Podsjetimo se, Zakonoznanac je pitao Isusa što treba činiti kako bi baštinio vječni život, a Isus odgovara protupitanjem: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?” (10,26).
Zakonoznanac, koji je očito dobro poznavao židovski Zakon koji je sadržan u Starom zavjetu kao i onaj koji je prenošen usmenom predajom, odgovara navodeći poznate riječi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim” (10,27). To su riječi koje su na sličan način izrečene već u Ponovljenom zakonu (usp. Pnz 6,5). U nastavku ove zapovijedi kaže se da tim riječima treba poučavati potomke govoreći da ih treba vršiti „da bismo uvijek bili sretni i da živimo kao što je to danas” (6,24). Ovaj izraz „da živimo” u kasnijim je razdobljima bio čitan kao govor o životu vječnomu. Zakonoznanac je to dobro znao, pa je tako i odgovorio.
Osim toga, on dodaje i drugu starozavjetnu zapovijed koja je preuzeta iz Levitskoga zakonika: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” (Lev 19,18; usp. Lk 10,26). Zapovijedi Levitskoga zakonika završavaju blagoslovom u kojem se kaže: „Budete li živjeli prema mojim zapovijedima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili… u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti” (Lev 26,3.5). I ovdje je „život u sigurnosti” protumačen kao vječni život.
Zakonoznanac, dakle, izdvaja dvije zapovijedi iz starozavjetnoga Zakona, onu o ljubavi prema Bogu i onu o ljubavi prema bližnjemu, pri čemu je vjerojatno mislio na pripadnika vlastitoga naroda.
Jedna strana Zakona
Prispodoba koju Luka donosi u nastavku služi mu da izrekne upravo važnost ljubavi prema bližnjemu. Nakon što je Isus zakonoznancu odgovorio: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš” (Lk 10,28), zakonoznanac postavlja još jedno pitanje: „A tko je moj bližnji?” (10,29). Pritom je naglašeno da se htio opravdati. Htio je izbjeći dužnost ljubavi prema bližnjemu. Prispodoba koja slijedi zapravo odgovara i na to pitanje, ali i na ono prvo pitanje o tome kako baštiniti život vječni.
Isus nas najprije upoznaje s čovjekom koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon (usp. 10,30). To je bio uobičajeni hodočasnički put koji se s istoka, od Mrtvoga mora, uspinjao prema Jeruzalemu gdje je bio Hram. Pritom se prelazila i visinska razlika od gotovo 1400 metara. Zato je ovaj čovjek „silazio” iz Jeruzalema. Put kojim je silazio prolazio je kroz Judejsku pustinju, područjem koje nije bilo naseljeno, pa je i zbog toga bio prilično opasan. Ondje je dopao među razbojnike koji su ga opljačkali i ostavili polumrtva (usp. 10,30).
Nakon što je ovako postavljeno prizorište, počinje se pred našim očima odvijati drama. Najprije onim putem silazi svećenik (usp. 10,31). I on je, dakle, bio u Jeruzalemu. Ondje je zasigurno vršio svoju svećeničku službu, pa je zbog toga morao biti i obredno čist. U protivnom ne bi smio prinositi žrtvu u Hramu. Prema odredbi starozavjetnoga Zakona, tko bi se dotaknuo mrtva ljudskoga tijela… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
