Davne 1996. godine snimao sam nešto u jednom sarajevskom glazbenom studiju čiji je vlasnik radio s grupom „Bijelo dugmeˮ. Sarajevo je tek bilo izišlo iz rata i oko studija ništa nije bilo fancy. Ustvari, bio je smješten u improviziranoj prostoriji na samom ulazu u jednu stambenu zgradu. Dobro se sjećam anegdote koju nam je ispričao vlasnik studija. Naime, jednom zgodom dok je Goran Bregović šetao Baščaršijom, prišao mu je neki mladić i ošamario ga. Kad su ga pitali što mu je Goran skrivio, samo se ponosno nasmijao i rekao: „Ništa! Ali sada sam ja netko tko je ošamario Bregovića!ˮ
Upravo mi je ova anegdota pala na pamet dok sam u medijima pratio buru oko veličanstvenoga koncerta Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu 5. srpnja ove godine. Ova bura, podla i naopaka (ima li uopće kod nas neke druge?), dugo se nije stišavala i nije se još uvijek posve stišala. Kao po nekom nepisanom pravilu, na svoje su prvo došli oni koji dobiju „na vrijednostiˮ samo kad nekoga velikog i poznatog „ošamareˮ. Ne bih pogriješio kada bih ovo „šamaranjeˮ Thompsona i njegova sjajnoga koncerta svrstao u sportsku disciplinu čiji je cilj nadmetanje tko će jače i glasnije „ošamaritiˮ ovaj ne samo glazbeni nego i povijesni događaj. A nagrada im je itekako primamljiva: prividno popunjavanje praznine vlastitoga značaja. Nevjerojatno! Republika Hrvatska, jedna mala država s manje od četiri milijuna stanovnika, ovim se koncertom popela na sam vrh svijeta po broju prodanih ulaznica za jedan koncert. Na jednom mjestu okupilo se više od 504 000 ljudi kako bi iz svega glasa razgalili duše pjesmama o vjeri, ljubavi, obitelji i domovini. Nikoga ovo ne treba čuditi jer su ove vrijednosti gotovo zabranjene u našem tzv. modernom svijetu koji su osmislili i kojim upravljaju beskarakterni ljudi. Zamislite, biti prvi u svijetu a da nisu u pitanju pljačka, korupcija i kriminal, zaista je, barem što se tiče ovih prostora, zapanjujuće.
U svim normalnim državama ovaj bi događaj bio povod za nacionalni ponos i obilježio bi se višednevnim slavljem, ali na ovim prostorima to jednostavno nije moguće. Jer, čim se ovdje nešto veliko postigne, odnekud odmah iskrsnu bahate i glasne „šamardžijeˮ koji su uhljebljeni i strateški postavljeni na svim razinama društva. Naravno, u ovu hajku uključili su se gotovo svi plaćeni promotori sorošizma, neokomunizma, jugoslavinizma i globalizma. Zahvaljujući takvom pristupu (možda čak i lobiranju?), u ovo „šamaranjeˮ uključili su se mediji i institucije izvan Hrvatske. Svi oni jednoglasno ponavljaju (Možete li zamisliti jednoumlje bez copy-paste funkcije?!) kako ovaj događaj nije bio ništa drugo doli veličanje fašizma.
E, evo nas u samom središtu antagonizma prema ovom glazbeniku čije su pjesme bile domoljubne i nezaobilazne dok su hrabrile i poticale branitelje u obrani Hrvatske i BiH („Čavoglaveˮ su imale nekoliko varijanti i među bošnjačkim vojnicima). Sada su nepoželjne, jer su opet u službi obrane Hrvatske neovisnosti i njezinih stoljetnih vrijednosti, a to je već neoprostivi grijeh. Jer, Hrvatsku, ako se ne može u nekakvu Jugoslaviju, treba pošto-poto utrpati u globalističko naručje zapadnoeuropskoga sivila koje već gledamo u stvarnom vremenu kako samo sebe rastače i izjeda. Da bi postigli svoj cilj, samoproglašeni antifašisti su oživjeli i ponovno stavili u uporabu davno zatrtu riječ „fašizamˮ jer im ona omogućuje ne samo širok spektar napada i podvala nego im daje smisao postojanja.
Pa, što je točno fašizam? Fašizam dolazi od talijanske riječi fascismo, fascio što znači svežanj, snop (fasces: snop pruća sa sjekirom, koji je u starom Rimu bio simbol državne vlasti) i definira se kao krajnje nacionalistička i totalitarna ideologija, pokret i poredak koji je nastao u nizu država nakon I. svjetskoga rata. U svojim političkim pogledima fašistička je ideologija bila, s jedne strane, izrazito antimarksistička i antiliberalna, a s druge militaristička i ponajviše nacionalistička (Hrvatska enciklopedija). Pa, koliko se uklapaju lik i djelo Marka Perkovića u ovu ideologiju? Ako izostavimo nekoliko njegovih pjesama koje je uzrokovao rat i koje se trebaju razumijevati jedino u kontekstu vremena i prostora zbog kojega su nastale, njegov umjetnički izričaj kao i poruka osobnoga života stalno se vrte oko ljubavi, a ljubav u svojoj biti nikad ne može biti protiv nego uvijek za.
S druge strane, fašizam i komunizam su ideologije koje, da bi postojale, moraju imati neprijatelje. Ako ih nemaju, onda ih izmisle, jer su u svojoj biti uvijek protiv: antimarksizam, antiliberalizam, antifašizam, antiklerikalizam, antinacionalizam itd. I to protiv nije samo, nažalost, idejne naravi, jer su fašizam, komunizam i nacizam iza sebe ostavili više od 100 milijuna ljudskih žrtava!
Evidentno je i lako provjerljivo da su Thompsonove poslijeratne pjesme gotovo sve afirmativne. On se u njima uvijek zalaže za: ljubav, obitelj, Boga, naciju, mir, dobro, Hrvatsku itd. Da je to tako, potvrđuje činjenica kako on nije stao 5. srpnja 2025. ispred pola milijuna ljudi i pozvao ih protiv nečega ili nekoga, nego ih je potaknuo da ne zaborave i da ne prokockaju ono što su on i hrvatski branitelji u Domovinskom ratu s velikom žrtvom ostavili u naslijeđe Republici Hrvatskoj i svakom čovjeku koji u njoj živi. Svoje fanove koje naziva prijateljima, uvijek poziva na slavlje života a ne smrti, ljubavi a ne mržnje, zalaganja za državu a ne za izdaju, na zajedništvo a ne na otuđenje. I u svojim pjesmama i u svojim govorima Thompson potiče publiku da se ponosi svojim hrvatskim identitetom, vjerom u Boga i moralnim i etičkim vrijednostima svojih predaka i da to blago ostavi u baštinu svojoj djeci. A zar to ne bi trebala biti temeljna briga svakoga građanina za vlastitu državu?
Dakle, u nastupu i pjesmama Marka Perkovića Thompsona nema fašizma po definiciji, ali ga ima u opasnim količinama onima kojima su fašisti i ljuti neprijatelji vjera u Boga, obitelj, prirodni zakoni, zajedništvo, nacionalni identitet i domovina. Još uvijek se sjećam komunističkoga (ne)vremena bivše Jugoslavije u kojoj je borba protiv većine ovih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti bila ozakonjena, strogo prakticirana i nagrađivana. To vrijeme je, hvala Bogu, prošlo i zato je njihovim potomcima i simpatizerima jedino ostalo da „šamarajuˮ perom i jezikom, a na raspolaganju im je sva logistika koju pružaju suvremeni modaliteti javnoga komuniciranja (tzv. mainstream mediji). Mogu oni ovaj javni prostor koliko toliko kontrolirati zabranama i podvalama, ali onaj unutarnji jednostavno više ne mogu. Tu činjenicu je i objektivno potvrdilo 504 000 ljudi.
Na kraju bih se još prisjetio događaja oko najave Thompsonova nastupa u Sarajevu 2007. godine. I tada se digla frenetična vika i galama kojom se pozivalo na zabranu ovoga koncerta koji je, ustvari, trebao biti humanitarne naravi. Čim se nešto zabranjuje odmah je jasno da dolazi od onih kojima je u bit postojanja utkana riječ protiv, ali tada mi nije bilo jasno zašto su se tom nečasnom zboru pridružili i neki sarajevski franjevci. Mogao sam kao i drugi odšutjeti ovo nepravedno „šamaranjeˮ čovjeka koji kroz većinu svojih pjesma provlači evangelizatorsku crtu („Neću izdat jaˮ, „Radost s visinaˮ, „Diva Grabovčevaˮ, „Put u rajˮ, „Maranathaˮ, „Preskočena crtaˮ i mnoge druge) ali jednostavno nisam želio. Šutnja bi potvrdila privid kako je ova preglasna manjina ustvari većina i učinio sam ono što sam mogao. Saznao sam Thompsonov broj telefona pa sam mu poslao kratku poruku u kojoj sam napisao „da sam i ja bosanski franjevac, ali da mi je jako žao što za njega nema mjesta u glavnom gradu BiHˮ. Na moje iznenađenje, Marko je odmah odgovorio: „Hvala lijepa!ˮ
Svima nam treba jasna i glasna podrška. Jer, šutnja na ovim prostorima bivše Jugoslavije traje predugo. Sada već okruglo osamdeset godina.
