Ponekad u životu ljudi ne donose odluke svojevoljno, već pod utjecajem ili pritiskom okoline. Tako, već u nekoliko navrata, u neposrednom razgovoru s ljudima imao sam priliku doznati da fakultet koji su završili ustvari i nisu htjeli studirati, već su ih tako „usmjeravali” roditelji, rodbina ili netko treći. Takva je „sudbina” zadesila i mojega susjeda. Naime, kad smo se prvi put upoznali, bio je oduševljen time što se bavim filozofijom. Nikada neću zaboraviti taj njegov izraz lica. U očima gospodina u kasnim četrdesetima ugledao sam djetinju radost i ushićenje, kao da je jedva dočekao da s nekim podijeli svoja promišljanja o njemu omiljenom filozofu, Hegelu. Uslijed zanimljive rasprave spomenuo mi je da je i on htio studirati filozofiju, te da je filozofija njegova, kako je rekao „velika ljubav”, no da ga je otac naprasno odvratio od te ljubavi, tvrdnjama o beskorisnosti filozofije i korisnosti šumarstva kojega je kasnije studirao.
Što se isplati studirati?
Danas se situacija nije bitno promijenila u odnosu na period kada je moj susjed bio mlad, osim što možda šumarstvo nije u tolikoj mjeri popularan studij. Naime, već godinama, političari i mediji sugeriraju mladima što se „isplati” studirati i učiti, a što ne. Tako se već poslovično „ne isplati” studirati ekonomiju i pravo, jer je prevelik broj mladih na burzi upravo s tim diplomama. S druge strane, danas nedostaje matematičara, elektrotehničara, strojara, informatičara, liječnika, farmaceuta, pa je to jako „isplativo”. No, smije li isplativost biti jedini kriterij za studiranje?
U vremenu velike nezaposlenosti mladih mnogima će izbor biti fakultet nakon kojega će se lakše zaposliti. Uz to svakako da je važno uskladiti upisne kvote na fakultetima s tržištem rada i mislim da nitko nema ništa protiv toga. Međutim, problem je u tomu što se danas mladi ljudi više ne obrazuju za život, nego za karijeru. Taj uski pristup obrazovanju, a kojem je u pozadini proračunatost, naišao bi na protivljenje, mojem susjedu omiljenog Hegela, koji je rekao da je „bit ljudskoga obrazovanja u tomu da čovjek sebe učini općenitim duhovnim bićem”. Za njega, zapravo kalkulantski pristup obrazovanju vodi u neobrazovanost. To bi trebalo ozbiljno zabrinuti društvenu zajednicu jer ispada da neki članovi društva za koje mislimo da su obrazovani (jer imaju diplomu) ustvari su tek djelomično obrazovani. Svi bi se trebali zapitati je li osnovna zadaća fakulteta da nas obrazuje za karijeru ili za život ili pak i za jedno i za drugo? Vjerojatno ćemo se složit da je odgovor ovo zadnje, no ako i dođemo do tog odgovora opet ostaje problem: kako to provesti u praksi?
Duh djeteta i zaigranost
Promatrajući taj problem iz perspektive sveučilišnog nastavnika moram priznati da i sam često nemam baš jasno rješenje, ali mi se čini da će obrazovne ustanove stalno proizvoditi neobrazovane ljude sve dok na sveučilištima prevladava duh kalkuliranja, nasuprot duhu zaigranosti. Taj kalkulantski „duh vremena” vidimo da je zagadio sveto mjesto koje zovemo sveučilište, a baš u znanosti i obrazovanju izuzetno je važno njegovati sasvim drugačiji pristup – duh djeteta i zaigranost. Ako ste ikada promatrali maleno dijete dok se igra, mogli ste uočiti da se ono obično zaigra s nekim predmetima koje mi odrasli smatramo beskorisnima, tj. nikada ih ne bismo svrstali pod pojam „igračka”, a ono što mi mislimo pod tim pojmom (i što smo nerijetko skupo platili) dijete najčešće odbaci kao nezanimljivo. Ta, za nas odrasle (proračunate tipove), naizgled neobična pojava kod djece pokazuje da je igra nepredvidljiva, otvara prostor za razvoj kreativnog duha i nadilazi kalkulacije. Kasnije u životu shvaćamo da igra mora imati i određena pravila, jer inače nije zanimljiva. No, ponekad se u nju umiješa preveliko taktiziranje, sitni interesi i to učini igru nezanimljivom, dosadnom, besplodnom i cilj nam je da ju što prije završimo.
Studenti i nastavnici homo ludensi
Smatram da je isto s fakultetima danas. Ako razgovarate sa studentskom populacijom onda ćete vidjeti da je dobar dio njih bezvoljan i nezainteresiran za studij koji su upisali i veliki dio jedva čeka da ga završi. Samo vrlo mali dio studenata mogli bismo nazvati homo ludensima, osobama koje uživaju igrajući se s idejama, prije nego što ih definiraju ili primjene. Ta zaigranost nije neozbiljnost, nego ljubav prema studiju i divljenje onom običnom, svakodnevnom, u čemu pronalazimo istinu cjelokupne zbilje. No, kao što rekoh danas taj duh biva sputavan i prema studentima se stvara odnos otprilike kao prema Pavlovljevim psima. Stavlja ih se na različite testove i onda ih se pušta iz tog „koncentracijskog kamp(us)a” nakon tri ili pet godina i brojnih ispita kojima su zadovoljili određene norme. Nastavnici ni ne znaju njihova imena, nakon nekoliko godina ne poznaju ni njihova lica, niti pojma imaju o tomu jesu li se ti mladi ljudi ikada „igrali s idejama”. Oni ne znaju ni jesu li uopće njihovi studenti imali bilo kakve ideje.
Baš zato odgovornost nastavnika u kontekstu (sveučilišnog) obrazovanja je ključna. Nastavnik također treba biti homo ludens, kojemu je poučavanje prioritet, ali koji i sam uči od drugih, pa i od svojih studenata. Tako se razvija intelektualna poniznost, u smislu da nastavnici i studenti ne smatraju da je njihovo područje znanstvenoga interesa najvažnije, već da je to samo jedna karika u lancu znanja. To uključuje dijalog, razmjenu iskustava, mišljenja i stvara jednu „zaigranu” akademsku atmosferu u kojoj nikada nije dosadno, jer igra je dosadna ako ju igramo sami sa sobom.
Iznjedriti korisne članove društva
Zato um nastavnika, homo ludensa uvijek treba biti blizu njegovim studentima. To znači da bez obzira dobio on nekakvu zanimljivu ideju na večeri s prijateljima, ili dok se odmara na nekoj lijepoj plaži, njegov stav bi trebao biti otprilike sadržan u rečenici: „Jedva čekam da tu ideju podijelim sa svojim studentima!” To bi trebao biti moto svakog nastavnika, a ne: „Jedva čekam da objavim ovo istraživanje u nekom časopisu, koji će par ljudi pročitati, a tek jedan razumjeti.” Doduše, takav nastavnik može realno „dogurati” do najviših znanstveno-nastavnih zvanja, no to nije primarno da bi on bio kvalitetan nastavnik.
Dakle, kvaliteta nastavnika očituje se u sposobnosti stvaranja akademske atmosfere, koja uključuje igranje s idejama, promišljanje, ali i realno sagledavanje stvari, odvajanje bitnog od nebitnog, prilagođavanje drugima, razumijevanje drugih i utjecaj na njih. Akademsko okruženje koje uspije iznjedriti takve ljude zapravo je iznjedrilo najkorisnije članove društva, tj. one koji će u budućnosti raditi na opće dobro. Takvi studenti kada završe svoj studij, donose odluke samostalno i jedino što ih u životu vodi jest ljubav prema Istini. Oni svojim kreativnim, zaigranim pristupom životu i radu izgrađuju društvo i ponos su svojih nastavnika te čitave akademske zajednice. Sigurno se pitate zašto je danas malo takvih ljudi? Možda zato što je većina proračunala da se to „ne isplati” ili su ih drugi tako savjetovali.
