Ivana Sivrić doktorica je informacijskih i komunikacijskih znanosti i izvanredna profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Certificirana je trenerica medijske pismenosti i članica Savjetodavne grupe posvećene razvoju strateških dokumenata, politika i praksi za unaprjeđenje medijske i informacijske pismenosti u BiH. Predsjednica je Društva za medijsku kulturu u Mostaru, koje okuplja djecu, mlade, studente, učitelje i medijske stručnjake s ciljem unaprjeđenja medijske pismenosti u lokalnoj zajednici. Autorica je knjige Medijska (ne)pismenost u digitalno doba, suautorica priručnika Smjernice o korištenju medija, informacijsko-komunikacijskih tehnologija i vremena koje djeca provode pred ekranom, te autorica više od dvadeset znanstvenih i stručnih radova.
U današnje vrijeme često se spominje pojam informacijske i medijske pismenosti. Što točno znači to da je netko informacijski i medijski pismen?
Biti informacijski i medijski pismen, u najkraćim crtama, znači posjedovati određene kognitivne, tehničke i socijalne vještine za uporabu tehnologije i medija. Napretkom i uporabom informacijsko-komunikacijske tehnologije, ljudima su postale dostupne nepregledne količine različitih informacija koje treba znati učinkovito selektirati, koristiti, pretraživati, razlikovati stvarne vijesti od lažnih te imati znanja kako se zaštititi od opasnosti na internetu.
Medijska i informacijska pismenost trebala bi omogućiti medijskom korisniku razvijanje kritičkoga pristupa medijskim sadržajima stjecanjem različitih kompetencija, od tehničkih – koje podrazumijevaju sposobnost pristupa medijima, pretraživanje i korištenje informacija i medijskih poruka, kritičkih – koje se odnose na razumijevanje i analizu medijskih sadržaja i na sposobnost njihova tumačenja, pa do praktičnih kompetencija – koje predstavljaju sposobnost stvaranja medijskih poruka i njihovu distribuciju.
Također, digitalizacija kao proces nije samo utjecala na promjene u oblikovanju medijskih sadržaja, niti na tehnološke i ekonomske promjene u medijima već i na promjene očekivanja i ponašanja medijske publike. Ne promatra se više medijska publika samo kroz koncept aktivne ili pasivne publike već kroz koncept aktivne i interaktivne publike. Koncept medijske pismenosti od građana zahtijeva aktivniji i kritičniji odnos prema medijima, a interaktivnost u digitalnom dobu danas se ogleda kroz mogućnost da publika ili medijski korisnici sami biraju sadržaje, imaju mogućnost reagiranja na iste putem komentiranja, dijeljenja, lajkanja, glasanja, analiziranja te imaju mogućnost kreiranja sadržaja koji može dosegnuti do velikoga broja publike na društvenim mrežama, platformama, medijima.
Prema tome, pogrešno je misliti da smo medijski i informacijski pismeni ako smo sposobni primati različite informacije i medijske poruke. To ne znači, nužno, da smo ih u stanju i kritički procjenjivati. Stoga, promišljati medijsku i informacijsku pismenost potrebno je mnogo šire i složenije od tek sposobnosti zadovoljavanja informacijskih potreba i korištenja medija ili informacija. To je cjeloživotni proces koji se neprestano uči, a uvjetovan je kontinuiranim stvaranjem novih tehnologija i mogućnosti da korisnik (o)vlada njima.
Korisničke navike
Koji su negativni, a koji pozitivni učinci intenzivne upotrebe medija i suvremenih komunikacijskih tehnologija za osobu?
Medijske navike korisnika se razlikuju. Rizici kojima smo izloženi ili potencijal medija nerijetko ovisi od toga kako koristimo medije, što pretražujemo te način kako vrednujemo informacije. Neki teoretičari će se složiti s tezom da su mediji onakvi kakvo nam je društvo jer predstavljaju odraz i osluškuju potrebe zajednice, drugi će reći da su mediji nametnuli društvu određene potrebe, stvorili dobre ili loše navike, treći da je sve veća komercijalizacija medija dovela do opadanja kvalitete medijskoga sadržaja, pojava dezinformacija i lažnih vijesti, poremetila tokove ozbiljnih medija i proizvodnje kvalitetnih medijskih sadržaja kojima je isključivi cilj profit, „konzumiranje” vijesti i brzi protok informacija. Sve ovo utječe na krajnjega medijskog korisnika i utječe na stav i dugoročno (ne)povjerenje prema medijima. Međutim, nije problem samo u medijima nego i u našim korisničkim navikama, pristupu informacijama i medijskim potrebama. Svakako valja napomenuti da se medijske navike starije publike uvelike razlikuju od navika djece i mladih. Mladi su puno više izloženi rizicima (poput krađe identiteta, govora mržnje, seksualnoga namamljivanja, online nasilja, propagande…), a da bi se znali adekvatno zaštititi potrebno je ponuditi kvalitetan (medijski) odgoj i obrazovanje temeljeno na vrijednostima koje želimo njegovati u društvu.
Kako pronaći ravnotežu i osigurati se da, u kontekstu življenja u ovako dinamičnom digitalnom okruženju, pozitivne stvari prevladaju negativne?
Vrlo zanimljivo je da je Oxfordov izraz godine za 2024. „brain rot” ili u prijevodu „trulež mozga” što implicira sadržaj niske kvalitete u online prostoru, sadržaj koji upućuje na cenzuru ili pitanje potrage za smislom, stanje pasivnosti, trivijalnosti i latencije svijesti u kojem dominiraju sadržaji i slike koje odvlače našu pažnju. Takvi sadržaji našu svijest opterećuju beznačajnim informacijama i slikama i otupljuju našu sposobnost za traganjem smisla i kritičkim razmišljanjem. Posebno je zabrinjavajuće prekomjerno konzumiranje takvoga sadržaja kod djece i mladih koje dovodi u pitanje posljedice na fizičko, mentalno i duhovno zdravlje. Poslužit ću se ovdje jednim citatom koji kaže: „Ne povijaj se sa svakim vjetrom i ne idi po svakoj stazi.” (Biblija, Sirah 5,9). Proizvodi popularne kulture nameću konstantno neke nove (online) trendove bolje ili lošije kvalitete, ali medijski korisnik uvijek ima mogućnost izbora. Naravno, ne možemo apsolutno pobjeći od informacija i medija, njima smo svakodnevno izloženi. Ono na što možemo utjecati i što možemo mijenjati su naše medijske navike i informacijske potrebe, možemo birati one izvore informacija koji nam nude nova znanja, spoznaje, obogaćuju naše misli i djelovanja.
Prvo se možemo zapitati kakve su naše medijske navike i što nas, svakoga ponaosob određuje, kojim se informacijama izlažemo, koje medije pretražujemo i dobit ćemo odgovor. Nekad nismo svjesni koliko nas informacija iz virtualnoga svijeta i naše medijske i digitalne navike određuju u smislu kako razmišljamo, kako se ponašamo, mislimo, djelujemo. Tek kad postanemo svjesni toga, možemo razmišljati o pokretanju promjena.
Kontrolirani uvjeti
Postoje li informacije o tome koliko vremena djeca i mladi danas u prosjeku provode uz medije i pred različitim ekranima?
Posljednjih desetak godina imamo niz realiziranih kvalitetnih projekata i istraživanja u BiH što upućuje na to da se prepoznaje važnost medijskoga obrazovanja djece i mladih. Izdvojila bih dva istraživanja. Prvo istraživanje je uradila Regulatorna agencija za komunikacije 2020. godine, koje je provedeno na nacionalno reprezentativnom uzorku djece (0 – 18 godina) i roditelja. Ono je pokazalo da roditelji procjenjuju kako njihova djeca u prosjeku pred ekranom, na školski dan, provedu skoro tri sata, a vikendom tri i pol sata. Drugo istraživanje iz 2021. godine koje je provedeno na području Hercegovačko-neretvanske županije pokazalo je da više od 80 % djece u dobi od 12 do 15 godina provodi dnevno, tijekom godine, više od šest sati uz medije. Jednako tako se pokazalo da veća količina vremena koje djeca provedu uz medije dovodi, između ostaloga, i do slabijega školskog uspjeha. Slično je i s drugim istraživanjima u BiH. Mislim da su ovo dovoljni pokazatelji kako se moraju kreirati prioritetne intervencije i dugoročne strategije o uporabi medija i tehnologije kod djece i mladih.
Griješe li roditelji i u kojim segmentima kada je u pitanju sloboda koju ostavljaju djeci pri korištenju suvremenih komunikacijskih tehnologija?
Vjerujem da svaki roditelj nastoji ili teži što bolje odgojiti svoje dijete. Svi mi znamo gdje ponekad griješimo, ali greške treba ispravljati. Na primjer, ako roditelj zna da je dopuštena dobna granica za otvaranje profila na društvenim mrežama 13 godina, a dopušta djetetu da ipak zanemaruje ograničenja, onda griješi. I obratno, ako roditelj kontrolira sadržaj koji dijete konzumira, a ne kontrolira količinu vremena koje provodi uz medije, mora biti svjestan mogućih posljedica. Rano i dugotrajno izlaganje djece medijima, platformama, aplikacijama i medijskim sadržajima dovodi i do slabljenja komunikacijskih vještina, problema s finom i grubom motorikom, socijalnih vještina, simboličkoga razmišljanja, memoriranja… Napominjem da nije dobro ukidati autonomiju djeteta da istražuje svijet medija, ali ona mora težiti kontroliranim uvjetima prilagođenim uzrastu djeteta. Ključ uspjeha je u odgovornosti i umjerenosti u svemu, pa tako i u uporabi medija i digitalnih tehnologija.
Svjedoci smo kako se često među mladima na internetu promovira. Kolika je razina empatije i osjetljivosti na nasilje kod mladih na internetu?
Svjedočimo posljednjih godina jednoj emocionalnoj degradaciji, otupljenosti mladih na online vršnjačko nasilje i općenito na nasilje u medijima. Cyberbullying ili elektroničko nasilje predstavlja oblik komunikacije putem koje bi se pojedinca ili grupu povrijedilo, diskreditiralo, ponizilo, naštetilo bilo slanjem, objavljivanjem i dijeljenjem negativnoga ili lažnoga sadržaja. Tu je ključno stvaranje odgovornosti kod mladih, a odgovornost je povezana sa socijalnom i emocionalnom inteligencijom. Jako malo se govori o važnosti emocionalne inteligencije u životu djece i mladih. Iz emocionalne inteligencije proizlazi kompetencija odgovornosti i donošenja odgovorne odluke. Detektiranje i razumijevanje vlastitih i tuđih emocija vodi prema razvoju zdravoga odnosa i ljubavi prema sebi i drugima. Ako je odgovornost jasna, jasno postavljena, onda imamo i ograničenja. Ako se osoba ne odgaja prema osnovnim društvenim vrijednostima koje upućuju i društvene odgovornosti, onda ne zna ni koja su joj ograničenja. Dijete koje u mladosti nije znalo o empatiji, neće znati ni u zreloj dobi, prema tome ključan je kvalitetan odgoj u obitelji i obrazovanje koje uključuje odgovornost u stvarnom kao i u virtualnom svijetu.
Odgovornost
Na kome je najveća odgovornost za razvoj informacijske i medijske pismenosti među novim generacijama?
Velika odgovornost je na roditeljima, ali to ne smije biti isključivo i samo briga roditelja. Roditelji jesu ti od kojih se očekuje da poučavaju djecu o pravilima ponašanja i sigurnosti na internetu, prateći njihove online aktivnosti i navike, usmjeravajući ih na prikladne i uzrastu prilagođene sadržaje i internetske stranice. To je ispravan način da stvaraju sigurne i odgovorne korisnike. Međutim, treba istaknuti kako očuvanje sigurnosti djece u digitalnom svijetu, stvaranje kvalitetnih i zdravih (medijskih) navika nije samo i ne smije biti isključivo briga roditelja. Ono zahtijeva i traži zajednički i koordinirani međunarodni i nacionalni odgovor, zahtijevajući aktivno uključivanje i potporu velikoga broja interesnih strana i aktera. Iako medijska pismenost postavlja kritičko pitanje o utjecaju medija i tehnologije na pojedinca, ona nikako nije shvaćena antimedijski u smislu da se odupiremo medijima. To bi trebao biti savez pojedinaca i organizacija (poput onih koji proizvode i distribuiraju takve sadržaje, pružaju usluge, kreiraju obrazovne i druge javne politike) koji teže razumijevanju promjenjivoga medijskog okruženja i sudjeluju u kreiranju obrazovne i odgojne strategije mladih za suvremene tehnologije i medije.
Kome se obratiti za pomoć u slučaju da se osoba suočava s nekim od negativnih utjecaja suvremenih komunikacijskih tehnologija?
Prije svega, bilo bi poželjno da se dijete obrati svojim roditeljima, odgojiteljima ili stručnoj službi škole. Također, roditeljima i djeci dosta mogu pomoći i obiteljski liječnici, pedijatri, socijalni radnici, psiholozi, psihijatri.
Prije nepune četiri godine iz tiska su izišle Smjernice o korištenju medija, informacijsko-komunikacijskih tehnologija i vremenu koje djeca provode pred ekranom koje su namijenjene upravo roditeljima i odgojiteljima. Ova publikacija postoji i u online izdanju i besplatna je za preuzimanje. U njima su opisane konkretne preporuke i savjeti roditeljima o tome kako mogu kreirati zdrave medijske navike djece.
Također, u BiH postoji nekoliko kvalitetnih organizacija koje se bave zaštitom i podrškom djece i mladih na internetu i zaštitom od zlouporabe djece posredstvom informacijskih i komunikacijskih tehnologija poput Plavoga telefona, savjetodavne linije za djecu i mlade gdje se mogu obratiti i chat-savjetovanja na adresi www.plavitelefon.ba ili organizacija Sigurno dijete, dostupna na stranici www.sigurnodijete.ba.
Za kraj, Vaša poruka mladima?
Za kraj ću se poslužiti jednim citatom. „Mediji su moćan alat za učenje i povezivanje, ali treba zapamtiti, prava snaga dolazi od Vaše sposobnosti da filtrirate i koristite informacije za rast, a ne za distrakciju.” Kao što treba voditi brigu o svom tijelu, treba brinuti i o svojem mentalnom i duhovnom zdravlju. Birajte sadržaje koji Vas educiraju, podupiru i inspiriraju, a ne one koji Vas prazne i zbunjuju.
