Prethodno smo donijeli prvi dio razmišljanja svećenika Richarda Rohra s duhovnih vježbi što ih je predvodio, a sada ćemo prenijeti i ostatak jer nam vrlo sigurno mogu biti od pomoći da napredujemo i ustrajemo na svom putu spasenja.
Richard primjećuje kako je Isusova svetost bila privlačna. On je bio poput magneta. Za vrijeme njegovih propovijedi oko njega se znalo okupiti tisuće ljudi. To je svetost koja privlači i zrači, ono za čim trebamo težiti. Ljudi u svojim religioznim nastojanjima često znaju zalutati, tako da postanu nerealni, zatvore se u svoj svijet molitava i pokora i pri tom zatvore svoje srce za ljude oko sebe. Nameće se pitanje koliko to ima veze sa svetošću? Nije rijetko da kod vjernika susretnemo stav: „najvažnije je od svega da ja danas obavim svoju molitvu, jer je to najbitnije za moje duhovno spasenje”, a da pri tome ne povedu računa jesu li prema nekom bližnjem koji je trebao njihovo vrijeme i pažnju bili bezobzirni i neosjetljivi. Naše molitve i navike u religioznom životu nikada ne bi trebale biti izvršene na uštrb ljubavi prema bratu jer to sigurno nije put svetosti koji privlači poput magneta, već zatvaranje u vlastiti svijet u kojem često revnujemo samo radi vlastitoga užitka.
Razumjeti sebe
Drugi problem koji smeta mnogim ljudima da uopće stupe na duhovne staze i koji vrlo često susrećemo u današnjem modernom svijetu je mišljenje kako bi koncentracija na naš unutrašnji svijet bila izraz sebičnosti i egoizma, tako da se razvila sveprisutna praksa da ljudi uopće ne uspostavljaju odnos sa samima sobom ni sa svojim unutarnjim svijetom. Svi postaju orijentirani na ono izvanjsko, na glasove koji dolaze iz okoline i svijeta, a rezultat je nažalost vrlo plitka i površna svijest mnogih pojedinaca. Suprotno istini, smatra se da ćemo biti objektivniji i realniji što se više uputimo na svijet, a ne na svoju unutrašnjost. Ta nas zabluda dovodi do sve veće i prisutnije sljepoće. Tek kad krenemo uspostavljati stvarni odnos sa samima sobom, sa svojom dušom, postat ćemo istinski objektivni ljudi. U Novom zavjetu sotona se naziva i optužiteljem, on uvijek oblijeće oko nas da nam nametne osjećaj krivnje, sa željom da mrzimo sebe, a onda i druge. On ne želi da mi sami sebe razumijemo, već da uvijek sumnjamo u sami sebe. Ovo su također osjećaji koji će nam se lukavo pokušati podmetnuti kao skromnost, ali nemaju puno veze s Duhom Svetim. Duh Sveti je naša obrana. On nas savjetuje da ne vjerujemo tim glasovima tame, već da idemo za svjetlom koji je Isus Krist. Uvijek svoj odnos sa samima sobom, sa svojim unutrašnjim svijetom i sa svojom dušom predajmo Duhu Svetom i onda možemo biti sigurni da ćemo uspostaviti dobar omjer fokusiranosti na ono što je izvanjsko i na ono što je u nama. Ne postignemo li tu ravnotežu, nećemo uspjeti u svom poslanju, ali uz pomoć Božju nema razloga za strah.
Božja providnost
Isus je rekao: kada se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?! Nije rekao: kada se vratim, hoću li naći ljude koji nedjeljom idu na Misu?! Nije rekao, kad se vratim, hoću li naći ljude koji idu svaki tjedan na ispovijed?! Hoću li naći ljude koji se jako brinu za svoje grijehe?! Poznajem ljude koji sve to rade i nemaju puno vjere. Oni su puni straha, ali ne vjere. Osnovni razlog zašto postajemo puni straha je taj što mi ne tražimo Boga, nego vlastito spasenje. Bitniji nam je neki mali sustav po kojem će se naša duša spasiti od samoga Isusa Krista. Koliko je to daleko od stava što su ga imali mučenici. Njih svijet uistinu nije bio dostojan. To su ljudi koji su bili veći od života. Oni su se odazvali na poziv radikalne nesigurnosti, a to je upravo onaj poziv koji šalje vjera svakom čovjeku. Napredovati na putu vjere znači prihvatiti nesigurnost, odustati od pokušaja da panično kontroliramo svoj život i svoje spasenje i da se otisnemo na putovanje predanja. Umjesto da stalno činimo sve kako bismo odgovorili na sve svoje potrebe, ostavimo prostora da nam u nekim stvarima Bog providi. Prepustimo Njemu da upravi s različitim aspektima našega života. Što mu više budemo prepuštali, vidjet ćemo da je Njegovo djelovanje kudikamo bolje od onoga što bismo mi vlastitom brigom i zauzetošću ostvarili. To je način da naš život postane skladan niz trenutaka koji obiluju blagoslovom, plodovima i svrhom. To je način da naše tragedije ne budu potpuni brodolomi i da odnosi koje imamo ne budu u neredu i svađama. Tako će naš život svijetliti kao primjer smislena i hrabroga življenja svim našim bližnjima i cijeloj okolini. Budemo li tako živjeli, naviještat ćemo evanđelje i širit ćemo magnetizam koji je posjedovao Isus Krist.
Samopoštovanje
Ponekad mislimo, barem većina nas, da glasovi koji podržavaju i podupiru nešto što bismo mi zapravo rado činili, nisu od Boga te ih odmah odbacujemo. To je vrlo oskudno razlučivanje. Ako uspostavimo odnos sa sobom i pronađemo svoje istinite, prave čežnje, uvidjet ćemo da i Bog za tim čezne. Pogrešno mislimo da glas koji dolazi od Boga traži od nas samo najteži način i da ništa što je lako nije od Boga. Glasove koje čujemo, neke unutarnje poticaje i previranja trebamo razlikovati. Ako su ti glasovi došli do nas iz prostora krivnje i mračnoga raspoloženja, povezani uz moranja i trebanja, trebamo ih bolje preispitati. Ako nam dolaze u raspoloženju mira i nisu povezani s krivnjom, velika je vjerojatnost da dolaze od Duha Svetoga. Trebamo prestati povezivati volju Božju samo s trpljenjem i trebamo je dovoditi u vezu s radošću života. Naš Bog stvara puno ljepote i uopće nije dosadan, već je jako zabavan. Ako mi konstantno slušamo negativne glasove umjesto glasove koji dolaze od Boga, uvidjet ćemo da nas ti negativni glasovi vrijeđaju, oni nam uporno poručuju da mi ne vrijedimo. Mi tada o sebi preuzimamo negativnu sliku i umjesto da objektivno priznamo neku svoju manu kao dio nas samih koji je normalan jer nismo savršena bića, mi počinjemo smatrati da je ta naša mana osnovna karakteristika našega bića i da nas je Bog stvorio jako loše. Nakon toga, počinjemo djelovati iz pozicije straha i krivnje, pa više nemamo poštovanja prema samima sebi. Okolina reagira tako da nas i ona prestaje poštovati i onda upadamo u začarani krug negativizma. Ispravan bi stav zvučao otprilike ovako: „ja možda jesam sebičan, možda sam često bio takav, ali to ću nastojati promijeniti jer je to moja loša strana, ali to ne znači da ja nisam ljubljeno dijete Božje i da ne zaslužujem ljubav i poštovanje, od samog sebe i od drugih. Kada me je Bog stvarao, nije stvorio nešto bezveze. Nije stvorio ni nešto savršeno, ali to je uredu, Bog me voli i to je razlog da sam sebe poštujem i želim sebi dobro bez osjećaja krivnje”.
Što danas konkretno znači ljubav za braću? To je vrijeme i razumijevanje za ljude koji nam se ne čine na prvi pogled privlačnima, koji nisu bogati, mirisni, koji ne znaju reći pravu riječ u pravo vrijeme. To je ljubav prema najmanjoj braći. Isus nam je to zapovjedio. Bio je konkretan, zabranio nam je da razlikujemo dostojne i nedostojne naše ljubavi. Dok god gledamo ljude sa strane i dijelimo ih na vrijedne i nevrijedne, mi ih gledamo s visine. Ako napustimo to pravo, ulazimo u zajedništvo sa slomljenošću, koja obilježava svakoga od nas! Sve što je u životu važno je Bog i ljudi oko nas. Zato je bitno da ovi savjeti ne ostanu na teoretiziranju, već da preuzmemo akciju. Prihvatimo vlastitu ranjenost, slomljenost i oprostimo vlastitim nesavršenostima. Tako ćemo razumjeti prirodu milosrđa i sami ćemo postati milosrdni. Ne možemo umišljati da znamo ljubiti Isusa, a da pri tome ne znamo ljubiti druge. Bog ljubi život, On konstantno stvara iz ljubavi prema životu, zato i mi uživajmo u životu, radujmo mu se i slavimo ga. Djelujmo iz duše tako što ćemo njegovati duh slavljenja i zahvaljivanja, tako što ćemo biti ljudi evanđelja i što ćemo se usuditi dijeliti sebe s drugima!
