Kako je lijepo moći živjeti u sadašnjosti. Dapače, u sadašnjem trenutku. Duhovni pisci često savjetuju da je za plodan duhovni život važno znati živjeti sadašnji trenutak i u sadašnjem trenutku. Bježanje u prošlost i neku zamišljenu budućnost odvaja nas od ovoga blaženog i jedinog sada. Sada je ono gdje se događa drama našega života. Ili kako kažu neki: prošlost je prošla, budućnost još nije došla, pa nam preostaje jedino sada. Kršćanski romantičari često vole pobjeći u prošlost ili pak u neku horizontalnu eshatologiju. Ondje su valjda sigurniji. Lukavo to čine jer, dok ostavljaju dojam pobožnih ljudi, bijegom u prošlost ili budućnost propuštaju činiti ono što ne bi smjeli propustiti, ono što je sada.
Lošija i opasnija verzija od onih koji žive u prošlosti samo su oni koji žive u kondicionalu. Dok romantičari prošloga i budućega izgledaju pomalo komično ovi izgledaju tragikomično. Život u kondicionalu uglavnom odaje dojam sumorna života. Ljudi koji tako žive ne bježe samo od dosadnoga sada nego su oni sami u sebi dosadni, pa im je i ovo sada dosadno, misleći kako je manje dosadno živjeti u kondicionalu. Oni su najčešće nezadovoljni sa svojim sada, ma kakvo god ono bilo. Čak kad bi sada sadržavalo uvjete iz kondicionala, oni ga ne bi prihvatili jer uvijek žele ono kad bi bilo, kako bi bilo, kad bude, ako bi bilo itd. Život u kondicionalu tako prerasta u karakternu osobinu. Osobe koje žive u kondicionalu najčešće osjećaju poteškoće nositi se s ovim sada. Njihov bijeg u kad bi i ako bi je izričaj njihova skrivenoga razočaranja povezanoga s letargijom. Svojim bijegom u druge uvjete i mogućnosti otkrivaju u sebi svojevrsnu lijenost, pa i duhovnu lijenost, jer dok maštaju kako bi oni nešto samo kad bi bili, samo kad bi mogli, samo kad bi imali, samo ako bi htjeli, u isto vrijeme bježe od odgovornosti za ovo sada u kojemu zapravo jedino stvarno mogu nešto biti, imati, htjeti i činiti.
Život u kondicionalu opasan je za duševno zdravlje jer se osoba vrti u začaranom krugu, a da to i ne primjećuje. Kako rekosmo, kad bi se sada ostvarili uvjeti iz kondicionala oni bi opet željeli živjeti u kondicionalu jer su to nedosljedni ljudi i kukavice koji dok zagovaraju kondicional u isto vrijeme mijenjaju ploču kad vide da se uvjeti iz kondicionala počinju ostvarivati. Oni ne žive u kondicionalu zato što ga vole, nego zato što žele pobjeći od ovoga sada i ovdje. Žitelji kondicionala nisu ni optimisti, ni pesimisti, a ponajmanje realisti. Oni su u realnom životu posebna vrsta tragikomičara koji svoju tragediju žive duboko u sebi. U očitovanju te tragedije ponekad postaju komični upravo zato što žive u svijetu koji za njih ne postoji. U njemu im je sve dopušteno, ali samo u kondicionalu. Jednostavno rečeno, život u kondicionalu je vječni petarpanovski život. Kao što Petar Pan ne želi odrasti tako se ni žitelji kondicionala ne žele suočiti sa stvarnim uvjetima života.
Prava opasnost života u kondicionalu krije se u tome što takav život otvara ogroman prostor manipulacije i laži. Živeći u kondicionalu čovjek se lako može prikazati onakvim kakav nije. Može pokazati da mu je stalo do onoga do čega mu u biti nije stalo. Živeći u kondicionalu čovjek zapravo skriva svoju pravu osobnost te ne dopušta sebi biti ono što jest, nego svoje neostvarenosti pokušava prekriti životom u kondicionalu, u nekim, za njega, ovdje i sada, nepostojećim uvjetima i prilikama života.
Antipod životu u kondicionalu je život u imperativu. Kršćanski poziv je poziv na život u imperativu jer je kršćanstvo radikalan poziv. Ne može se slijediti Isusa u kondicionalu. Isus to izričito odbacuje: „nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9,62). Isus traži da se bezuvjetno oslonimo na njega, bez ali i ako, kad bi i ako bude. Bezuvjetno i bezinteresno se ne nalazi u kondicionalu. Ono pripada Isusovu imperativnom zahtjevu. Isusov poziv ne prihvaća čak ni odlaganje imperativa. Njegov imperativ započinje odmah i sada, čak i bez obavljanja svete dužnosti, kakva je npr. bila dužnost pokopati oca (usp. Lk 9,59-60). Isus ne voli premišljanje, prenemaganje i kalkuliranje. Život s Isusom je život u imperativnom sada. Drukčije i nije moguće jer nas na to potiče intenzitet susreta s njim i njegovim sada.
Onaj tko još nije živo susreo Isusa, taj živi i sve čini u kondicionalu. Za one pak koji su susreli Isusa ne postoji život u kondicionalu. Život u kondicionalu protivan je Isusovu načinu života, a time i životu njegovih sljedbenika. Život u imperativu je život Isusovih učenika. To su oni silnici koji grabe kraljevstvo Božje (usp. Mt 11,12). Takve Isus hoće. Život u imperativu nije za mlakonje. Čini se da bismo život u kondicionalu mogli poistovjetiti s mlakošću. Oni koji žive u kondicionalu niti su vrući niti su hladni. Jasno je da se takav način života Isusu najviše gadi. Isus traži gorljivost koju nije moguće postići živeći u kondicionalu. Život u kondicionalu samo nas udaljava od Boga. Zbog toga je prvi korak u procesu obraćenja koji kršćani moraju napraviti obraćenje iz kondicionala u imperativ.
