Početna stranica » Život u laži

Život u laži

874 pregleda

Demokratska društva nisu zaštićena od laži. Motivi se svode na zaradu, uspjeh, promicanje određene ideologije i slično, ali sve više stanje postaje slično diktaturi. To se najbolje vidi u zazoru od političara koji po definiciji kao da ne mogu govoriti istinu

Nisam nikad mislio da ću Bogu biti zahvalan na gorkom iskustvu života u komunizmu, a danas jesam, barem djelomično, gledajući mlade naraštaje koji se ne znaju obraniti od laži. Naime, tada su vjernici znali da ne mogu vjerovati onome što im režim govori jer su posrijedi neistine, poluistine, klevete ili manipulacije te da je sve ono što se napada i osuđuje u pravilu dobro. Neki su ipak nasjedali na propagandu pa je bilo primjerice i među vjernicima onih koji su negativno mislili o kardinalu Stepincu i zazirali od domoljublja. U pravilu to se događalo tamo gdje roditelji nisu imali jasno određenje i čvrste stavove ili se nisu dovoljno trudili da ih prenose na djecu. Medijsko ispiranje mozga kojem smo tada bili podvrgnuti zaobilazilo se uzimanjem zabavnoga sadržaja a bojkotom svega ostalog. Neizbježna indoktrinacija u školi preko predmeta kao što je bio marksizam koristila se da bi se upoznalo neprijatelja. No živjelo se pod pritiskom laži i pravo rješenje je bilo u izgradnji alternative druženjem s istomišljenicima i upotrebom svega što je uspijevalo izbjeći cenzuru. Sama svijest o postojanju Zapada iza željezne zavjese bila je oslobađajuća. Crkva je tada bila najveće žarište otpora i oslonac svih slobodnomislećih ljudi.

Demokracija

Demokratska društva kao što to sada dobro vidimo nisu zaštićena od laži. Motivi su istina drukčiji i svode se na zaradu, uspjeh, promicanje određene ideologije i slično, ali sve više stanje postaje slično diktaturi. To se najbolje vidi u zazoru od političara koji po definiciji kao da ne mogu govoriti istinu. Laž u prividnom pluralizmu je pogubnija jer su ljudi uvjereni da uživaju slobode koje uključuju odgovornost i brigu za istinu što je sve dalje od zbilje.

Kapital, koji se sve više koncentrira u rukama sve manjega broja ljudi, zauzeo je mjesto partije i on kontrolira ne samo medije nego i glavninu političara bez obzira na stranačku pripadnost. Zato nemamo vladavinu naroda (demokraciju) nego vladavinu bogataša (plutokracija) koja već prerasta u tiraniju u kojoj se ustoličio Sotona kao pravi vladar iz sjene (demonokracija).

Školstvo je sve više ideologizirano (rodna ideologija, kultura smrti, anacionalnost, bezvjerje…). Mediji su postali sveprisutni i omogućuju neprestano zaglupljivanje. Očite laži puštamo da prolaze, kao što je nijekanje postojanje dva spola, jer znamo da nas neće u to uvjeriti. No zato zavode našu djecu koja nam postaju neistomišljenici ako ne i neprijatelji.

Agresivno se nameću globalne laži, a druga mišljenja se prešućuju i proglašavaju teorijama zavjere ili lažnim vijestima. Novi naraštaji koji su odrasli u takozvanoj demokraciji i komforu nisu se kadri nositi s kolektivnim zabludama i obmanama, za razliku od onih koji su to prošli u komunizmu, nego ih usvajaju odričući se svoga zdravog razuma i svjetla vjere.

Obitelj

Obitelj je, kako znamo, danas pod posebnim udarom i već se ljuljaju i sami njezini temelji. Tome je uvelike pridonijelo toleriranje laži. Spolna nečistoća kod kršćana jedan je poseban oblik licemjerja kojim se lišavamo duhovne moći i samouništavamo. Normaliziranje pornografije vodi u samoblud, on pak dovodi do dopuštanja predbračnih odnosa i promiskuiteta. Povezano s time ide korištenje kontracepcije i na koncu prihvaćanje pobačaja kao načina suzbijanja neželjenih trudnoća. Svaki sve dublji moralni pad prati sve veća laž i na kraju razum bude zaslijepljen i zarobljen. Srca okorjela u grijehu bez grižnje savjesti postaju bludnici i na koncu ubojice djece i to je rak-rana naših obitelji i društva. Kultura smrti, koja se hrani razaranjem brakova i prinošenjem žrtava nevine djece, porađa novo idolopoklonstvo u kojem laž postaje sve drskija i ustoličuje se kao istina. Za preokret neophodno je krenuti od sebe, nazivajući stvari svojim imenom, kajući se, dajući zadovoljštinu i hraneći se Božjom riječju.

U nekim slučajevima ipak treba trpjeti lažljivca kao što je Isus podnosio Judu boreći se za njegovo spasenje. To je možda najbolnije i najočitije kada se dogodi preljub. Članovi obitelji su svega svjesni a okolina ih na to, nimalo dobronamjerno, zna podsjećati. Zlo se podnosi s nadom da će se grešnik otrijezniti i s vjerom da će Bog pomoći. Oni koji su to istrpjeli, uz velike žrtve i poniženja, i na koncu spasili preljubnika/icu, sačuvali brak i obitelj pravi su heroji današnjice.

Crkva

Za vrijeme komunizma laž je bila prisutna i u Crkvi preko onih, hvala Bogu rijetkih, svećenika i vjernika koji su, kupljeni ili ucijenjeni, postajali suradnici UDBA-e ili KOS-a. Nije se puno moglo učiniti da se onemogući štetno djelovanje takvih jer ih je režim štitio i svako njihovo razotkrivanje bilo je opasno, a moglo je biti i kobno. Čvrste dokaze nije bilo lako pribaviti, a znale su kružiti i podmetnute dezinformacije. Izdajnike se prepoznavalo poglavito intuicijom jer bi se jednostavno „osjećala” neiskrenost. Tome bi se pridružila, najčešće spontana, analiza koja bi uočavala i povezivala eventualne moralne nedosljednosti i društvene pogodnosti. Najčešće jedino rješenje bilo je osobno se odmaknuti od takvih koliko je moguće i osobe od povjerenja koje su znale čuvati diskreciju upozoriti da se pripaze.

Stanje u demokraciji po ovom pitanju nije se bitno promijenilo jer se nije dogodila nikakva lustracija, zločini su ostali nekažnjeni a pravda izigrana. Oni koji su prije služili tajno režimu tako su bili ohrabreni da ostanu umreženi, nađu nove načine djelovanja i pomlađuju se novim kadrom. Drukčiji su samo poslodavci među kojima prevladavaju tuđini. Posebnost je i što izdajnici sve više djeluju otvoreno natječući će tko će više naškoditi vjeri ali zadržavajući privid kršćanstva. Prednjače oni koji pripadaju određenim, formalnim i neformalnim, lobijima od kojih je najpoznatiji onaj sodomitski. No vjernici su danas puno manje na oprezu radi slabljenja moralnoga života i jer, unatoč svemu, žele vjerovati u postojanje slobode riječi i misli.

Isus je bio najoštriji prema farizejima koji su držali vjersku vlast u židovskom narodu. Oni su mu bili najveći neprijatelji koji su ga na koncu uhitili, osudili i dali razapeti. To nam pokazuje da nam je najveća prijetnja u Crkvi unutarnji neprijatelj. Zato po primjeru Isusa moramo znati među današnjim svećenstvom raskrinkavati „licemjere” (Mt 23,13.23.25.27-29) i „obijeljene grobove” (Mt 23,27) ne davši se zavarati lijepim vanjskim izgledom, ne slijediti „slijepe vođe” (Mt 23,16.24) „budale i slijepce” (Mt 23,17) koji vode u propast, prepoznavati „zmije” (Mt 23,33) koje nam rade o glavi i „leglo gujinje” (Mt 23,33) odnosno organizirano zlo unutar Crkve.

Zaključak

Laž je od kolektivne postala globalna, prodrla je i osvaja obitelj te podriva i razdire Crkvu iznutra. Već smo se toliko navikli i suživjeli s tom smrtonosnom bolesti duše da je i ne primjećujemo. Ovo je vrijeme trijumfa Sotone kao oca laži, no to je ujedno i najava njegova skoroga poraza. Znajući da nam se „nije boriti protiv krvi i mesa” nego protiv Zloga, treba „opasati bedra istinom” (Ef 6,12-14). Sve više ljudi traga za istinom, osvaja ih njezina ljepota i spremni su se za nju založiti svim svojim silama. Tako se otvara put do Krista koji je punina istine. Neprolazno poslanje kršćana da budu svjetlo i sol ovoga svijeta je posebno aktualno i potrebno u ovo nezgodno vrijeme i treba ga ostvarivati beskompromisno i odvažno. „Jer nije nam Bog dao duh bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora” (1 Tim 1,7).


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!