo se čuvati obiju krajnosti. Naša suvremena kultura potiče ljude na kult tijela, kult užitaka, na hedonizam. Neumjereno traženje tjelesnih užitaka i komfora dovodi do teškoga grijeha idolopoklonstva (usp. Ef 5,5). Idolopoklonik je onaj koji veliki dio svoga vremena, pozornosti, misli i osjećaja daje nečemu što nije Bog. Obožavanje ili klanjanje užitku, novcu, slavi, ideologijama, odnosno stvorenjima, vodi u navezanost, ropstvo, smrt i pakao. Zato nas Biblija upozorava da se ne smijemo klanjati stvarima i stvorenjima, nego samo Stvoritelju.
Kako se pravilno služiti temeljnim i najjačim užitkom – spolnim užitkom? Bog nas je stvorio kao bića sa spolnim željama i porivima. Zbog istočnoga grijeha naša je narav duboko ranjena i na području spolnosti. Nered koji postoji u našim željama i porivima mora se dovesti pod Kristovu vlast i red, da bi na taj način spolni užitak našao svoj primjereni izraz. Samo Isus može iscijeliti našu ranjenu narav, našu ranjenu spolnost po svome Duhu. Bez Kristove milosti ljudi postaju „robovi” ili „idolopoklonici” spolnoga užitka. Oslonjena na Kristovu pouku, Crkva od početka naučava da je svrha spolnosti brak i rađanje potomstva. Kršćanski, sakramentalni brak je doživotni savez ljubavi između jednoga muškarca i jedne žene radi osobnog dobra supružnika i radi rađanja djece. Stoga su spolni odnosi dopušteni samo u braku. Preko spolnoga darivanja muž i žena postaju jedno tijelo, jedna osoba, jer nije dobro da čovjek bude sam. Spolni čin treba također biti otvoren začeću novoga života – djeteta. Tako otac i majka sudjeluju u stvaralačkom Božjem planu. Zato su spolnost, brak i obitelj temeljne vrijednosti i „svetinje” ljudskoga roda. Ponovimo da je svaki spolni odnos izvan braka protivan ciljevima spolnosti i predstavlja kršenje Božje volje, predstavlja grijeh, grijeh bludnosti. Bludnost dovodi do robovanja spolnoj požudi. Znatiželja, koju potiču zloduh i svijet, jest najčešće prvi korak na putu prema bludnosti.
Franjo Saleški kaže da je spolna čistoća potrebna i u braku i izvan braka. Pod čistoćom se podrazumijeva pravilno stupanje u spolne odnose u braku ili uzdržavanje od njih (izvan braka). Krepost čistoće je nužna za zdravu obitelj i zdravo društvo. Zato je važno odgajati djecu i omladinu za pravilan i odgovoran stav prema spolnosti i braku kao temeljnim vrijednostima u službi ljubavi i života. Svjesni smo da danas živimo u pornografskoj nečednoj (ne)kulturi i da je jako teško živjeti krepost čistoće. Zato nam je, uz pravilan kršćanski odgoj, potrebna i molitva, post i žrtva. Nenavezanost na osjetilne užitke i krepost spolne čistoće jest uski put koji vodi u život. Bludnost, neumjerenost u jelu i pilu, lijenost, odnosno hedonizam jest široki put koji vodi u ovisnost, ropstvo i smrt. Bog nam je dao slobodu izbora između uskoga i širokog puta. Ne zaboravimo da sloboda uključuje i dogovornost – odgovornost stvorenja Stvoritelju. Mudar čovjek bira teži, evanđeoski, uski put, jer samo taj put vodi u vječni život i uživanje.
