U Jubilarnoj godini koju je papa Franjo posvetio nadi nastavljamo promišljati o Božjem pogledu na drugoga i drukčijega. Kao hodočasnike nade Papa nas je pozvao postati opipljivim znakovima nade za mnogu braću i sestre koji žive u teškim životnim uvjetima, posebice bolesnicima, mladima, migrantima, starijim osobama, djedovima i bakama, siromašnima. U Matejevu prikazu Isusova susreta s gubavcem (8,1-4) otkrivamo Božji pogled suosjećanja koji ulijeva nadu i rađa novim životom. Naime u poglavljima 8‒9 poznatima pod nazivom „deset čudesa” Matej objavljuje Isusov mesijanski identitet i profil njegova mesijanizma, tj. Isusovo mesijansko djelovanje u središtu svoga naroda. Tako se Isus objavljuje kao mesija u čudima koja je činio jednako kao i u nemoći sluge (usp. Mt 8,1-16), u pozivu na nasljedovanje (usp. Mt 8,18-22) i u milosrđu prema grešnicima (usp. Mt 9,9-13). Od velikoga je značenja činjenica da je u Matejevu evanđelju prvo čudo koje Isus čini u odnosu prema nekom pojedincu upravo ozdravljenje gubavca (Mt 8,1-4).
Povjerenje u Isusovu moć
Nakon govora na gori (pogl. 5–7) u kojemu je tumačio okupljenom mnoštvu izvornu Božju volju objavljenu u Zakonu, Isus silazi s gore. Silno mnoštvo i dalje ga slijedi prepoznajući u njemu iščekivanoga Mesiju. „I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: ‘Gospodine, ako hoćeš možeš me očistiti.’” (Mt 8,1). U ovom vrlo sažetom Matejevu prikazu gubavca potrebno je uočiti nekoliko, za čitatelje, vrlo važnih značajki. Prije svega evanđelistu drag izraz „i gle” kojim privlači čitateljevu pozornost na ono važno što će uslijediti. Druga se odnosi na nedostatak informacija o Isusovu sugovorniku. Ne navodeći osobno ime, podrijetlo, društveni status, zanimanje itd., autor naglašava da Isus dolazi u kontakt s gubavcem. Hebrejska riječ ṣāra῾at označava različite kožne bolesti od kojih je guba samo jedna. Riječ je o vrlo teškoj i zaraznoj bolesti čija se izlječivost u ondašnje vrijeme uspoređivala s uskrsnućem od mrtvih. I reakcija izraelskoga kralja pred Naamanom Sircem svjedoči o neizlječivosti gube: „Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati te ga ovaj šalje k meni da ga izliječim od njegove gube?” (2 Kr 5,7). Prema Levitskom zakoniku gubavci su zbog svoje pripadnosti kategoriji nečistih bili isključeni iz vjerskoga i društvenoga života: „Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ‘Nečist! Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora.” (Lev 13,45-46). Zbog teške izlječivosti guba je smatrana Božjim bičem (usp. Br 12,9; 2 Sam 3,29; 2 Kr 5,27), a gubavac kažnjenim i odbačenim i od samoga Boga. Iako su crkveni oci gubu tumačili u alegorijskom smislu kao simbol grijeha od kojega je čovjek trebao biti očišćen, ona ovdje prije svega označava tešku tjelesnu bolest koja je za bolesnika imala značajne društvene i religiozne posljedice. Gubavac, zbog svoje bolesti, društveno marginaliziran, a vjerski smatran kažnjenim od Boga, ne pridržavajući se zakonskih propisa pristupi k Isusu, pokloni mu se do zemlje i reče: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.” (Mt 8,2). Klanjajući se Isusu do zemlje i obraćajući mu se nazivom Kyrie – „Gospodine” gubavac svjedoči o prepoznavanju Božje snage u njegovu djelovanju, što je u skladu s ondašnjim vjerovanjem da samo božanska moć može osobu izliječiti od gube. Vjera u Isusovu božansku moć zrcali se i u molbi: „ako hoćeš možeš me očistiti” koju možemo čitati u svjetlu starozavjetnih tekstova (npr. Ps 115,3; Ps 135,6; Iz 55,11; Job 42,2) prema kojima Božja volja ima moć učiniti sve što želi. Riječima „ako hoćeš” gubavac ne izražava svoju sumnju, kao što nam se na prvi pogled može činiti, nego stavljanje na raspolaganje Božjem spasenjskom naumu, ostavljajući Isusu slobodu djelovanja. Zanimljivo je uočiti da gubavac ne moli za ozdravljenje, nego za očišćenje. Iako nerijetko mislimo da je riječ o očišćenju od grijeha, ovdje je riječ o molbi za ozdravljenje i potpunu reintegraciju u društveni i vjerski život iz kojega je zbog svoje bolesti bio isključen.
Dodir iscjeljenja
Za razliku od evanđelista Marka koji u paralelnom izvješću govori o Isusovu ganuću (Mk 1,41: „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: ‘Hoću, budi čist!’”) i otresanju (Mk 1,43: „Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi”) Matej ne prikazuje nijednu Isusovu emociju. Potpunu pozornost posvećuje Isusovu dodiru gubavca i njegovoj spasenjskoj riječi: „Hoću, očisti se!” (Mt 8,3). Iako ga je mogao izliječiti samo svojom svemoćnom riječju, zašto Isus dodiruje gubavca? Riječ je o gesti koju možemo interpretirati na više načina. Tako neki autori Isusovo dodirivanje gubavca povezuju s riječima koje Gospodin u Knjizi Izlaska 7,5 upućuje Mojsiju: „Kad pružim svoju ruku na Egipat i izvedem Izraelce iz njihove sredine, tada će Egipćani spoznati da sam ja Jahve.” No za razliku od Knjige Izlaska u našem tekstu naglasak nije toliko na pružanju ruke, koliko na dodiru gubavca. Crkveni oci Isusov dodir tumačili su u svjetlu Isusove superiornosti nad Zakonom koji je branio dodirnuti gubavca. Takva interpretacija nije u skladu s Matejevim pogledom na Isusa Mesiju. Matej ne samo da prikazuje Isusa koji ispunjava Mojsijev zakon nego ga predstavlja i kao eshatološkoga proroka koji ne želi ukinuti u Zakonu ni jednu jotu, niti jedan zarez: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, nijedno slovce, nijedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.” (Mt 5,17-18). Origen u propovijedima o Matejevu evanđelju na pitanje zašto je Isus dodirnuo gubavca odgovara: „da bi pokazao svoju ljudskost, da bi nas poučio da ne obezvrjeđujemo ništa, da ne mrzimo nikoga, da ne omalovažavamo nikoga zbog rana tijela ili mrlja koje su dane od Gospodina u snazi njegove nedokučive volje”. U tom svjetlu možemo reći da se Isus dodirujući gubavca solidarizira s čovjekom patnikom, s marginaliziranima i društveno beznačajnima objavljujući Boga ljubavi i života koji u snazi svoje spasenjske riječi vraća čovjeku njegov tjelesni integritet uvodeći ga u puninu društvenoga i vjerskoga života.
Svjedočanstvo vjere
„Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo” (Mt 8,4) posljednje su Isusove riječi upućene gubavcu u kojima iznova susrećemo Isusa vjerna Mojsijevu zakonu. Prema Levitskome zakoniku 14,3-20 nakon ozdravljenja svećenik je nad gubavcem trebao izvršiti obred pomirenja pred Gospodinom i proglasiti ga čistim. Tek nakon izvršenja zakonskih propisa ozdravljenje se moglo javno priopćiti. Nakon što ga je izliječio, Isus zapovijeda gubavcu da ispuni zakonske propise njima za svjedočanstvo. Riječ je o svjedočanstvu vjere u Isusa Mesiju upućenom svećenicima i silnom mnoštvu. U ozdravljenju gubavca Matej nam objavljuje pogled suosjećanja milosrdnoga i poniznoga Mesije koji se ne boji dodirnuti drugoga i drukčijega, isključenoga i marginaliziranoga u očima svijeta odbačenoga i od samoga Boga. Upravo suprotno, pružajući ruku i dodirujući gubavca Isus ruši fizičke, društvene i vjerske barijere uvodeći gubavca koji je boravio „izvan tabora” u radost i ljepotu mesijanske zajednice. U Isusovu pogledu suosjećanja u kojemu nijedan čovjek nije bezvrijedan i u njegovu dodiru iscjeljenja kojega je svaki čovjek dostojan otkrivamo prelijepu evanđeosku istinu: čovjek je najautentičnija slika Božja i živi Božji hram.
