Odgoda kanonizacije Alojzija Stepinca ušla je u suvremeni kontekst njegova lika kao svojevrsna sjena. No ta sjena ne pada na njegovu svetost, nego na našu percepciju. Jer treba odmah razlučiti: odgoda ne predstavlja nikakvu kvalitativnu promjenu u pitanju njegove svetosti, ona je jasna i evidentna. Svetost, ako je autentična, pripada ontološkom redu milosti. Metafizičkoj stvarnosti koja ne ovisi o zemaljskom sudu nego o nebeskoj istini. Ona ne raste dekretom niti se umanjuje čekanjem. Ali odgoda ipak govori. Ne o njemu – nego o nama. Govori o savjesti Crkve u trenutku povijesti koji je obilježen oprezom, dijalogom, diplomacijom, strahom od sablazni i željom za pomirenjem. Sve su to legitimne brige. No ostaje pitanje: postoji li granica iza koje odgoda postaje simptom krize savjesti?
Svetost kao ontološka prisutnost, a ne proceduralni čin
Svetost nije pravni status. Ona je metafizička stvarnost: sudioništvo u Božjem životu. Kanonizacija je čin prepoznavanja, a ne proizvodnje svetosti. Crkva ne stvara svete; ona ih razlučuje te u tom smislu odgoda kanonizacije ne može izmijeniti Stepinčevu svetost. Ona može samo odgoditi njezino službeno izricanje. No ontološka razina ostaje netaknuta. Ipak, postoji druga razina – ekleziološka. Jer način na koji Crkva upravlja vremenom također je teološki čin. Vrijeme nije neutralni prostor administracije, nego je ono prostor objave. U tom kontekstu nedavna izjava apostolskoga nuncija Giorgija Lingue o kanonizaciji kardinala Stepinca: „…sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskog pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna. Kanonizacija, naime nije svojevrsna liga prvaka u kojoj pobjeda moje momčadi podrazumijeva poraz tvoje. Pred Bogom nema pobjednika i poraženih jer… svi smo mi braća i sestre”,koju je nuncij izrekao na zahvalnom euharistijskom slavlju u Zagrebačkoj katedrali, ostavlja prostor za ekleziološko i teološko promišljanje o smislu i ulozi svetosti općenito kao i o njezinu prepoznavanju. S pravom se možemo pitati o pojmovima koji su označeni kao kriterij za kanonizaciju: „kraj puta”, „istinsko”, „pomirenje”. Tko će biti arbiter mundi? Sensus fidei, Hrvatski biskupi, SPC ili Vatikan? Gdje je završna linija i koji su kriteriji istinskoga pomirenja? Vrednuje li se u ovoj izjavi forma i zaključci već dovršenoga istraživanja Komisije? I na samom koncu: „Što je istina (jedini kriterij) u slučaju Alojzija Stepinca?”
Tradicija kao živa dijaloška forma
U međuvremenu, ono što čuva Stepinca nije samo proces nego tradicija. A tradicija u kršćanskom smislu nije statično sjećanje. Ona je živa dijaloška forma. Usmena predaja, pobožnost, liturgijski spomen – sve to nije nostalgija, nego aktualizacija. Spomen na Stepinca nije samo memorija nego događaj u kojemu se događa susret savjesti vjernika s jednim svjedočanstvom. Tu se očituje metafizička svetost: svetac nije zatvoren u prošlost, nego postaje prisutnost. On djeluje kao mjerilo, kao kriterij, kao izazov. U tom smislu, kanonizacija bi bila artikulacija onoga što već živi. No ako ono što već živi ostaje bez jasnoga priznanja, postavlja se pitanje: čega se zapravo bojimo? Iskaz za potrebom priznanja Stepinčeve svetosti nije puko inzistiranje i stvaranje pritiska na nadležni Dikasterij nego potreba artikulacije jasne svijesti naroda. Stepinac je simbol, utjelovljenje i hermeneutski ključ autentične kršćanske savjesti s kojom se ne arbitrira. On je ona duboka jasnoća Crkve i eklezijalnosti koja ide od vjernika prema Golgoti. Krv Pravednika „vrišti” kroz povijest i s njom se ne trguje. Pravednika se prepoznaje ili ne prepoznaje.
Odgoda kao simptom
Ovdje je potrebna intelektualna i duhovna poštenost. Dužnost i poslanje Crkve i ujedno pravo je provesti razlučivanje. Ali razlučivanje nije beskonačna suspenzija. Postoje trenuci u povijesti kada odgoda postaje simbol. Ne zato što mijenja istinu, nego zato što odražava oklijevanje da se istina izrekne i postavi kao model života i djelovanja. Odgoda kanonizacije u ovom trenutku ne govori da Stepinac nije svet, ali svakako poručuje da Crkva možda u ovom trenutku nije spremna podnijeti punu težinu te svetosti? Ako je to tako, to je već pitanje savjesti. Svetost nije ugodna! Ona je sud! Ona ogoljuje trenutak i prokazuje laž. Svetost je svojevrsna potrebna metamorfoza laži u istinu i tame u svjetlo. Ona podsjeća da Bog ima posljednju riječ. Ako Crkva oklijeva, nije li to znak da se boji konflikta između istine i povijesne osjetljivosti? Nije li to znak da želi pomirenje bez sablazni križa?
„A što vi kažete, tko sam ja?”
U evanđelju, u trenutku koji ima eshatološku napetost, Krist pita učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16,15). To pitanje nije akademsko. Ono je kairos – trenutak odluke. Apostoli su mogli prepoznati, ispovjediti i krenuti za njim. Mogli su i oklijevati. Mogli su čekati jasniji znak, širu potvrdu, sigurniju okolnost. Ali Mesija nije čekao savršeni konsenzus. On je bio prisutan. Analogija je snažna. Svetost u Crkvi jest epifanija Kristova djelovanja. Prepoznati svetost znači ispovjediti vjeru u Kristovu prisutnost u povijesti. Ako Crkva u određenom trenutku oklijeva, ona se nalazi u situaciji apostola koji stoje pred pitanjem: „A što vi kažete?”
Ne: što kažu drugi.
Ne: hoće li se svi složiti.
Nego: što ti kažeš?
To pitanje ne dopušta beskonačnu odgodu. Jer odgađanje odgovora već jest oblik odgovora.
Vrijeme kao teološka kategorija
Vrijeme u kršćanskoj teologiji nije samo kronološki tijek. Ono je kairos – trenutak milosti. U kairosu se susreću sloboda i objava. Tu se odlučuje. Crkva nema uvijek privilegij odgađati vrijeme. Postoje povijesni trenuci u kojima šutnja postaje govor, a odgoda postaje poruka. Ako je ovaj trenutak kairos, tada pitanje Stepinca nije proceduralno, nego kristološko. Jer svetost, ako je autentična, jest produžetak Kristova svjedočanstva u povijesti. Odgoditi priznanje svetosti iz straha od podjela može značiti podcijeniti snagu istine da sama istina može postati izvor pomirenja. Pomirenje je evanđeoski imperativ. No pomirenje ne prethodi istini; ono iz nje proizlazi. Ako istinu podvrgnemo uvjetu potpunoga pomirenja, riskiramo da je nikada ne izreknemo. Stepinac, kao savjest Crkve u Hrvata, nije sredstvo protiv nekoga. Ali nije ni neutralna figura. On je znak. A znakovi razotkrivaju. Svetost koja čeka da svi budu spremni prihvatiti njezine implikacije riskira da postane talac povijesnih osjetljivosti. No svetost, po svojoj naravi, nije talac. Ona stoji pred Bogom.
Kriza savjesti i prisutnost Mesije
Možda je najdublja napetost u tome što svaka svetost implicira Kristovu prisutnost. Prepoznati svetost znači priznati da je Mesija djelovao – konkretno, povijesno, osobno. U evanđelju su postojali oni koji su, gledajući Krista, čekali nekoga drugog Mesiju – prilagođenijega njihovim očekivanjima. Čekali su povoljniji trenutak. No Mesija je već bio tu. Ako Crkva u određenim trenucima povijesti odgađa jasnu artikulaciju svetosti, riskira da izgleda kao zajednica koja čeka „drugi trenutak”, „bolje okolnosti”, „potpunu suglasnost”. Ali kairos ne čeka.
Odgovor ovoga trenutka
„A što vi kažete, tko sam ja?” To pitanje nije ostalo u Cezareji Filipovoj. Ono odzvanja u svakom povijesnom trenutku Crkve. Od ovoga trenutka u kojemu stojimo – ne od nekoga budućeg, idealnog vremena – traži se odgovor. Ako je Stepinčeva svetost autentična, tada njezino prepoznavanje nije čin trijumfa, nego čin ispovijesti. Ispovijesti da Krist djeluje. Da istina ima lice. Da savjest nije relativna. Odgoda kanonizacije ne mijenja ontološku stvarnost svetosti. Ali može razotkriti kolebanje savjesti. Može pokazati koliko smo spremni nositi težinu istine. Jer svetost ne traži konsenzus, ona traži vjeru. A vjera uvijek odgovara u sadašnjem vremenu.
Ne sutra.
Ne kad svi budu spremni.
Nego sada.
Istinsko pomirenje se rađa kroz istinu o svetosti koja je: „nekima sablazan, nekima ludost, a vjernicima Božja snaga i mudrost”.
