Istražiti svijet. Vidjeti neke „nove” svjetove. San gotovo svake mlade osobe. Pogledati preko granice, vidjeti što se nalazi iza ruba. Znatiželja je osobina inteligentnih ljudi. Često mi se znaju potužiti roditelji male djece na svoje dijete kako čim dobije neku novu igračku, prvo što napravi pokušava ju rastaviti. To je roditeljima jako frustrirajuće i ponavljaju djetetu: „Igraj se njom fino!” Još više se iznenade kada im kažem kako je to ponašanje prihvatljivo budući da je pokazatelj inteligencije i znatiželje i kako dijete u biti samo „istražuje” način na koji igračka funkcionira. Koliko djece već od malih nogu bude sputano od strane roditelja u razvoju svoje kreativnosti. Koliko se samo talenata u startu „zatre”. Naravno, treba izdržati svu tu ranu kreativnost koju treba jasno razlikovati od čiste destruktivnosti. Znatiželjno, inteligentno dijete, rastavlja igračke, analizira dijelove i pokušava je ponovno sastaviti. Podrška roditelja u toj fazi razvoja jako je bitna i pomaže razvoju djetetova samopouzdanja i slike o sebi. Može ići u smjeru pohvale roditelja prema djetetu kako analizira dijelove igračke, proučava čemu što služi. Roditelj mu dodatno pojašnjava princip funkcioniranja i zajedno ponovno sastave igračku. Ili, može ići u potpuno drugom smjeru koji vodi ukoru uz izjave kako je dijete nesposobno, zločesto i sl.
Pogled preko granice
U odrasloj dobi, princip je isti. Mladi ljudi iz znatiželje, inteligencije osjećaju potrebu istražiti kako – ovaj put – ne igračka nego svijet funkcionira. Stav najbliskijih jako puno znači. Što roditelji kažu na to i imaju li njihovu podršku i razumijevanje. Odlaženjem u druge države stječu nova znanja, nove sposobnosti, nova životna iskustva koja ih oplemenjuju te s njima kada se vrate natrag u domovinu značajno oplemenjuju sredinu u kojoj žive.
Dosta puta sam se uvjerila da jednoj mladoj osobi to sve nije lako proći budući da, u procesu psihoterapije, imam veliki broj mladih koji rade i žive vani. Najčešći problemi zbog kojih se javljaju su osamljenost, preopterećenost. Razlike u stilu života „kod kućeˮ i vani su često toliko velike da proces prilagodbe zna biti jako bolan i dug. Ukoliko nemaju neku blisku osobu u svojoj blizini, sve to prolaze još teže. Ono što je zajedničko kod velikoga broja njih je „san o povratku”. Posebno nakon što osnuju svoju obitelj i dobiju djecu. Često kroz psihoterapijski rad čujem kako mladi imaju velike strahove vezane za budućnost i odrastanje svoje djece u stranim državama. Sustav vrijednosti koji se nudi značajno je različit od onoga što požele za svoje dijete i, svjesni da svijet oko sebe ne mogu promijeniti, sve više razmišljaju o povratku u domovinu. Jučer mi kaže jedna klijentica kako im je cilj povratak do polaska djeteta u školu. Naime, uključivanje djeteta u školski sustav je prijelomna točka.
Upravo zbog odlaska od kuće, upravo zbog pogleda preko granice mladi ljudi počinju uočavati vrijednosti i prednosti života kod kuće. Kao i za sve u životu nužno je imati usporednu točku. Da bismo znali vrijednost nečega, kvalitetu i osobine nečega, uvijek moramo imati nešto drugo s čim ćemo to usporediti. Tako možemo reći: „tvrd kao kamen, žut ko sunce, mek kao pamuk” itd. Isto tako i naš sustav vrijednosti sebi posvijestimo kada ga imamo s čim usporediti. Tek kada iziđemo iz svoje zone komfora i nađemo se na novom, nepredvidivom terenu, tek tada jasnije možemo procijeniti onaj bazični sustav u kojem smo odrastali. Jedna od životnih situacija koja to jasno ocrtava je ulazak u brak kada se događa sudar dva sustava vrijednosti. Iako su sustavi vrijednosti s odabranim supružnikom zasigurno sličniji nego onaj na koji naiđu naši mladi kada odu vani, faza prilagodbe je neminovna. Velik je izazov pronaći i iznova izgraditi neko svoje gnijezdo u kojem ćemo postići „toplinu doma”. No, sva naša težnja životna upravo k tome ide. Pronaći sigurnost, zaštitu, okružiti se ljudima koji nas razumiju. Kojima je stalo do nas.
Pripadnost
Biti prihvaćen jedna je od temeljnih psiholoških potreba kod čovjeka. Biti dio neke zajednice. Pripadati. No, pitanje je što je čovjek sve spreman žrtvovati za to. U razgovoru s klijentima vidim kako su često nesretni jer su u želji da se „prilagode” novoj sredini jednostavno izgubili sebe. Odstupili su od onih temeljnih svojih životnih principa i sada imaju „zajednicu”, no nemaju sebe. Muče ih različite teme – od izvanbračnih zajednica, do velikih razlika u definiraju kako treba izgledati obiteljski život između njih i partnera. Dolaskom djece cijela situacija se počinje samo značajno komplicirati.
Povratak u domovinu, u njihovu „zonu sigurnosti” predstavlja veliko olakšanje. Sve što vani financijski više uspiju ostvariti, u domovini u vidu zadovoljenja svojih psiholoških potreba itekako uspiju nadoknaditi. Naravno, uvijek će biti onih koji, okruženi svojom obitelji i bliskim prijateljima, pronađu svoj „dom” i vani. No, jako me raduje sve veći broj mladih koji se vraćaju nakon što su već osnovali obitelj. Dolaze u svoju domovinu BiH kako bi idejama o inovativnosti neke grane kojom se žele baviti obogatili sredinu u kojoj žive i osigurali svojoj obitelji pristojnu egzistenciju. Današnja tehnologija omogućuje jednu veliku fleksibilnost i u obavljanju poslova tako da živjeti među svojima a raditi za bilo koju državu vani sigurno je velika prednost.
U psihoterapijskom procesu klijenti iz naše zemlje koji su otišli vani i koji mi se javljaju iz stranih država najviše se žale kako nemaju vremena jedni za druge. Sve slobodno vrijeme svodi se na posao, putovanje do posla, natrag kući. Za obitelj, za sebe imaju jako malo vremena. A i to vrijeme koje imaju ne uspiju kvalitetno iskoristiti jer su iscrpljeni i umorni. Jako me veseli koliko tada mijenjaju svoju percepciju života u domovini i kako počinju uočavati sve kvalitete i prednosti, naravno uz realnu sliku i stvari koje nisu toliko uređene kao vani.
Život je kao putovanje po jednoj dugoj cesti na kojoj je puno raskrsnica pa je donošenje odluka, izbora, neminovan dio toga putovanja. Koliko smo trezveni, svjesni, koliko smo sa sobom u kontaktu i znamo što točno želimo, u kojem točno smjeru želimo putovati, to je presudno i za konačan cilj gdje ćemo stići. U kliničkoj praksi kada čujem klijenta od 60 i više godina kako je iznenađen za to gdje je njegov život sada, uvijek znam da je njegovo sadašnje nezadovoljstvo samo rezultat ranijih odluka. Jedina odluka koja nam još ostaje jest ona u sadašnjosti, a to je iz ovoga što imamo nastojati uočavati ono najbolje što možemo. No, veliki broj odluka do sada je već donesen. Koje li prednosti kod mladih ispred kojih tek stoji veliki broj raskrsnica, odluka i imaju ogroman kapacitet kreativnosti nad svojim životom. Ne bojte se istraživati, „rastavljati igračku”, budite konstruktivno kreativni. Svojim unutarnjim obogaćivanjem donesite blagoslov i u sredinu u kojoj živite.
