Malo je blaženika i svetaca u povijesti Crkve koji su brzo (po ubrzanom postupku) bili proglašeni blaženima ili svetima. U današnjoj praksi Crkve treba proći najmanje 5 godina da se može započeti s postupkom proglašenja blaženim ili svetim. Samo u rijetkim slučajevima, tj. kad je svetost sasvim očita, papa oslobađa od propisanog kanonskog roka koji treba proći od smrti svetih osoba i dopušta da se njihovo proglašenje vodi po ubrzanom postupku. Čak ni sveti Padre Pio da Pietrelcina, koji je preko 50 godina nosio na sebi Isusove rane, nije brzo proglašen svetim (umro 1968, kanoniziran 2002).
Beatifikacija Majke Terezije dogodila se po brzom postupku. Već ta činjenica ukazuje na njezinu iznimnu svetost. Svjedoci njezina svetog život jesu svi ljudi koji su po čitavom svijetu preko TV ekrana i drugih masmedija mogli pratiti njezin život satkan od molitve i rada i neumornog radosnog i predanog služenja najbjednijim među bijednima. Sam papa Ivan Pavao II, koji ju je 19. 10. 2003. proglasio blaženom, osobno ju je dobro poznavao i duhovno s njom bio povezan.
Bila je to kršćanka, katolička redovnica, koja je svojim životom pred očima cijeloga današnjega svijeta pokazala da je Evanđelje ne samo moguće, već da je ono i danas jedini put do mira i suživota među tako različitim ljudima i narodima, jedino rješenje i jedini izlaz iz svih tama i kriza suvremenoga svijeta. Malena stasom, malena društvenim položajem, malena i ponizna u duhu, ali – velika u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, neumorna u služenju Bogu u najsiromašnijima i najbjednijima na zemlji. I na njoj se posve obistinilo da Bog samo po malim, neznatnim, poniznim dušama čini svoje velike stvari. Ništa za sebe, već sva samo za Isusa koji gladuje i žeđa i boluje i trpi siromaštvo i svaku bijedu u ljudima koje je susretala.
Drugo, što upada u oči u životu i radu ove velike kršćanke i redovnice i žene naših dana jest ona skrovita, unutarnja svetost koja je nadahnjivala, pokretala i vodila njezina velika djela i projekte da pomogne bijednima i da spasi duše. Nije poznato da je za života učinila i jedno čudo, kao što je to Bog činio po bezbrojnim drugim svecima i blaženicima. Čudo njezine svetosti jest uzoran kršćanski život, potpuno istrošen za čast i slavu Božju i za braću ljude, osobito one u bijedi i nevolji.
Životni put
Majka Terezija, krsno ime Agnes Gonxha Bojaxhin, rodila se 26. 8. 1910. u Skopju u Makedoniji u albanskoj obitelji. Otac Nikola, uvažen poslovan čovjek, i majka Dranafile, imali su troje djece: Agu, Lazara i Agnes. U šestoj godini života Agnes je primila svetu krizmu; u 8. joj umire otac, a nakon njegove smrti majka je prehranjivala obitelj baveći se vezenjem i tkaninama. Vjerojatno je prvo misionarsko zrno posijao u njezino srce hrvatski isusovac, otac Ante Gabrić. Imala je tada svega 15 godina. On je koncem 1925. kao misionar otišao u Indiju. Iz Bengala je upućivao pisma o svom životu u misijama u toj zemlji, prožeta misijskim žarom. Ta su pisma dotakla srce mlade Agnes. Odlučila se žrtvovati i pomoći misije u Bengalu. Stupila je u vezu sa sestrama Gospe loretske u Irskoj, koje su radile u Indiji na području biskupije u Calcutti. U međuvremenu, do svoje punoljetnosti, svim se srcem posvetila raznim aktivnostima u rodnoj župi. Konačno, 1928. ulazi kao kandidatica u samostan sestara iz Loreta u Rathfarnhamu (Dublin) i dobiva ime Terezija, prema svetoj Maloj Tereziji iz Lisieuxa, koja joj je bila uzor i zaštitnica kroz sav život. Iste je godine bila poslana u Indiju. U Calcuttu je došla 6. 1. 1929. godine. Te je godine ušla u novicijat u kući novicijata u Darjeelingu. Nakon završenog novicijata polaže prve redovničke zavjete, 25. 5. 1931, s punim redovničkim imenom: Majka Terezija od Djeteta Isusa. Doživotne zavjete položila je kod loretskih sestara 24. 5. 1937. Ponovno je u Calcutti i ondje je konačno svi prepoznaju kao Majku Tereziju u ulozi voditeljice na Visokoj školi svete Marije. Ondje su joj također na brizi Kćeri svete Ane, indijske redovnice povezane sa sestrama u Loretu.
Nakon toga nastupa odlučujući duhovni zaokret u redovničkom životu Majke Terezije. Dana 9. rujna l946. godine polazi vlakom iz Calcutte u Darjeeling na duhovne vježbe. Sljedećeg dana, još u vlaku, Majka Terezija dobiva unutarnje svjetlo i poticaj, koji sama naziva zvanje u zvanju. U tom rasvjetljenju začeta je obitelj Misionarki ljubavi. Sadržaj i cilj toga nadahnuća bio je: “Utažiti beskonačnu Isusovu žeđ ljubavi na križu i žeđ za dušama: radeći za spasenje i posvećenje najsiromašnijih među siromasima”. Uslijedilo je razdoblje polaganoga ostvarivanja nadahnuća.
U siječnju l948. Majka Terezija traži dopuštenje od poglavarice da može živjeti izvan samostana i raditi po najsiromašnijim četvrtima Calcutte. U veljači istu molbu upućuje na vrhovnu upravu u Rim. Odlučila je doslovce živjeti zajedno sa siromasima i ovisiti u uzdržavanju samo od Božje providnosti. Dana 16. kolovoza ostavlja sestre iz Loreta i svoje dosadašnje tradicionalno redovničko odijelo, sa svega 5 novčića (rupija) u džepu. Oblači bijeli sari obične indijske žene, s plavim obrubom i križem na ramenu. Nakon što je završila intenzivni tečaj za sestru bolničarku kod američkih medicinskih sestara, zašla je u najsiromašnije gradske četvrti posjećujući potrebne i liječeći bolesne. U Motijhilu otvara svoju prvu školu unajmivši dvije sobe, od kojih jedna služi kao prva kuća za primanje bolesnika i umirućih. Njezin primjer brzo privlači mlade djevojke koje joj se pridružuju i u načinu života i u djelovanju. Tako je Majka Terezija prve godine takvog svog misionarskog života i rada morala napisati prvu regulu Kongregacije misionarki ljubavi 2. 1. 1949. godine.
Na blagdan Svete krunice, 7. 10. 1950. pod pokroviteljstvom nadbiskupa Calcutte odobrena je i potvrđena nova Kongregacija misionarki ljubavi. Već sljedeće godine formiran je prvi novicijat. Prva kuća za bolesnike i umiruće u Calcutti otvorena je 22. 8. 1952. Godine 1953. Majka Terezija otvara prvu Kuću za napuštenu i neishranjenu djecu. Time je otpočela velika karitativna akcija dnevnih obroka i medicinske skrbi za gladne, nemoćne i bolesne, akcija posvojenja djece na lokalnoj i međunarodnoj razini. Duhovno je povezala bolesnike i patnike u Savez bolesnika i patnika koji svoje trpljenje posvećuju Bogu kao duhovnu podršku misionara koji služe bolesnicima. Te se godine Majka Tereza definitivno preselila u ulicu Lower Circular Road 54 A. Ta je kuća postala matičnom kućom Misionarki ljubavi u Calcutti.
Narednih decenija duhovni i karitativni pokret Majke Terezije nezaustavljivo se širio po cijelome svijetu. Svjetske vlade i ustanove odavale su joj priznanja i dijelile visoke nagrade i odličja za njezinu humanost i herojsko služenje najugroženijima u suvremenom svijetu. Pojavljivala se na svjetskim ekranima i skupovima među političarima i državnicima u bijelo-plavom sariju, svom novom redovničkom odijelu, ruku sklopljenih na molitvu i s nezaboravnim radosnim osmijehom majke i žene koja je unosila nadu i radost i inspiraciju za čovječniji svijet.
Među brojnim državnim priznanjima ističu se: nagrada Padma Shri indijskog predsjednika (l962). Papa Pavao VI. prigodom posjeta Indiji daruje joj papinski auto (1963), Decretum Laudis, dižući njezinu Kongregaciju na razinu papinskoga prava (1965), nagrada Ivan XXIII. za mir (1971), međunarodna nagrada John F. Kennedy za mir (1971), nagrada indijskoga državnog vodstva Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje (1972), nagrada engleskog princa Filipa Templeton za napredak vjere (1973), nagrada SAD-a Mater et Magistra (1975), u Rimu medalja FAO (1975), u SAD-u nagrada Albert Schweizer (1975), Nobelova nagrada za mir (1979), najviše državno indijsko priznanje Bharat Ratna – Indijski biser (1980), Zlatna medalja američkog Kongresa (1997).
Umrla je u svojoj matičnoj kući u Calcutti, 5. 9. 1997., uz veličanstveni državni sprovod (13. 9. 1997) koji su prenosile sve svjetske televizije.
Put svetosti
Dugogodišnji i najbolji poznavalac duhovnog lika Majke Terezije, otac Julien Henry, za Majku Tereziju je rekao: “Ono što kod Majke Terezije najviše zadivljuje jest golemo dobro što ga je svemogući Bog učinio po njoj tako neznatnoj i poniznoj. Bog se poslužio ovom ženom sa svim njezinim vrlinama i nedostacima, njezinom ne tako velikom izobrazbom, kako bi izvršio svoje djelo – jer mu je bila potpuno pokorna i poslušna njegovim nadahnućima i njegovu vodstvu bez svojih pitanja. Nije mislila na sebe, već je sve činila za njega i činila je to s tolikim pouzdanjem u njegovu moć, da joj ništa nije izgledalo nemoguće. Sve što je činila, činila je za Boga”.
Ipak, prema njezinim vlastitim riječima, nije sva ta aktivnost i toliki žar za siromašne i bijedne njezin najveći posao. Najveći posao i najveća briga za nju jest duhovna izgradnja i odgoj djevojaka koje su joj se pridružile u radu i služenju siromašnima i bijednima. Od njih je željela učiniti žarke redovničke duše. To je bio njezin glavni cilj. U svojim sestrama željela je oblikovati Krista. Znala je da će samo tako moći nastaviti njezino djelo služenja Kristu u najsiromašnijima. Kroz dvije godine novicijata osobno se brinula da novakinje postanu srcem zaručnice koje je Krist sebi izabrao, odgajala ih za samozataju, poniznost, duh služenja, za ljubav prema Bogu i bližnjemu i pomagala im da otkriju Boga po molitvi. Majka Terezija odgajala je prvenstveno primjerom svoga života i to je vrijedilo više od bilo koje druge pouke.
Duhovnost Majke Terezije bitno je euharistijska duhovnost. To je utvrđeno i u njezinim redovničkim Konstitucijama. To je iskustvo i svjedočanstvo i njezinih sestara: snagu za svakodnevni naporni rad i trpljenje nalazile su u svakodnevnoj svetoj misi i u svakodnevnom klanjanju pred Presvetim (obavezno jedan sat, nakon povratka s radnog mjesta). Plod toga je uvijek bio: “Gospodine, primi sve što činim, jer sve je za te”. To je u pravom smislu pravilo svetaca. Majka Terezija nije se bojala zahtijevati od svake sestre da slijedi to pravilo. “Hoću darovati Crkvi svece” – znala je reći.
Osim euharistije, u temelju njezina duhovnog odgajanja sestara stoje kreposti redovničkih zavjeta. To je, prije svega, apsolutna poslušnost i raspoloživost služenja Kristu: poći bilo kamo i uvijek kad ustreba; strogo siromaštvo: u odijelu – duga bijela haljina ispod bijelog, dosta grubog sarija s plavim obrubom od vrha glave do peta, raspelo o lijevom ramenu, sandale; svaka sestra može imati još jedno takvo odijelo radi pranja i sušenja, kako to čine siromašne žene u Indiji. Kuće sestara moraju biti zrcalo siromaštva u cijelom svom izgledu i stanju. Kod putovanja korištenje jednostavnih i jeftinih sredstava, a gdje god je to moguće, ići pješice. Hrana jednostavna: ono što je potrebno za zdravlje i zbog dosta oporog rada za siromahe. Spavanje u sobicama, sličnim onima u kojima spavaju bijednici u zapuštenim gradskim četvrtima (tz. slums) ili stanovima. Ali, sve to mora biti čisto, ne samo radi higijene, već posebno radi primjera siromasima i radi poticanja na rad. To mora činiti samo čista ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Jer, “ljudi su siromašni protiv svoje volje, a mi smo izbrali siromaštvo iz ljubavi prema siromašnom Isusu”. Plod tog izbora i te ljubavi jesu tri dragocjene kreposti: potpuno predanje u ruke Božje, pouzdanje puno ljubavi i radost. Radosno obavljanje ne baš ugodnih poslova u služenju siromasima posebna je karakteristika duhovnosti Majke Terezije.
U duhovnom liku Majke Terezije na prvom mjestu blista njezina živa i nepokolebljiva vjera u Isusa i pouzdanje u Mariju, Majku Božju i Majku našu. Ta živa i čvrsta vjera podloga je i radosni neiscrpni izvor svih nadahnuća i njezinih zaista velikih i smionih pothvata. Običavala je, s prizvukom svetoga humora, ili svete ozbiljnosti govoriti: “Uzimam za riječ našega Gospodina” Pred nejasnoćama i dilemama što učiniti, bez ikakve daljnje rasprave jednostavno bi napomenula: “Naš Gospodin je rekao”, “Isus je rekao”. S tom vjerom je kretala u svaku novu akciju. Odmah za tim dolazi njezina poniznost i veliko pouzdanje Boga. “Ja sam ništa, on je sve. Ništa ne činim sama od sebe. On čini sve… Evo što sam: olovka Božja. Komadić olovke kojom on piše ono što hoće”. Osjeća se potpuno neznatna i malena u rukama Božjim. Odatle njezina neumorna i neshvatljiva aktivnost i plodnost i uspješnost u svim pothvatima. To je žena s visokim osjećajem za realnost, za ono što je sada najpotrebnije i najnužnije, osoba od djela, ne od dugih rasprava. Majka Terezija je potpuno prožeta i obuzeta samo jednom željom: da duše privede Kristu. Isusove riječi na križu: “Žedan sam”, shvatila je kao Spasiteljevu žeđ za dušama i te riječi je napisala na upadljivu mjestu svoje glavne kuće u Calcutti.
Redovnička zajednica
Redovnička zajednica koju je osnovala Majka Terezija uključuje osam ogranaka, svi pod glavnim zajedničkim nazivom “Misionari ljubavi”. Svima njima zajednički duhovni cilj jest služiti siromašnom Isusu u najsiromašnijima. Najprije je začeta i osnovana, na blagdan Svete krunice, 7.10.1950, najveća i najvažnija Kongregacija misionarki ljubavi. To su aktivne sestre koje rade među svim vrstama ljudskih patnika. Dvanaest godina kasnije osnovan je muški ogranak: Kongregacija braće misionara ljubavi, koja se kasnije osamostaljuje u vodstvu i organizaciji (rade puno među gubavcima). Kronološki treći po redu jesu Suradnici Majke Terezije, osobe koje žive u svijetu i, nadahnuti njezinim primjerom, pomažu joj materijalno i duhovno, tj. molitvom i djelima ljubavi. To su jednostavni suradnici. Ali Majci Tereziji posebno su na srcu suradnici-patnici, razni bolesnici koji su svoju bolest vjerom prihvatili i ujedinili s Isusovom patnjom na križu i prikazuju je Bogu kao snažnu duhovnu pomoć za duhovno-karitativno djelovanje sestara Majke Terezije među najsiromašnijima.
Suradnici Majke Terezije su međunarodna udruga, osnovana 29. 3. 1969. U njoj je njezin duhovno-karitativni pokret zadobio suradnike koji žive u svijetu. Međutim, Majka je silno željela imati jaku duhovnu pomoć u kontemplativnom ogranku Sestara misionarki ljubavi koje je osnovala 25. 6. 1976. u New Yorku. Sestre ovoga ogranka najveći dio dana provode u molitvi i razmatranju, a svega dva sata rade određene fizičke poslove u zajednici. Muški kontemplativni ogranak Braće misionara ljubavi po istom pravilu osnovan je u Rimu, 19. 3. 1979. Neznatno se razlikuju od kontemplativne braće Svećenika misionara, koji najveći dio vremena provode u kontemplaciji i molitvi i slavljenju svete mise. Napokon, u djelo Misionarki ljubavi uključili su se i Dobrovoljci, kojima je na srcu duhovno-karitativno djelo Majke Terezije. Stavljaju se na raspolaganje članovima Reda, žive u molitvi i duhu služenja, već prema okolnostima vlastite obitelji ili zajednice.
Beatifikacija
Postupak za proglašenje blaženom i svetom Majke Terezije otpočeo je po ubrzanom postupku nekoliko tjedana nakon njezine smrti (5. 9. 1997) i uspješno završen, 20. 12. 2002, kad je Papa potpisao dekret o njezinim herojskim krepostima i o čudesima na njezin zagovor. Za dan beatifikacije odabrana je Misijska nedjelja, 19. 10. 2003, u mjesecu listopadu kojim se završava Godina krunice (7. 10. 2002 – 7. 10. 2003), koju je Majka Terezija često javno držala u rukama, i proslava 25. obljetnice pontifikata pape Ivana Pavla II, koji je duhovno bio povezan s Majkom Terezijom i kojega je ona podržavala molitvom i žrtvama.
Čudo
Čudo, koje se kao uvjet traži za postupak beatifikacije, dogodilo se točno na prvu godišnjicu smrti blažene Majke Terezije, 5. 9. 1998. Riječ je o bolesnici Moniki Besra (30), Indijki. Misionarke ljubavi primile su je u dom za bolesne u Navajivanu u Patiramu, u zapadnom Bengalu. Prije dolaska sestrama Monika se dulje vrijeme liječila kod raznih liječnika, ali bez ikakva uspjeha. Trbuh joj je bio jako natečen, imala je stalno temperaturu i jake bolove. Sestre su je ponovno odvezle u bolnicu i liječnici su otkrili tumor na želucu. Moniki je mogla pomoći samo operacija, ali zbog sveopće slabosti i iscrpljenosti operaciju ne bi mogla podnijeti. Stoga su liječnici izgubili svaku nadu i mogla se očekivati skora smrt.
Upravo na prvu godišnjicu smrti blažene Majke Terezije kod Monike se stanje naglo pogoršalo. Vidjevši je u tako teškom stanju, sestre su počele moliti za nju, utječući se zagovoru Majke Terezije. Na trbuh su joj položili medaljicu, koja je dotakla mrtvo tijelo Majke Terezije. Oko ponoći toga istoga dana Monika se probudila i osjećala se dobro. Trbuh više nije otečen. Počela je normalno živjeti i raditi.
Nakon toga sestre su je ponovno odvele u bolnicu i liječnici su ostali potpuno iznenađeni vidjevši je u tako dobrom stanju. Tumor je potpuno nestao.
