Bosanski franjevci prisutni su u Bosni i Hercegovini preko sedam stoljeća (u kontinuitetu od 1291. do danas). U cijeloj povijesti naše provincije Bosne Srebrene nije bilo takva čovjeka kakav je bio Ivan fra Frano Jukić. On je jednostavno sagorio u radu za opće dobro, a to zapravo znači u zauzimanju za slobodu svakoga čovjeka, za jednakost među ljudima i za bratstvo među njima.
Ni zatvor ni bolest nisu ga mogli pokolebati u njegovu samoprijegornom radu. Umro je ne navršivši 39. godinu života, a učinio je mnogo i do danas ostao vrijedan divljenja i nasljedovanja, jer je bio maksimalno samozatajan i maksimalno iskren. Htio je reforme, tj. promjene nabolje na svim razinama i područjima ljudskoga života. On je, dakle, prevratnik (revolucionar) u pozitivnom smislu.
Rođen je 8. srpnja 1818. u Banjoj Luci od oca zlatara Joze i majke Klare rođ. Jurić iz obližnjega sela Šimići. Osnovno obrazovanje stekao je kod banjolučkoga župnika fra Franje Sitnića, u fojničkom samostanu završava gimnaziju, u Zagrebu studira filozofiju (ondje je upoznao Ljudevita Gaja, Stanka Vraza i ostale ilirce), a u Veszpremu (u Mađarskoj) studira teologiju od 1837. do 1840. Još kao student u Mađarskoj snivao je s trojicom svojih kolega o podizanju ustanka protiv Turaka u Bosni. Pametni i mudri fratri od te su ga namjere odvratili, jer goloruki narod nije bio kadar suprotstaviti se turskoj vojnoj sili. Starješinstvo Provincije sklonilo ga je u Dubrovnik, gdje se upoznaje s Božidarom Petranovićem, urednikom Serbsko-dalmatinskog magazina, u kojem Jukić objavljuje svoje prve radove. Tih godina (od 1842. do 1845.) puno putuje i opisuje svoja putovanja. Godine 1846. već je u fojničkom samostanu, odakle piše Gaju kako kani osnovati književno društvo koje će se baviti podizanjem narodnih učionica. Poslije Fojnice odlazi u Varcar Vakuf (danas Mrkonjić Grad), gdje vodi školu koju pohađa 30 katoličkih i 17 pravoslavnih đaka (među pravoslavnima trojica su oženjeni đakoni).
U Varcaru piše (zajedno s fra Grgom Martićem) Slavodobitnicu Omer-paši Latasu, s kojim se sprijateljio i od njega očekivao da će Bosnu osloboditi od turske vlasti. Godine 1851. u svome Zemljopisu i poviestnici Bosne objavljuje proglas Želje i molbe krstjana u Bosni i Hercegovini sultanu Abdul-Medžidu, u kojem moli cara „da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva”. Zbog toga Omer-paša šalje Jukića u progonstvo u Carigrad s odredbom da se nikad ne vrati u Bosnu. Na tom je putu Jukić obolio, oslobođen je zatvora uz pomoć prijatelja. Odlazi u Rim, pa u Dalmaciju, odatle opet u Rim, Anconu i Veneciju. Godine 1854. nalazi se u Đakovu kod biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Teško je obolio te 1856. odlazi na liječenje u Beč, gdje umire 20. svibnja 1857. Pokopan je u zajedničkoj grobnici s najsiromašnijima.
Prijatelj Bosne i naroda
Ivan fra Frano Jukić važan je kao književnik: pisao je pjesme, skupljao narodne pripovijetke koje je na svoj darovit i duhovit način obrađivao. Značajan je i kao putopisac jer je na sugestivan način opisao ljude i krajeve kroz koje je prolazio te događaje što ih je na putovanjima doživio. Osobito je zanimljivo i dirljivo njegovo putovanje u Carigrad, na kojem ga, uhićena i bolesna, prate službenici i oružnici tadašnje turske vlasti. Brojna su njegova zapažanja o etimologiji pojedinih riječi i o pojedinim bosanskim govorima. Njegova uključenost u ilirski preporod te njegova jezikoslovna zapažanja vidljivi su u njegovu djelu Zemljopis i poviestnica Bosne. Tako se on pokazuje kao jedan „od prvih jezikoslovaca amatera u Bosni i Hercegovini” (I. Pranjković) te kao etnograf i geograf. Aktivan je kao prosvjetitelj jer širi pismenost, osniva škole i knjižnice, jer svoj narod želi izvesti iz tmine neznanja („iz tminah neznanstva”). Skuplja narodno blago i pokreće prvi časopis u BiH pod imenom Bosanski prijatelj. Skuplja bosanske starine, osobito stari novac i tako nastoji osnovati – ili barem udariti temelje – bosanskom muzeju. Ističe se kao kulturni, znanstveni i politički djelatnik te kao povjesničar Bosne i Hercegovine. To je zamjetljivo u prvom i drugom svesku Bosanskoga prijatelja te u trećem svesku koji je on priredio za tisak, a uredio ga je njegov učenik fra Antun Knežević. U tom časopisu, osim rubrike Starine bosanske, postojala je i rubrika Domaći liekar. U Bosanskom prijatelju Jukić piše o povijesti Osmanskoga Carstva, o Omer-paši Latasu, o svome putovanju iz Sarajeva u Carigrad, o franjevačkim piscima koji su pisali bosančicom i onima koji su se služili latinicom. Pisao je pod pseudonimima Filip Kunić i Slavoljub Bošnjak. Objavio je prvi bukvar pod naslovom Početak pismenstva i napomena nauka kerstjanskoga.
O Ivanu Frani Jukiću s velikim simpatijama za njegovu osobu i za njegovo djelo pisali su nobelovac Ivo Andrić, Jukićev učenik fra Antun Knežević, Boris Ćorić (koji je priredio njegova Sabrana djela, Sarajevo 1973.), Ivan Lovrenović (koji je, uz ostalo, napisao roman o Jukiću pod naslovom Putovanje Ivana Frane Jukića, Mostar 1977.), Marko Lukenda (koji je o Jukiću napisao doktorat), Herta Kuna (koja je napisala studiju Jezik „Bosanskog prijatelja”, Sarajevo 1983.) i Ivo Pranjković (koji je priredio Jukićeva Izabrana djela, Zagreb 2001.).
Sloboda je središnja tema novoga vijeka i ostaje središnja do danas. Ivan fra Frano Jukić cijelim je svojim bićem privržen slobodi, jer je za njega sloboda bit ljudskoga bića. U svom Putovanju iz Sarajeva u Carigrad Jukić piše da je „bolje jednoč umrti, nego uviek umirati”. Iz Jukićevih je pisama vidljivo da je Ivan Gundulić za njega pjesnik slobode kao najviše vrijednosti i kao najvišega Božjeg dara. Od Gundulićevih djela Jukić se ne odvaja, nosi ih uvijek sa sobom, šalje ih svojim prijateljima na čitanje i citira Gundulićeve misli o slobodi. Pritom treba uzeti u obzir da je Jukić franjevac i da je poimanje slobode kod velikih franjevačkih mislilaca, osobito kod Ivana Dunsa Škota, utjecalo na poimanje slobode kod Ivana Frane Jukića. Napominjem da je jedan od najvećih američkih filozofa, Charles Sanders Peirce (1839. – 1914.) rekao da se „sveukupna moderna filozofija temelji na ockhamizmu”. Franjevačko se poimanje slobode vidi iz Jukićeva uvjerenja da je sloboda nedjeljiva: ili su svi slobodni, ili nitko nije slobodan. Ne može se biti slobodan na tuđi račun. Jednako su neslobodni i tlačitelji i potlačeni, jer su jednako otuđeni od svoje biti koja se zove sloboda. Kad su Jukića vodili u carigradski zatvor, on je vidio kako turski pukovnik (miri-alaj) tuče handžiju, također Turčina. Iako je taj handžija, kaže Jukić, „na me s ponosom gledao i radost ukazivao nad mojom nesrećom, ja sam ga sažaljivao i nebi rad onaku slobodu da itko uživa!”
Do ganuća samozatajan
S pravom možemo reći da je Ivan fra Frano Jukić bio naivan u mnogim stvarima, ali su njegove naivne želje toliko iskrene i toliko pravedne i toliko dobre za sve ljude da i danas zaslužuju naše poštovanje. Teško je u povijesti Bosne naći čovjeka koji je volio Bosnu kao Ivan Frano Jukić. Njegova je ljubav obuhvaćala sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihov vjerozakon. A danas uske nacionalne politike nisu sposobne priznati njegov značaj za civilizacijski napredak Bosne i Hercegovine ni nakon više od sto šezdeset godina od njegove smrti. Iz toga slijedi da današnja BiH za Jukićem kasni jednako toliko. Na kraju citiram sud Ive Pranjkovića: „Njegovo je djelo međutim toliko važno, toliko osebujno, a u mnogo čemu toliko prevratničko i prekretničko da će i u budućnosti, i bosanskoj i hrvatskoj, ostati trajan spomen na ovoga nevjerojatno svestranoga, do ganuća samozatajnoga i do boli iskrenoga – fratra u surgunu.”
U čast Ivana fra Frane Jukića 1908. osnovan je Zbor franjevačkih bogoslova Jukić koji djeluje u okviru Franjevačke teologije u Sarajevu i izdaje godišnji zbornik pod imenom Jukić od 1971., a te je godine osnovan i VIS Jukić, koji djeluje do danas.
