Danas na svijetu postoje mnoge vjere, različite religije, ali sve imaju nešto zajedničko: imaju vjeru u Boga.
Ali imaju i mnogo važnih razlika. Barem polovica čovječanstva još uvijek vjeruje u lažna božanstva, pa čak i u mnogo bogova. Te razne lažne vjere nazivamo poganstvom.
Drugi dio svijeta vjeruje u jednog jedinog Boga, u jedinog pravog Boga. Takve su tri religije: kršćanstvo, islam i židovstvo (hebrejska vjera). To su tri monoteističke vjere. Drugih monoteističkih vjera nema. Ali i među ovima postoje velike razlike, iako sve tri vjeruju u jednog jedinog Boga.
Nas zanima: po čemu se naša kršćanska vjera razlikuje od svih drugih vjera? – Sve vjere kažu da treba vjerovati u Boga, vršiti njegove zapovijedi, ljubiti Boga i svoga bližnjega… Pa, po čemu se onda mi kršćani razlikujemo od drugih?
Na ovo pitanje nam odgovaraju današnja misna čitanja.
Stari zavjet, na kojem se temelji židovska vjera, traži od ljudi pravednost: „Oko za oko, zub za zub!“ (Izl 21, 24; Lev 24, 20; Mt 5, 38). Prema tome zakonu mi ne smijemo oštetiti neprijatelja više nego što je on nas oštetio. To je pravednost prema Starom zavjetu.
Međutim, Isus Krist u današnjem Evanđelju (Lk 6, 27-38) traži od nas više od toga. Nije nam dovoljna pravednost, jer je ona minimum naših obveza. Isus Krist od nas traži ljubav. I to ne samo ljubav prema našem bližnjemu, nego i ljubav prema neprijateljima!
Zakon Novoga zavjeta jest ljubav, a ne samo pravednost. Takav zakon nema ni jedna druga religija na svijetu. Po ovom se zakonu naša kršćanska vjera razlikuje od svih svjetskih religija.
Isus nam vrlo jasno obrazlaže svoj zahtjev. Kakvu nagradu od Boga zaslužuješ, ako pozajmljuješ samo onome tko će ti vratiti onoliko koliko si ti njemu dao? – Isto tako čine i pogani, i grešnici. Da bismo zaslužili Božju nagradu, treba da pozajmljujemo i onima koji nam neće vratiti dug, da pozdravljamo i one koji nas ne pozdravljaju, da ljubimo i one koji nas mrze. Ovo nam izgleda vrlo teško, ali je sasvim logično, jer zaslugâ pred Bogom imamo samo onoliko koliko više i bolje činimo ljudima, nego što će nam oni uzvratiti.
Isus ne želi da mi svoje ponašanje prema drugim ljudima zasnivamo na njihovu ponašanju prema nama, nego na tome kako se Bog odnosi prema nama. Mi ne treba da nalikujemo na ljude oko nas, za koje i sami znamo da nisu dobri, pošteni i sveti – nego treba da svoje odnose temeljimo na Božjoj ljubavi. Jer Bog „daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5, 45).
Uz to nas Isus uči i kako ćemo dobiti od Boga nagrade koje očekujemo: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan! Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni!“
Tijekom povijesti spasenja bilo je mnogo svetih ljudi, koji su djelovali u skladu s tim načelom – i upravo su zato bili sveti, jer su se odnosili prema drugim ljudima onako kako se Bog odnosi prema nama.
U prvom smo čitanju čuli jedan kratki odlomak iz povijesti kralja Davida (1 Sam 26, 2-23), gdje se David pokazuje milosrdnim prema kralju Šaulu, koji je izišao sa tri tisuće vojnika da ubije Davida. David njega ne ubija, iako bi po zakonu Staroga zavjeta imao pravo ubiti ga, jer je Šaul htio ubiti njega. No, David to ne čini, jer je svjestan da je Šaul bio Božji pomazanik: sam Bog ga je posvetio za kralja nad izraelskim narodom i samo Bog ima pravo oduzeti mu život i njegovo kraljevstvo predati nekom drugom.
Dakle, David nije poznavao učenje Isusa Krista, jer je živio oko tisuću godina prije Krista, ali je David poštivao volju Božju, znajući da je sam Bog posvetio njegova neprijatelja za kralja nad Izraelom. I upravo zbog takvog njegovog ponašanja Bog je nagradio Davida i tijekom zemaljskog života, a i u vječnosti.
Sveti Pavao u drugom čitanju (1 Kor 15, 45-49) nas poučava da smo mi u ovom životu slični prvom Adamu, zemaljskom čovjeku – ali u vječnom životu ćemo biti slični Isusu Kristu uskrslom, tj. nebeskom čovjeku. I upravo zato treba da mu se suobličujemo već sada, u ovom životu, jer mi već poznajemo Isusov nauk i poznajemo Božju ljubav prema nama, kao i Isusovo djelo spasenja, a on je raspet i umro na križu ne za svete, nego za grešnike, za svoje neprijatelje.
Stoga i mi treba da ljubimo ne samo svoje prijatelje, nego i neprijatelje, jer i oni su djeca Božja. Iako nedostojni, djeca su Božja! I njima je potrebno oproštenje grijeha. I njima je potrebno spasenje – koje možda mogu dobiti samo ako se mi svim srcem i svom dušom budemo molili i žrtvovali za njihovo spasenje.
Dao nam Bog da upravo tako živimo i djelujemo – na čast i slavu Boga Oca i na spasenje svih ljudi, a osobito grešnika i nevjernika! Amen.
