U ovih nekoliko jesenskih tjedana ponovno smo otvorili bolnu, ali neizbježnu temu: pobačaj i savjest. Vijest da je u zagrebačkoj Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj privremeno obustavljen pobačaj na zahtjev, jer se velik broj medicinskih sestara i tehničara pozvao na priziv savjesti, u nekoliko je sati obišla zemlju (21. – 22. listopada 2025.). Mediji su govorili o „kolektivnom prizivu”, o „blokadi sustava”, o „zatajenju države”. Iz bolnice su stizala objašnjenja kako se ne radi o ukidanju usluge, nego o privremenom organizacijskom zastoju zbog manjka raspoloživoga osoblja. No činjenica da se postupak nije mogao provesti u redovnom roku pokazala je koliko je sustav krhak i koliko tanko tkivo razdvaja pravo i savjest, zakon i osobnu odgovornost.
Teško je o toj temi govoriti hladno. U središtu nije apstraktni „pobačaj” kao politički pojam, nego stvarni ljudi. Dijete koje raste. Majka koja se boji. Otac koji često nestane. Liječnik koji drži potpisanu suglasnost, ali osjeća težinu svakoga zahvata. Medicinska sestra koja noću prebire po savjesti i pita se što znači brinuti za život. Nije čudo da društvo puca između riječi „pravo”, „zdravlje”, „dostojanstvo”, „sloboda” i „savjest”. Ali upravo zato sada trebamo hrabrost: hrabrost reći istinu, hrabrost voljeti, hrabrost ostati čovjek kad sustav postane bešćutan.
Hrabrost prepoznati ljudskost u svakom početku
Prvi čin hrabrosti jest priznati da je svaka trudnoća i svaka kriza trudnoće duboko ljudska. To nije medicinski problem koji se rješava protokolom, nego osobni događaj koji zahvaća cijeli život. U trenutku začeća ne nastaje „nešto” nego „netko”. Novi ljudski život, s vlastitim genetskim kodom i jedinstvenim razvojnim putem već je tu – malen, ali neponovljiv. Zato govor o pobačaju ne može biti neutralan: u njemu se odlučuje o tome hoćemo li priznati tu ljudskost ili je prešutno isključiti iz kruga moralne zaštite.
No priznati ljudskost ne znači moralizirati. Naprotiv to znači stati uz majku koja prolazi kroz tjeskobu, bolest, osamljenost ili siromaštvo. Znači ne reći samo „ne čini”, nego još više „nisi sama”. Društvo koje se poziva na vrijednost života, a ne nudi stvarne mreže potpore, licemjerno je. Ako želimo biti vjerodostojni, naša se solidarnost mora vidjeti u domovima za majke i djecu, u centrima za savjetovanje, u stipendijama, u zakonima koji štite trudnice na radnom mjestu, u ohrabrivanju očeva da ne bježe od odgovornosti. Tek tada moralni govor poprima evanđeoski ton, duboku istinu izrečenu ljubavlju. Pitam se glasno, jesmo li autentični kad propisujemo pravila ili se na njih pozivamo ili kad nudimo sigurnu i moralnu alternativu i zaštitu. Istina ipak ostaje te ju se ne može zanijekati, život počinje začećem!
Hrabrost savjesti
Drugi oblik hrabrosti je hrabrost savjesti. Ona se rijetko vidi, ali najdublje mijenja svijet. Liječnik, sestra ili farmaceut koji mirno kaže: „Ne mogu sudjelovati u prekidu života” ne čini to iz prkosa ili ideologije, nego iz unutarnje vjernosti sebi. Priziv savjesti nije luksuz nego temelj slobode osobe. To je ona granica u kojoj čovjek ostaje čovjek – i pred zakonom i pred Bogom. Ako mu oduzmemo pravo na savjest, pretvaramo ga u kotačić sustava koji više ne razlikuje dobro od zla.
Zakon u Hrvatskoj priznaje pravo na priziv savjesti. Isti u ovoj domeni postaje duboko kontraran jer savjest prikazuje kao vlastiti odabir koji remeti sustav i prava na zajamčenu vrijednost pobačaja. Kako je moguće da zakon u sebi njeguje dvostruke vrijednosti, s jedne strane onu u kojoj se prizivom na vlastitu savjest želi očuvati pravo na život a sa druge strane pravo na pobačaj istoga života. Nažalost, reakcije na priziv često otkrivaju duboku netoleranciju prema onima koji misle drukčije. Liječnici se javno etiketiraju kao „fundamentalisti”, „vjerski fanatici” ili „saboteri sustava”.
Aktualni zagrebački slučaj
U toj se perspektivi mora čitati i događaj iz zagrebačke Petrove. Prema medijskim izvještajima, došlo je do privremene obustave pobačaja na zahtjev, osobito medikamentoznog, jer se većina medicinskih sestara pozvala na priziv savjesti. Dio je medija prenio brojke o postotku osoblja s prizivom, dok su iz bolnice isticali da usluga nije ukinuta, nego da se traži privremeno rješenje. Taj raskorak stvorio je dojam potpunoga „gašenja” pobačaja iako se radilo o organizacijskom zastoju. Rasprava koja je uslijedila pokazala je da ne razumijemo dovoljno složenost situacije: da savjest može biti stvar većine, a ne manjine, i da sustav mora imati načine kako tu većinu poštovati, a da ne zapostavi zakonske obveze. Ogleda li se u ovom slučaju najdublje licemjerje sustava koji pokušava inaugurirati dva paralelna sustava vrijednosti koja su u svojoj biti kontrarna? Jednostavno rečeno kulturu smrti nasuprot kulturi života.
U širem kontekstu Hrvatska i dalje ima zakon iz 1978. godine koji dopušta pobačaj do 10. tjedna trudnoće, a nakon toga u posebnim okolnostima. Pravo na priziv savjesti priznato je i liječnicima i medicinskom osoblju. Problem nastaje ondje gdje sustav ne zna uskladiti ta dva prava. Neki traže da se priziv ukine, drugi da se uvede „objektivna” rotacija. No nijedno rješenje ne može biti istinsko ako ne polazi od poštovanja osobe. Pravo na savjest nije privilegij vjernika, nego temeljna dimenzija čovječnosti. Tko ga se odrekne, odriče se samoga sebe. Što nam je činiti? Možda se odgovor nalazi na istom mjestu gdje se nalazio 1991. godine kada su se mnogi teolozi, ali i vjernici obradovali da u zori demokracije naziru i novi sustav vrijednosti koji će štititi život. Nažalost 35 godina poslije odgovor na isto pitanje se traži u zaštiti prava na pobačaj. Ništa se nije promijenilo! Ta tužna konstatacija osobito u vremenu demografskoga loma govori kako se nismo naučili istini pogledati u lice, a samim time kako nam nije stalo do djeteta, života i obitelji, već do ostvarenja socijalnih agendi koje ne mare za čovjeka već za proizvoljna prava koja se tako i ne mogu nazvati. Uloga države je zaštititi one najranjivije nerođene u ovom slučaju. Osigurati majkama status odgojiteljice i financijski je osigurati. Rješenje nije u ubojstvu!
Zaključak: svjetiljka savjesti
U srži ove rasprave ne stoje ni zakoni ni ideologije, nego savjest – ona unutarnja svjetiljka po kojoj osoba razabire dobro i zlo. Društvo koje gazi savjest gubi kompas. Društvo koje ignorira ranjive gubi lice. Ako želimo ostati civilizirani, moramo istodobno štititi slobodu savjesti i pružiti ruku majci i djetetu. To nije kompromis, nego cjeloviti pogled na čovjeka.
Kršćanski govor o životu nikada nije protiv nekoga, on je uvijek za nekoga: za dijete koje još nije rođeno, za majku koja se boji, za oca koji mora sazreti, za liječnika koji ne želi izdati vlastitu dušu. Uloga crkve je ponuditi model i vlastitim sredstvima pomoći majke koje se nalaze u dvojbi. U vremenu u kojem se sve relativizira, možda je upravo hrabrost savjesti posljednja linija obrane ljudskosti. Ona ne traži aplauz, nego mirno svjedočanstvo: „Ne mogu sve, ali mogu ostati vjeran životu.”
