Je li netko od vas, poput mene, prestao pratiti srednjostrujaške medije radi duševnoga i tjelesnoga zdravlja i očuvanja logike zdravoga razuma? Ovi mediji već dugo vremena autoritarno vladaju, odnosno manipuliraju javnim mnijenjem i pored činjenice kako je njihova matrica izvještavanja već postala lako predvidljiva jer se stalno ponavlja poput serija beskonačnih telenovela. U svim scenarijima medijskoga prezentiranja vješto miješaju istinu i laž, kako bi na kraju njihovim ovisnim konzumentima sve što posluže moglo biti i istina i laž, ovisno o potrebi i afinitetu medijskih moćnika s neobuzdanim političkim ambicijama, koje imaju samo jedan cilj, a to je moć i još više moći. Čini mi se da je K. Marx mislio baš na sadržaj današnjih srednjostrujaških medija a ne na vjeru kada je skovao izraz „opijum za narodˮ.
Medijska prezentacija pape
U ovome kontekstu, posebno bih se osvrnuo na, blago rečeno, medijsku zbrku koja je pratila događaje oko smrti pape Franje, a s kojom se isto tako pratio i izbor novoga pape. Kako se ne bismo nepotrebno gubili u detaljima, idemo odmah in medias res. Jeste li primijetili kako u svojim izvješćima ovi tzv. glavni mediji, uopće ne spominju ili ignorantski obilaze temelj Katoličke Crkve i poslanja papinske službe, a to je Isus Krist, koji je povjerio ovu službu apostolu Petru i njegovim nasljednicima koje nazivamo papama? Svega ima u njihovim izvješćima, osim Isusa Krista. Probajte se sjetiti koliko su puta izgovorili ovo sveto ime? Gotovo ni jedan jedini put. A zašto to ne čine kad znaju da papinska služba nije politička nego vjerska (Caru carevo, a Bogu Božje /Mt 22,21/)? Zato što stvarnim, a ne nominalnim, vlasnicima glavnih medija nije važan papa kao prvi navjestitelj Isusa Krista, nego im je važan samo kao osoba, kao čovjek, kao influencer kojega se ne može zaobići, pa svoje gledatelje i čitatelje zabavljaju detaljima koji za vjeru nisu toliko važni kao što su cipele, odjeća, automobil, ručni sat, dječački i mladenački dani, materijalna ostavština itd. Papine se poruke uhodano svedu na univerzalne vrijednosti kao što su mir, ekologija, jednakost, sloboda, tolerancija, uključivost, bratstvo itd. Iz toga razloga je u njihovim medijskim prezentacijama nemoguće razaznati radi li se o papi kao o stijeni na kojoj je Krist sagradio svoju crkvu (Usp. Mt 16,18) ili o papi kao još jednom od mnogih svjetskih mirotvoraca, političara, ekologa, progresivnih aktivista itd. A to čine zato što ih je povijest davno naučila da će prije politika ispolitizirati vjeru nego što će vjera posvetiti politiku.
„Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla.ˮ (Iv 15,18-21)
Imajući u vidu ove Kristove riječi i strogo cenzuriranu „ljubav” nositelja bezbožnih ideologija i njihovih srednjostrujaških medija prema pojedinim osobama na visokim službama u Katoličkoj Crkvi, moramo biti pošteni i iskreno pokušati odgovoriti na pitanje koje se u ovom kontekstu nameće samo od sebe: otkad „svijetˮ ljubi kršćane? Jer, ovaj se „svijetˮ nije samo jasno i glasno izjasnio da ne ljubi Isusa nego je to čak poprilično i ozakonio, zato što kršćanski nauk („Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene” /Izl 20,2-3/) u potpunosti poništava njihov nauk („Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.ˮ /Post 3,5/) i kao takav najveća mu je prepreka i prijetnja. To je razlog zašto su izbacili križeve iz javnih prostorija, zabranili riječi „Božićˮ i „Uskrsˮ u službenom diskursu, čak su zabranili i molitve u blizini bolnica u kojima se vrši pobačaj (i onu koja se moli u sebi (sic!)), bolno su ravnodušni prema patnji, progonu i ubojstvima kršćana diljem svijeta, javno ismijavaju kršćansku vjeru („Posljednja večeraˮ na otvorenju Olimpijskih igara u Parizu prošle godine, ali i razne druge nebuloze pomračenih umova koje javnosti podvaljuju kao „kulturuˮ), gaze i preinačavaju etičke i moralne vrijednosti kršćanske vjere itd. Ne bih dalje čak ni nabrajao jer i samo nabrajanje izaziva gorčinu i mučninu.
Gospodar i sluga
Zar se sada ne bi bilo dobro upitati, ako ni zbog čega drugog onda opreza radi: Nastoji li „svijetˮ ne samo utjecati na izbor pape nego njegovu službu relativizirati tako što sustavno uvećavaju i slave „sluguˮ a ignoriraju „gospodaraˮ (Usp. Iv 15,20)? Dok je Kardinalski zbor birao novoga papu, zamorno su svakodnevno inzistirali na tome kako bi sljedeći papa trebao biti netko „tko će nastaviti stopama pape Franje”. I kad je izabran papa Lav XIV. stalno se isticalo kako će novoizabrani papa nastaviti Franjinim stopama, odnosno kako je kardinal Robert F. Prevost „Franjin čovjekˮ. U Katoličkoj Crkvi ovo nije samo pogrešan put nego slijepa ulica kojom se katolička vjera pokušava svesti na ideološku mjeru „svijetaˮ. Suvišno je čak i napominjati kako to ne bi odobrio, da je živ, ni sam pokojni papa Franjo. Jer, nijedna se služba u Crkvi ne temelji na ljudima niti je od ljudi, nego na Bogu i od Boga. Crkva nije samo tamo neko veliko tijelo nego Tijelo Kristovo, a to znači da joj je glava Isus Krist. Nitko drugi. I kad se u Crkvi biraju ljudi za bilo koju službu, pa tako i za službu pape, bira se netko za koga se vjeruje da će najbolje slijediti Kristove stope, a ne stope bilo kojega čovjeka, koliko god bi mogla biti djela dotičnoga čovjeka velika u ljudskim očima.
Jasno je iz svega rečenoga da Katoličkoj Crkvi, a još manje svijetu, ne treba papa koji će zabavljati „svijetˮ, biti popularan na društvenim mrežama, dobro plesati i pjevati, koji će biti otvoren različitim ideologijama, koji će se svojim stavom utopiti u društvu političara, a pogotovo joj ne treba netko tko će stalno hodati po rubu svetoga poklada vjere (depositum fidei) radi političke korektnosti itd. Jednom riječju, papa se ne treba svidjeti „svijetuˮ, nego Kristu s kojim će uroniti u svijet kao cjelinu, kako bi upravo ovaj i ovakav svijet, nad kojim je Krist plakao zato što ga je volio, prožela i obnovila Božja ljubav i milosrđe. U takvome svijetu nitko ne bi bio nepotreban i bezvrijedan, ali ne zbog toga što to misli neki filantrop, nego zato što nas je Bog sve stvorio na svoju sliku, jednake, i to na samom početku vremena i prostora. U Kristovu svijetu, i jedino u Kristovu svijetu, svaki (svaki!) čovjek je bližnji, a to znači da čovjek čovjeku nije ni prijetnja, ni pakao, ni vuk. Ali ne zbog toga što su se ljudi tako dogovorili, nego zbog jasnih i preciznih Božjih zapovijedi (zapovijed a ne poticaj!) ljubavi (Mt 22,34-40). Zato je u takvom svijetu moguć trajan mir, a mir ne trebaju samo katolici nego ga treba cijeli svijet.
Božji čovjek
Stoga, nemojmo dopustiti da nas „svijetˮ medijima, svojim najučinkovitijim oružjem, otupi i svede na svoju mjeru, nego se kao katolici uozbiljimo i svojim stalnim molitvama pratimo izbor i poslanje svih naših pastira. Posebno molimo za našega novoizabranoga papu Lava XIV. kako bi uvijek mogao, poput Mojsija, kada god bude trebalo, načiniti mjedeni križ da se u ovoj pustinji, u kojoj svega ima osim Boga, spase svi oni koje svakodnevno ujedaju zmije ljutice pohlepe, grijeha, ismijavanja, nemorala, ubojstva, rata, mržnje i bahatosti vlastodržaca i moćnika.
Takvog vrhovnog poglavara treba Katolička Crkva a lidera cijeli svijet. Svi trebamo Božjeg čovjeka, čvrstu stijenu Kristovu, u čijim ćemo očima, bez ijednoga izgovorenoga slova, jasno i lako iščitati Kristove riječi u svakom vremenu i u svim okolnostima: „Ne boj se! Samo vjeruj!ˮ (Mk 5,36).
