Rođen sam 23. srpnja 1953. u župi Gospe od Anđela u Gornjoj Tramošnici, blizu Gradačca, u Bosanskoj Posavini. Otac mi se zvao Anto, a majka Ivka rođena Božić, iz Donje Tramošnice. Odrastao sam u brojnoj i uzornoj katoličkoj obitelji. Bilo nas je šestorica braće i četiri sestre. Tri sestre su se još kao djevojčice, prije završene osmogodišnje škole, odlučile za duhovni poziv te su danas Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije. Najstarija je s. Ljiljana – krsno ime Luca, zatim s. Berta – krsno ime Mara i najmlađa s. Tonka. Odrastajući u mnogobrojnoj obitelji – jedni uz druge i jedni s drugima – stariji su bili mlađima uz roditelje i odgojitelji. Hvala Bogu, svi smo danas živi i dobro smo.
U to su vrijeme uvjeti života bili drukčiji nego sada. Živjelo se na zemlji i od zemlje. Otac je bio poljoprivrednik i odlazio je na rad u Slavoniji, pa čak i do Bačke, kako bi priskrbio za život svojoj mnogobrojnoj obitelji. Majka je bila uz nas. Ali i ona je sa svojih deset prstiju, uz ostalo, vezla i plela, često i noću uz petrolejsku lampu i tako zarađivala za obitelj. Okolnosti nisu bile nimalo lake, ali je nama djeci, unatoč čestoj oskudici, sve izgledalo normalno. Jedni od drugih posuđivali smo i odjeću i obuću. U školu se moralo ići, ali u crkvu se išlo s radošću i često redovitije nego u školu. Uz naše roditelje za to je bila zaslužna i sredina u kojoj smo živjeli. Roditelji su mi bili članovi Franjevačkoga svjetovnog reda. Otac je bio prakaratur, a poslije i crkveni otac. Uz njega sam tako odmalena redovito išao na sv. misu. Posebno se sjećam zornica kada smo svi išli s upaljenim fenjerima do crkve moleći i razgovarajući. Misa je počinjala u 5 sati, a poslije mise trebalo je po onoj hladnoći doći do škole koja je od petoga do osmoga razreda bila udaljena preko 4 kilometra od kuće. Unatoč tomu, mi bismo jedva čekali da svane pa da opet idemo na zornice. Tako sam, uz oca koji je „služio kod oltara” i dvije starije sestre koje su u župi bile kandidatice za sestre franjevke, i ja dosta rano postao ministrant. A kako se u to vrijeme misa slavila na latinskom jeziku, ja sam ponekad u isto vrijeme posluživao svećenike: na glavnom i na dva pokrajnja oltara, jer prije koncilske liturgijske reforme svećenici nisu slavili misu u koncelebraciji. Također mi je posebno ostala u sjećanju pobožnost križnoga puta na koju bi u korizmi dolazila cijela župa – i mlado i staro. Tako smo se mi pripremali za proslavu najveće svetkovine naše vjere – svetkovine Uskrsnuća Kristova. Svi bismo se tijekom korizme ispovjedili da bismo se za Uskrs mogli pričestiti. Sve je to utjecalo na moju odluku da postanem franjevac svećenik jer su u našoj župi već stoljećima na službi bili franjevci koji su mi bili uzor. Uvijek sam želio biti uz svoj narod i služiti u našoj Bosni! Tako da sam danas na tome posebno Bogu zahvalan!
Brojna duhovna zvanja
U to vrijeme moja je župa, uz ostalo, bila osobito prepoznatljiva po velikom broju duhovnih zvanja. Tih 70-tih godina prošloga stoljeća, točnije početkom rujna 1969. kada sam se upisao u Franjevačko sjemenište u Visokom, poslije završenoga osmog razreda još desetorica dječaka krenula su u sjemeništa na različitim stranama, uglavnom u Zagreb. Svi su osim mene napustili, a jedan kolega je kao sjemeništarac poginuo. Zvao se Mato Dadić. Sjećam se da nas je tada u Sjemeništu u Visokom bilo preko 150 sjemeništaraca u 4 razreda, a svaki razred je imao dva odjeljenja. Dvojica moje mlađe braće su također bila izabrala redovničko, odnosno svećeničko zvanje, pa je jedan otišao u Visoko, a drugi u Zagreb. Međutim, obojica su dosta rano napustili i danas imaju svoje obitelji koje, kao i velika većina mladih iz ovih krajeva žive u Hrvatskoj i zapadnoeuropskim zemljama. Posebno pamtim u svojoj redovničkoj i duhovnoj formaciji vrijeme novicijata provedeno u franjevačkom samostanu na Humcu, skupa s novacima Hercegovačke franjevačke provincije. Zajedno sa starijim generacijama koje su se, nakon prekinutoga novicijata, vraćale s odsluženoga vojnog roka tadašnje JNA, znalo nas je biti preko 40 novaka ili „novica”. A prošle godine smo, nažalost, svjedočili bolnoj činjenici kako u našem novicijatu, prvi put u povijesti Provincije, nije bilo nijednoga novaka!
Pad Hrvatske Tišine
Dok je ranije u našoj franjevačkoj provinciji bio veći broj svećenika – osobito mlađih – bila je praksa da svećenik franjevac prvih desetak godina bude župni vikar ili kapelan. I ja sam, nakon ređenja za svećenika na Petrovo 1981. najprije bio župni vikar u Gučoj Gori, Domaljevcu, Foči kod Doboja, Zenici i Tolisi. A prva župnička služba mi je bila u Hrvatskoj Tišini kod Bosanskoga Šamca. Nakon samo osam mjeseci moga „župnikovanja” u Tišini izbio je Domovinski rat. Iako sam mogao na vrijeme otići s većinom svojih župljana u izbjeglištvo, odlučio sam ostati sa svojim stadom. Na Veliki petak 17. travnja pao je Bos. Šamac. Sa župnim vikarom fra Ivicom Vidakom i časnim sestrama Lujom Mikić, Rebekom Burazerović i Tonkom Puškarić, otišli smo predvečer na konak u župu Domaljevac. Na Veliku subotu fra Ivica i ja smo se vratili u župu kako bismo obavili uskrsni blagoslov jela u Tišini, Gornjem Hasiću i Novom Selu. Ponovno smo se vratili u Domaljevac, a predvečer na Veliku subotu, skupa sa sestrama i fratrima iz Domaljevca, otišli smo na konak u naš samostan u Tolisi. Sutradan – na Uskrs – nakon završetka tzv. đačke sv. mise u Tolisi, krenuo sam bez župnoga vikara i sestara u Tišinu kako bih slavio sv. misu za župljane koji su ostali. Želio sam biti uz njih u ovim teškim trenutcima i skupa slaviti Uskrs. Međutim, uskoro je sa svih strana počeo napad na župu Hrvatska Tišina i to prije početka pučke sv. mise u 11 sati. Na sv. misu zapravo nitko i nije došao. A ubrzo je počelo granatiranje naše župe koje je bilo usmjereno prema crkvi. Tako je pala župa Hrvatska Tišina u ruke agresora, bez gotovo ijednoga ispaljenog metka od strane „branitelja”! Od toga dana pa sve do 14. svibnja boravio sam u župnoj kući uz ograničeno kretanje do najbližih kuća kako bismo izmjenjivali dostupne informacije. Tijekom toga vremena bilo je povremenih zastrašivanja, pljačke i zlostavljanja pojedinih osoba u selima od maskiranih srpskih vojnih i paravojnih snaga, a bilo je čak i pojedinačnih ubojstava.
120 dana u logoru
Dana 14. svibnja 1992. došli su naoružani srpski policajci pred župnu kuću, naredili mi da se spremim i odveli me u logor u stanicu milicije. Kad su mene odveli, istoga dana krenuli su po selima i moje župljane, na koje su naišli, odvodili u logore smještene po Bosanskom Šamcu. Tako je župa ostala bez stanovnika, a mnogo je kuća već tada bilo porušeno.
U svojoj četrdesetoj godini života preživio sam u logoru u Bos. Šamcu četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. Tih 120 dana činilo se kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima. Cijelo vrijeme smo bili gladni i žedni; noćima i danima živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i doslovno mučeni raznim predmetima, rukama i nogama. Mene su na takva mučenja znali ponekad odvoditi i do pet puta u jednom danu, uglavnom prije ponoći, prozivajući me po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra. Bio sam osjetljiv na udarce po glavi, pa bi mi odmah potekla krv na nos, a to me često spašavalo jer bi prekidali s daljnjim udaranjem i naredili bi mi da se idem oprati. Ni sam ne znam kako sam preživio jer sam gotovo svakodnevno gubio ogromnu količinu krvi. Od udaraca sam znao biti potpuno crn i natečen po tijelu, osobito ruke i leđa.
Poželio sam umrijeti
Siguran sam da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo bez Božje pomoći! Najteže je bilo trpjeti glad, napose u zadnja tri mjeseca, kada smo za doručak i večeru dobivali samo po jednu krišku kruha. Ali Bog mi je poslao pomoć i u hrani preko dobre muslimanke Fatime Sulejmanović koja danas živi u Americi. Za mene je doznala kada je jedan pijani mučitelj, nakon pada Odžaka, došao u logor i punu bocu mineralne vode Radenska iznenada razbio o moju glavu. To je tako odjeknulo da je gospođa Fatima, koja je imala stan iznad stražare, mislila da je netko ubijen. Otada mi je, kad god je imala priliku i mogućnost, slala pomoć u hrani, a ponekad i duhana. Kako sam tada bio pušač, to mi je puno značilo. Poslije udaraca, dim od cigarete nam je bio najbolji analgetik. A samo vjera u Boga nam je davala nadu za novi dan i novu snagu za novu nadu. Pouzdana i stalna molitva kao i molitva za moje neprijatelje da im Bog prosvijetli pamet, činila je čudesa. Više puta sam doživio čudesno uslišanje po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Ante Padovanskoga i drugih svetaca te sluge Božjega fra Lovre Milanovića, župnika moje župe Tramošnica, koji je u doba Osmanskoga Carstva umro mučeničkom smrću, a kojega narod u mom kraju štuje kao sveca.
Jednom sam poželio da mi smrt prekrati muke. Na dan privođenja prijetili su mi da će me živoga guliti, nokte mi čupati i rane soliti. Molio sam stražara neka mi rafalom iz puške skrati muke jer sam bio uvjeren da će me ionako ubiti. Stražarov odgovor je otprilike glasio: „E, nećeš ti tek tako umrijeti! Mi ćemo za tebe dobiti 150 naših.” Ove su mi riječi vratile poljuljanu nadu da ću preživjeti. A želja da preživim temeljila se na tome da sutra i do kraja života svim ljudima svjedočim o strahotama rata koji je vladao na ovim prostorima.
Oprostio sam im
Ljudi su me u logoru poštivali i povjeravali su mi se kao svećeniku, a među njima je bilo i pripadnika drugih vjeroispovijesti, kao i ateista. Vjerujem da nijedan koji je iz logora izišao na slobodu, nije ostao nevjernik. S nekim od svojih župljana zavjetovao sam se da ćemo do izlaska iz logora moliti svakoga dana devetnicu Gospi: nas devetorica svakoga dana da molimo po jednu krunicu. Jedni druge smo napominjali kako ne bismo zaboravili obećano. Kako su mi po dolasku oduzeli krunicu, kao i druge stvari, molio sam na prste. A ti trenuci u molitvi bili su mi najljepši trenuci u logoru. Postao sam i ostao zahvalan Bogu za „višak” života koji mi je darovao nakon logora. A „viška” se, Bogu hvala, nakupilo preko 29 godina. Osobito sam zahvalan Bogu što me nijednoga trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima – ni za vrijeme boravka u logoru, ni dan danas kada još uvijek poneke od njih susretnem. Oprostio sam im jer nas Isus poziva na praštanje; praštanju su me učili moji roditelji, svećenici i sestre, učitelji i odgojitelji. Praštanje otvara prostor za dolazak Božjega kraljevstva u čovjekovo srce i samo tako možemo u drugom čovjeku prepoznati brata i sestru. Nakon teškoga ratnog iskustva mogu samo zavapiti, zajedno sa sv. papom Ivanom Pavlom II.: „Nikada više rata!” To jest: Sačuvaj nas, Bože, od rata!
Iz logora sam izišao na slobodu 4. rujna 1992. godine u Dragaliću, kod benzinske crpke uz autocestu u Republici Hrvatskoj. Neki mi rekoše da sam zamijenjen za trojicu srpskih zarobljenika. I danas, kad prolazim pored te benzinske crpke, izmolim tri puta Slava Ocu i zahvalim Gospodinu što mi je sačuvao život te se pomolim da se takvo zlo nikada više i nikomu ne dogodi!
Želio bih, na kraju, poručiti čitateljima Svjetla riječi da je u životu najvažnije usrdno moliti i Bogu zahvaljivati! I ne dopustiti da nas ikada zahvati mržnja kako bismo bili spremni oprostiti bez obzira na to koliko teška bila uvreda koja nam je nanesena. Jer mržnjom ne možemo ništa učiniti, osim što možemo sebe uništiti! A znamo da nas Gospodin sve poziva na spasenje! Jer i On je došao na svijet da bi sve nas svojim životom, mukom, smrću i uskrsnućem spasio!
Cijenjeni čitatelji Svjetla riječi, sve vas koji ste bili u sarajevskoj katedrali 6. lipnja 2015. godine, prigodom susreta pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, podsjećam na moje svjedočenje pred papom Franjom. Kažu neki koji su bili prisutni kako je Papa odgovorio da ga se najviše dojmilo moje svjedočenje, kada ga je upitao jedan član Predsjedništava BiH o dojmovima iz Sarajeva. Papa je sigurno bio dirnut i zbog toga što su mi riječi zastale u grlu kada sam spomenuo muslimanku Fatimu iz Bosanskoga Šamca koja mi je, kao i mnogim svojim poznanicima koji su bili u logoru, slala hranu i tako nam doslovno spašavala živote! Papa je tada ustao, prišao mi, zagrlio me i zatražio moj blagoslov, kao i trenutak prije od svećenika vlč. Zvonimira Matijevića koji je svjedočio prije mene. Nisam bio ni svjestan toga trenutka kada je Papa meni poljubio lijevu ruku dok sam ja želio poljubiti njegovu desnu. Jako me se dojmio ovaj susret s Papom. Cijelo je Sarajevo toga dana bilo zahvaćeno njegovom karizmom i empatijom. Ljudi su bili doslovno ozareni radošću. Uz sv. Ivana Pavla II. i papu Franju sam doživio kao velikoga karizmatika. Možda mi je tada postalo jasnije i to zašto sam tijekom ona četiri mjeseca u logoru u Bosanskom Šamcu morao dobiti tolike batine, tolike poruge i poniženja i zašto je sve to već tada trebalo praštati?! Vjerujem da me je Gospodin pripravljao za taj trenutak da mogu svjedočiti i pred Papom i pred tolikim brojem ljudi u svojoj domovini, kako Bog nikada ne ostavlja svoje, po nama čini i izvodi sve na dobro! To mi je ujedno bila i najveća satisfakcija za sve što sam pretrpio. Uostalom, najteže sam trenutke preživljavao zbog želje da jednom posvjedočim o tragičnosti i razornosti zla i mržnje koje svoj vrhunac imaju u ratu, ali isto tako da svjedočim kako one nemaju završnu riječ, jer je od njih puno jače praštanje i ljubav.
