Nakon puta čišćenja – nakon što smo se, uz Božju milost, obratili ili duhovno probudili i svladali određene kušnje i napasti – prelazimo na put prosvjetljenja. U ovoj etapi duhovnoga putovanja postižemo određeni mir i stabilnost. Terezija Avilska opisuje ovu fazu kao „treću odaju” na putu do sjedinjenja duše s Bogom u duhovnoj ženidbi („sedma odaja”). U ovoj etapi duša dobiva određeno prosvjetljenje i milost. Sada se lakše moli, čuva se i lakih grijeha, rado čini pokoru i djela milosrđa, napreduje u krepostima, čezne za sjedinjenjem s Bogom. Iako mnoge duše dođu do ove etape duhovne stabilnosti – redovito mole i poste, daju milostinju, umjerene su u govoru i odijevanju – ipak ne uspiju doći do duhovne ženidbe. Zašto samo rijetki postižu svetost? Odgovor na ovo pitanje daju nam upravo sveci. Oni kažu da postoje dvije glavne prepreke koje nas ometaju da napredujemo na duhovnom putovanju. To su pomanjkanje znanja i pomanjkanje želje. Sad ćemo se osvrnuti na prvu, a poslije na drugu prepreku.
Da bismo mogli napredovati u duhovnome životu, moramo imati istinsko znanje o sebi i Bogu. Pomanjkanje samospoznaje i spoznaje Boga jest glavna prepreka na putu svetosti. Istinsko poznavanje samoga sebe uključuje dvoje: spoznaju velikoga dostojanstva i ljepote ljudske duše u njezinu uzvišenom cilju, ali i duboko shvaćanje rana i tame koje joj zadaje grijeh. Terezija Avilska uspoređuje čistu dušu s lijepim, blistavim, kristalnim dvorcem u kojem stanuje Bog. Ako duša sagriješi, onda taj dvorac postaje mračan i ružan. U Bibliji imamo mnogo primjera kako grijeh zamračuje i prlja dušu. Dovoljno je navesti Pavla i Jakova koji govore kako tjelesne požude prljaju dušu (usp. Gal 5,16-21, te Jak 4,1-4). Ivan od Križa također kaže da duša ima neprocjenjivo dostojanstvo kada u njoj stanjuje Bog. I Bernard veli da Božji dom nije u svemiru, u zvijezdama, nego u ljudskoj duši, gdje „Krist prebiva po vjeri” (usp. Ef 3,17). On nastavlja da mi, koji smo stvoreni na sliku Božju, možemo pristupati Bogu i postati sveti.
Ipak, samospoznaja – ako nije povezana sa spoznajom Boga – ne može nas dovesti do svetosti. Ako uviđamo rugobu i sebičnost duše koja je uprljana grijehom, a istovremeno ne vidimo Božju dobrotu i milosrđe, onda nas to može dovesti do duboke „depresije”, do skrupuloznosti ili očaja. Stoga moramo biti svjesni i svoje grešnosti i Božjega milosrđa koje je dostupno svima koji se kaju. Istinska samospoznaja i spoznaja Boga dovode do poniznosti. Bez poniznosti nema napretka u duhovnome životu. O tome nas upozoravaju svi sveci.
Katarina Sijenska također inzistira na povezivanju samospoznaje i spoznaje Boga. Otac nebeski nas upozorava, kaže Katarina, kako će đavao iskoristiti našu samospoznaju i svijest o grešnosti kako bi nas naveo na očaj i odustajanje od puta ako se odmah ne okrenemo Kristu i snazi njegove krvi i milosrđa. Tako je jednom đavao pokušao namamiti Katarinu na očaj. Uvjeravao ju je da je cijeli njezin život bio obmana i da je ona vršila svoju a ne Božju volju. Ona je odgovorila napasniku kako će prvo priznati svome Stvoritelju sve svoje grijehe, a zatim će se osloboditi tih grijeha kupajući se u Krvi raspetoga Krista, te onda ući u radost svoga Stvoritelja. Na te riječi đavao je pobjegao. Poslije ju je pokušao namamiti na oholost. Nastojao ju je uvjeriti da je, otkad je postigla sjedinjenje s Bogom, toliko savršena i Bogu mila da više ne mora činiti pokoru niti ispovijedati grijehe. Ona je ušutkala i otjerala đavla navodeći primjer Ivana Krstitelja. Ako je Ivan, iako svet od majčine utrobe, činio tolike pokore, koliko li više mora činiti ona koja je bila velika grešnica.
Katarina i ostali mistici poručuju i nama danas da poniznost, prepuštanja Božjem milosrđu i pouzdanja u Kristovu Krv mogu ukloniti ovu veliku prepreku napredovanja na putu svetosti – pomanjkanje dvostrukoga znanja: samospoznaja i spoznaja Boga. Spoznaju o svojoj grešnosti stječemo spoznajom o Božjoj svetosti, a spoznaju o svome dostojanstvu stječemo spoznajom o Božjem milosrđu. Zato, u svojoj poniznosti podižimo oči i srce prema milosrdnom Ocu na nebesima, pa ćemo lakše prihvaćati sebe i svoje bližnje dok putujemo u Očev zagrljaj.
