Na Debelom brdu na planini Malenici iznad sela Vojkovići neposredno nakon Drugoga svjetskog rata proširio se među narodom glas o ukazanju.[1] Djevojčica Iva Livaja iz Vojkovića, između sedam i deset godina starosti, tvrdila je da je na tom mjestu 1946. godine pokraj vrela vidjela Gospu.[2] Iva je pripadala siromašnoj obitelji koja je živjela od prošnje i imala je još šestero braće i sestara.[3] Otac joj se zvao Marijan, a majku je rano izgubila.[4] Najstariji brat joj je stradao u Drugom svjetskom ratu a jedan brat na radnim akcijama u Zenici.[5]
Ukazanja Gospe
Toga dana čuvala je janjce i kako je padala kiša, bilo joj je teško i rasplakala se.[6] Tada je imala viđenje žene koja joj se predstavila kao Majka Božja što joj je donijelo utjehu, a kiša je odmah prestala i pojavilo se sunce.[7] Raspršila se magla i Gospa joj je pokazala put i otpratila je do sela. U to vrijeme su neki drugi ljudi vidjeli „veliku svjetlu kuglu” koja je prošla preko njih i zaustavila se na mjestu ukazanja.[8]
Kako se vijest o ukazanju širila usmenom predajom tako je i narod ubrzo počeo dolaziti sa svih strana i u sve većem broju. Ukazanja su trajala do 1948., a ljudi su dolazili svaki dan.[9] Neki bi ostajali i noćiti i uvijek bi „netko nešto vidio”.[10] U to vrijeme znalo se dogoditi da je dolina bila puna bijelih golubova.
Za ukazanja se govorilo da vidjelica razgovara s Gospom te da joj Gospa otkriva o sudbini za svakoga o kome pita.[11] Kako je to bilo vrijeme velikih ratnih i poratnih stradanja, ljudima je puno značilo jer im je davalo mogućnost da saznaju jesu li živi njihovi najbliži.
Postupno je sve više rastao broj hodočasnika tako da ih je uskoro bilo i po više tisuća.[12] Ljudi su ostavljali milodare na mjestu ukazanja za zavjet i krunice za koje su držali da kako budu izblijedjeli da će tako i bolest nestajati.[13] Fra Ratimir Kordić, tadašnji župnik Drinovaca, navodi dva slučaja ozdravljenja s kojima je on upoznat i koja su narod učvrstila u vjeri u ukazanja. Kći Luke Eljuge bila je paralizirana, a nakon što joj je majka donijela zemlju s mjesta ukazanja, pokazala je znakove poboljšanja jer se mogla malo dignuti na noge.[14] Majstor na kuli zatvaračnici u Nuglu nakon što je pribavio zemlju s mjesta ukazanja i povjerovao u Gospinu pomoć postigao je ozdravljenje svoje desne ruke na kojoj je otada mogao ispružiti prste.[15] Mještanka Mara Zelić svjedoči da je osobno vidjela invalida koji je ozdravio.[16]
Mnogi drugi također svjedoče o ozdravljenjima, ali nažalost o tome nisu prikupljeni nikakvi podaci jer je tada to bilo opasno, a poslije s velikim vremenskim odmakom to je postalo preveć zahtjevno.[17]
Razlučivanja
Mjesni biskup dr. Petar Čule postavio se vrlo oprezno jer je znao da komunisti to mogu iskoristiti za pojačani progon vjernika, a posebno svećenika. U dopisu od 23. kolovoza 1946. župniku fra Mutimiru Ćoriću upozorava na opasnost izostavljanja nedjeljne mise: „Čujemo, da svijet nedjeljom i svetkovinom mjesto na sv. misu ide na mjesto tobožnjega ukazanja. To nije u redu. To morate strogo zabraniti. Kršćani su dužni pod teški grijeh nedjeljom prisustvovati sv. misi. Tko mjesto na misu ide na drugu stranu, taj griješi. A Gospa ne može ljudima davati poticaja, da griješe, nego posve obratno.”[18] Zato biskupu „prema svemu izgleda, da je po srijedi sve prije nego svrhunaravna pojava, i gdje su se – kako izgleda – umiješali i zli ljudi, da bi mogli napakostiti Crkvi i svećeništvu.”[19] Nakon krizme 16. rujna 1946. u župi Roško Polje biskup piše u Kronici Biskupije: „Glasa se, da se u Roškom Polju i to u selu Vojkovići ukazuje Bl. Gospa nekoj djevojčici. Masa hodočasnika (oko 30.000) je došla tamo na Malu Gospu. Naredio sam župnicima da se drže rezervirano i da upozore svijet, da nedjeljama mora ići na sv. misu, a ne bez mise na mjesto navodnog Gospina ukazanja.”[20] I sami svećenici su bili svjesni da ih novonastale okolnosti izlažu pogibelji od komunista, koji samo traže povod da ih mogu napasti, pa su lako prihvatili stav suzdržanosti. Zato ne čudi da se fra Mutimir Ćorić, koji je vodio župu od 1943. do 1948., držao po strani od ukazanja jer je on prvi bio na udaru.[21]
No neki su župnici otišli i korak dalje i bez ikakvih ograda, koje je imao biskup, zauzeli negativan stav. Fra Ratimir Kordić zaključio je tako da se ne radi o autentičnom ukazanju jer: „Više vrijedi misa nego ikakvo ukazanje… Da ta djevojka ima išta s Gospom, ona bi vam rekla da nitko ne dolazi nedjeljom. Gospa više cijeni misu, jer je to obnavljanje žrtve Isusove na križu i tajne uskrsnuća, nego svoje ukazanje.”[22] Grubišuša, supruga Luke Eljuge, to je prenijela vidjelici koja je odmah nakon toga poručila narodu: „Rekla mi je Gospa da nitko ne dolazi nedjeljom! Treba nedjeljom ići na misu i moliti krunicu.”[23]
Prigovor o zanemarivanju sv. mise načelno stoji, no treba imati na umu da do toga nije došlo iz loše namjere nego iz nužde. Naime nedjelja kao neradni dan ljudima je najviše odgovarala jer su bili slobodni od posla i mogli su izdvojiti vrijeme za hodočašće do Vojkovića koje su u pravilu obavljali u istom danu. Tada nisu imali na raspolaganju javni prijevoz ni osobne automobile, već u najboljem slučaju samo konje i zaprežna kola pa je ogromna većina ljudi išla pješice. Imajući na umu da su ljudi najviše dolazili iz Hercegovine i Imotske krajine krećući se često brdovitim područjem, putovanje je moglo zahtijevati često barem sedam – osam sati samo u jednom smjeru. Ne čudi stoga da mnogi nisu stigli pribivati svetoj misi. Vidjelica, još djevojčica, nije pravodobno mogla sama sagledati postupke odraslih hodočasnika niti ih usmjeravati. Čim je Iva bila upozorena, ona je odmah ispravno reagirala uputivši upit Gospi i prenijevši potom narodu poruku da se nedjeljom ide na svetu misu, a ne dolazi na mjesto ukazanja. Odgovornost je zato u cijelosti bila nad hodočasnicima koji se, iako u dobroj nakani, toga nisu uvijek držali. Stoga nepohađanje nedjeljne mise radi hodočašća jest teški vjernički propust, ali ne može biti argument protiv ukazanja.
Fra Ratimira je u isključivanju nadnaravnoga tumačenja događanja dodatno utvrdila i činjenica da mu je jedna njegova župljanka povjerila da je lagala da vidi bijele golubove za vrijeme ukazanja s ciljem „da se svijet obraća i da se uplaše oni naši što nose petokraku. I, uplašili su se!”.[24] Nakon oštroga ukora ona je s time prestala. Ovakvo pojedinačno izmišljanje u masi od nekoliko desetaka tisuća hodočasnika je zanemarivo. Može ga se dijelom i opravdati jer je narod trpio ubijanja, zatvaranja, mučenja i zlostavljanja, a uz to svjedočio izdaji dojučerašnjih vjernika. Svakako vidjelica nije ničim dala povoda za tako nešto pa zato ni to nije osnova za odbaciti moguću autentičnost ukazanja.
Svećenici su se našli u škripcu jer ako podrže ukazanja, bit će proglašeni narodnim neprijateljima; a ako ih odbace, narod će ih smatrati kukavicama. Vjernički puk pak u svom jadu nije se bavio teološkim analizama, već je zdušno prihvatio ukazanja kao pomoć i utjehu neba koja ga je snažila u hrvanju s bezboštvom. Tako se i fra Ratimir našao u neprilici jer je narod koji je masovno vjerovao u ukazanje njegovo nijekanje opravdavao strahom od partizana.[25] Iz toga je razloga javno reagirao s oltara i obrazložio narodu svoj stav nevjere u ukazanja.[26] Kako su se drugi župnici postavili ne znamo, ali najvjerojatnije je da se uopće nisu izjašnjavali.
Molio bih sve one koji imaju neka saznanja o ukazanjima nakon Drugoga svjetskog rata među hrvatskim narodom, posebno u Roškom Polju, i njihovim komunističkim progonima da mi jave kako bih mogao prirediti opsežniji rad na ovu temu. Moja e-adresa je: [email protected]
[1] Robert Jolić – Marko Jukić, Župa Roško Polje. Spomen knjiga prigodom 250. obljetnice obnove župe (1758. – 2008.), Župni ured Roško Polje – Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2008., 118; Stipe Kelava, „Kako je bila zdrava moja dolina!”, www.mandino-selo.com, 2003., na: http://mandino-selo.com/wp/stipe-kelava-2003-kako-je-bila-zdrava-moja-dolina/, (31. siječnja 2018.).
[2] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117-118. U zapisima fra Ratomira Kordića koje je on vodio kao župnik Drinovaca od 1944. do 1949. godine nakon opisa Božića 1944. kaže da se „u to vrijeme” počelo govoriti o ukazanjima u Zavelimu iz čega se pogrešno može zaključiti da su ukazanja počela još u ratu koncem 1944. i nastavila se tijekom 1945. godine (Ratimir Kordić, Fratar narodni neprijatelj. Doživljaji i sjećanja, K. Krešimir, Zagreb, 1995., 49-51).
[3] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117.
[4] Prema kazivanju Mare Zelić (rođene Zelić, 11. ožujka 1937.) autoru 7. ožujka 2020.
[5] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 117. Livaja, Ante rođen je 1920. a poginuo je 1941. (Isto, 182).
[6] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 118.
[7] Isto.
[8] Isto, 117.
[9] Prema kazivanju Kate Livaje (rođene Beljan, 1. veljače 1924.) autoru 7. ožujka 2020.
[10] Prema kazivanju Mare Zelić.
[11] R. Kordić, nav. dj., 51.
[12] Isto.
[13] Prema kazivanju Mare Zelić.
[14] R. Kordić, nav. dj., 51.
[15] Isto, 53.
[16] Prema kazivanju Mare Zelić.
[17] R. Jolić – M. Jukić, nav. dj., 118.
[18] Isto, 117.
[19] Isto.
[20] Isto.
[21] Prema kazivanju Mare Zelić. Fra Mutimir je ipak 1949. bio osuđen na tri mjeseca prisilnoga rada u Mostaru (isto, 233).
[22] R. Kordić, nav. dj., 52.
[23] Isto.
[24] R. Kordić, nav. dj., 53.
[25] Isto.
[26] Isto.
