Dragi vjernici, nakon ovog prekrasnog i prilično dugog odlomka Evanđelja, gotovo da nema potrebe za daljnjim propovijedanjem, ali ipak moramo što bolje razumjeti ono što smo čuli, pa ćemo stoga naglasiti samo nekoliko glavnih misli.
U prvom čitanju (Izl 17, 3-7) čuli smo kako Gospodin čini čuda u pustinji, da bi spasio svoj narod od žeđi, izvodeći vodu iz stijene. Čak i danas Gospodin čini čuda za nas svaki dan u svetoj misi, dajući nam kao duhovnu hranu i piće za vječni život Tijelo i Krv Kristovu u sakramentu presvete Euharistije, tj. svete Pričesti. A to je puno veće čudo od izvođenja vode iz stijene!
U drugom čitanju (Rim 5, 1-2. 5-8) apostol Pavao nas uči da smo opravdani vjerom u Isusa Krista, koji nas je pomirio s našim nebeskim Ocem umrvši na križu za nas, dok smo još bili grešnici. Isus Krist nam je također dao svoga Duha Svetoga, Duha božanske ljubavi, koji nam daje nadu u vječno spasenje, nadu koja ne razočarava, već se snagom i milosrđem Božjim uvijek ostvaruje.
Evanđelje (Iv 4, 5-42) nam govori o Isusovom susretu i razgovoru sa ženom iz Samarije, odnosno sa ženom iz stranog plemena i strane religije, jer su Samarijanci bili odvojeni od židovskog plemena (od Judeje) gotovo 900 godina prije Krista, i vjerski i politički. Štoviše, on razgovara s jednom uistinu javnom grešnicom, ženom koja je živjela s tuđim čovjekom, nakon što se bila rastala s petoricom prethodnih muževa. Imala je mnogo razloga za osudu, ali Isus je došao ne da je osudi, nego da je spasi. I to ne samo nju, nego i njezine sugrađane.
Ona nije dobro prakticirala vjeru, ali je znala po nešto o vjeri, prema tradiciji svoga naroda. Klanjala je se Bogu na gori Gerizimu u Samariji, ali je također znala da mu se Židovi klanjaju u Jeruzalemu. A Isus je uči da Bog nije ograničen na jedno mjesto: ni na Jeruzalem, ni na Gerizim, nego se Bogu treba klanjati u duhu i u istini.
Donekle je mogla razumjeti što joj je htio reći, ali nije razumjela da Isus govori o Duhu Svetom i o sebi, o Sinu Božjem, koji je za sebe rekao: „Ja sam Put, Istina i Život.” Dakle, samo u toj Istini, koja je Sin Božji, Isus Krist, i u Duhu Svetom možemo štovati Boga Oca na Njega dostojan način. Bez Duha Svetoga, po kojem Bog prebiva u našim dušama, i bez Sina Božjega, koji nas je pomirio s nebeskim Ocem, ne možemo ugoditi Bogu, niti Mu se klanjati onako kako se Njemu sviđa.
Samarijanka je također čula ponešto i o Mesiji i rekla je: „Znam da ima doći Mesija, zvani Krist. Kad on dođe, objavit će nam sve.” – Iako Isus nikada nije dopustio da ga se proglasi Mesijom u Judeji, ovdje, u tuđini i među stranim ljudima, on sam kaže da je upravo on Mesija, jer ovdje nije bilo opasnosti da će ljudi pogrešno shvatiti Mesiju kao političkog osloboditelja od rimske vlasti, već su ga shvatili kao proroka koji će nam „sve otkriti”.
Kada su sugrađani te žene, prema njezinom svjedočanstvu, došli vidjeti Isusa, svidio im se kao učitelj i molili su ga da dođe k njima. Isus je prihvatio i ostao u njihovom gradu dva dana. I mnogi Samarijanci su povjerovali u njega, ne više zbog ženinog svjedočanstva, već zbog njegovog jasnog i savršenog učenja.
Tako Bog koristi i nepodobne ljude da objavi svoju ljubav prema čovjeku i da otkupi one koji u njega vjeruju. Stoga nikada ne smijemo podcijeniti one koji nam govore o Bogu i koji svjedoče o njegovoj ljubavi, jer Bog zaista spašava ljude od grijeha i vječne smrti na mnogo načina – ali uvijek od čovjeka traži vjeru, oslanjanje na njegovo milosrđe i predanje njegovoj svetoj volji.
Prosvijetljeni ovim Kristovim učenjima, obratimo se i mi od ropstva svojih grijeha i loših navika, dobro se ispovjedimo i klanjajmo se Bogu, našem nebeskom Ocu, svaki dan i na svakom mjestu gdje živimo i radimo, ali uvijek u Duhu i Istini: u Duhu Svetom, Bogu, i u Kristu, našem Gospodinu, koji je utjelovljenje Istine. Amen.
