U našoj duhovnoj borbi jako je važno da budemo svjesni i svoje grešnosti i Božjega milosrđa. Ako nismo dovoljno svjesni svoje slabosti i grešnosti, lako možemo kliznuti u oholost i preveliku samouvjerenost. Isto tako, ako dovoljno ne računamo na Božje milosrđe, onda smo u opasnosti da potonemo u strah i očaj. Primjer Male Terezije (1873. – 1897.) može nam pomoći da napredujemo na putu svetosti u svakodnevnici. Ona je bila svjesna da nije pozvana, niti je bila sposobna da čini „velika djela” za Boga i bližnjega, poput apostola i misionara. Ali je shvatila da se i „malim putem” – svakodnevnim odricanjem i mrtvljenjem, uzimanjem svoga križa iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu – može postići svetost. Ovaj „mali put” nasljedovanja Krista u samoodricanju i služenju iz ljubavi dostupan je svim kršćanima. Terezija nam daje četiri važne pouke „maloga puta” svetosti: čekanje čisti dušu, samoodricanje je potrebno svaki dan, svaka prilika se može iskoristiti za rast u svetosti, Isus nam pomaže da ljubimo njegovom ljubavlju.
Čekanje čisti dušu. Mala Terezija je iz osobnoga iskustva shvatila kako naporno čekanje može očistiti dušu od samovolje, oholosti i nestrpljivosti. Ona je, naime, morala čekati tri mjeseca da uđe u samostan, a poslije i da položi redovničke zavjete. Ta dva duga čekanja pomogla su joj da spozna i da se očisti od svojih skrivenih mana – od „nestrpljivosti, razmaženosti i kukavičluka”. Odricanje od svoje volje i prihvaćanje Božje volje pomaže nam da napredujemo na putu svetosti, putu nesebičnosti i ljubavi.
Svakodnevno samoodricanje. Živeći u samostanu, Mala Terezija je napredovala u odricanju od svoje samovolje i samoljublja u malim izazovima svakodnevnoga života. Odricanje od tjelesnih i emocionalnih potreba jačalo je njezinu volju. Kaže da joj je bila najteža lekcija poniznosti da se ne opravdava kad su je sestre optuživale za ono što nije učinila. I mi svaki dan imamo prigodu da se postom, pokorom, odricanjem u kući, u školi i na poslu vježbamo u poniznosti.
Ne propuštajmo nijednu priliku. Što je Terezija više napredovala u svetosti, što se više približavala svome Zaručniku, sve je više uviđala i svoje slabosti i nesavršenosti. Shvatila je da ono što danas izgleda „zrelost”, sutra će izgledati nesavršenost. Ipak taj točni uvid nije ju obeshrabrio. Ona je to gledala kao priliku da se obogati Božjim milosrđem i ljubavlju. To je bio znak da Gospodin želi ući dublje u njezinu dušu i donijeti veće milosti. I mi možemo rasti u krepostima i kroz svoje uspjehe i kroz svoje padove. Važno je koristiti svaku priliku za rast.
Ljubiti bližnje Božjom ljubavlju. Terezija je naučila još jednu lekciju. Shvatila je da nas Isus ne samo poziva na ljubav prema Bogu i bližnjemu nego nam istovremeno i daje pomoć za to. Naime, Isus ulijeva u nas svoju vlastitu ljubav, koja nam pomaže da ljubimo onako kako on ljubi. A kako Isus ljubi? On ljubi bezuvjetno, do kraja, do smrti na križu. Dakle, bez križa i milosti nema svetosti. Križ, žrtva, odricanje pomažu nam da očistimo dušu od grijeha sebeljublja da bismo je mogli ispuniti milošću Božje ljubavi. Moramo prvo postati ponizni, maleni kao djeca, ovisni o Ocu da bismo mogli ući u Božje kraljevstvo ljubavi i svetosti. Mala Terezija je zaista bila malena, ponizna i čista, pa je, svladavši sve kušnje i napasti, ušla u raj. Obećala je da će nakon smrti slati s neba mirisne ruže onima koji idu „malim putem svetosti”. Samo oni koji su krenuli na put svetosti shvaćaju da su ove Isusove riječi ključ napretka na duhovnome putovanju: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). Isuse blaga i ponizna srca, učini naša srca po srcu svome!
