Odlomak iz Djela apostolskih koji slijedi nakon opisa silaska Duha Svetoga (Dj 2,1-13), te Petrova govora koji tumači znak silaska Duha Svetoga (2,13-21), navješćuje radosnu vijest o Isusu Kristu i o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću (2,22-36). Na te Petrove riječi prisutni pitaju: „Što nam je činiti, braćo?” (2,37). To je pitanje koje je Luka, koji je autor i Lukina evanđelja i Djela apostolskih, već više puta donio u svome Evanđelju.
Ponuda vjere i obraćenja
Ovdje postavljeno pitanje o tome što valja činiti kao svoj cilj ima život vječni, a odgovor koji Petar daje trebao bi pokazati put do života vječnoga. Taj put zahtijeva najprije obraćenje i krštenje (Dj 2,38). Petrovi slušatelji, dakle, najprije moraju promijeniti svoj život, promijeniti um, da bi bili spremni prihvatiti navještaj Krista i njegovu radosnu vijest sa svim zahtjevima koje ona donosi. Ti se zahtjevi mogu činiti čudnima ako ih se gleda ljudskim načinom razumijevanja. Upravo je stoga potrebno promijeniti um i način mišljenja. Potrebno je ponekad i fizički se udaljiti, odvratiti od dotadašnjih postupaka i djela, a okrenuti se prema novome. Sljedeći je korak krštenje koje označava ovu čovjekovu želju za promjenom, ali i Božje djelo kojim on čini novoga čovjeka, jer se, kako bi to Ivan rekao, rađa „nanovo, odozgo” (Iv 3,3). Tu su svima oprošteni grijesi, te svatko prima naročiti dar Božji – Duha Svetoga (Dj 2,38).
Mogućnost obraćenja i krštenja te oproštenje grijeha i Duh Sveti obećani su, kako Petar kaže, za njegove slušatelje i „za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin, Bog naš” (2,39). Iz vjere, dakle, nitko nije isključen. Ona je svakome ponuđena.
Zajedništvo vjere i molitve
Kako izgleda život vjere, Luka opisuje u nastavku kad kaže: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama” (2,42). Početak je ovo jednoga od sažetaka koji se mogu naći u Djelima apostolskim, a opisuju život prve Crkve. Ulazak u vjeru označava ne samo osobni odnos s Bogom nego i početak života u jednoj zajednici – Crkvi. Ta zajednica vjere opisana je kao obitelj. Njezini članovi slijede zajednički nauk, žive zajedno, oko zajedničkoga stola i upućuju zajedničke molitve. Apostolski nauk zapravo je nauk apostolâ. Riječ je o nauku koji odražava zajedničko uvjerenje onih koji su od početka Isusova naučavanja, od njegova krštenja, slijedili Učitelja, a na kraju bili svjedoci njegove muke i smrti te ukazanjâ Uskrsloga i njegova uzašašća (Dj 1,21-22). Time apostolski nauk odražava i nauk samoga Isusa Krista, ali i iskustvo učenikâ koji svjedoče njegovo vazmeno otajstvo. Može se reći da je to sadržaj vjere. Zajedništvo označava iskustvo života kojim su učenici živjeli sa svojim Učiteljem dok je još na vidljiv način bio među njima, a sada ga nastavljaju osnaženi prisutnošću Duha Svetoga. Još je nešto što, uz zajednički nauk i zajedničko životno iskustvo, jača njihovo zajedništvo, a to je „lomljenje kruha” ili slavlje euharistije. U tom obredu, u kojem su učenici okupljeni oko jednoga stola i hranjeni jednim kruhom, hrani se zajedništvo Crkve. Ako je ulazak u vjeru čin ulaska u zajednicu, onda i molitveni život vjernika ne može biti ograničen samo na njegovu osobnu molitvu, nego podrazumijeva i zajedničku molitvu Crkve. Za prve je kršćane poznato da su zajednički molili psalme i hvalospjeve. Vrlo rano ustalio se običaj zajedničke molitve psalama i hvalospjeva vezane uz pojedine dijelove dana. To su začeci današnjega Časoslova. Riječ je o službenoj molitvi Crkve, gdje se ona kao zajednica obraća Bogu svojim prošnjama, molitvama, zahvalama i hvalama. Uz ovu službenu zajedničku molitvu, ne treba zanemariti ni druge oblike zajedničke molitve koji se odvijaju i kroz pučke pobožnosti. Kod svake zajedničke molitve valja se sjetiti da je on prisutan ondje gdje su dvoje ili troje okupljeni u njegovo ime (Mt 18,20).
U svemu ovome, u nauku, zajedništvu, euharistiji i molitvi, učenici su bili postojani (Dj 2,42). Podsjeća to na Isusov poziv učenicima da svagda mole i nikada ne sustanu (Lk 18,1). Sâm Isus poučio je svoje učenike molitvi (11,1-4) i pokazao im učinkovitost molitve (11,5-13). Uostalom, upravo u Lukinu evanđelju Isus je prikazan kao uporan molitelj koji se često povlači u osamu kako bi prije svake važnije odluke uputio molitvu svome Ocu. Crkva sada nastavlja njegovu službu.
Zajedništvo vlasništva
U tekstu Djela apostolskih zajedništvo se očituje i u vlasništvu: „Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao” (Dj 2,44-45). Odjek je ovo Isusova poziva onom ugledniku: „Sve što imaš prodaj i razdaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom” (Lk 18,22). I na drugim mjestima svoga evanđelja Luka ostaje vezan uz siromahe i prokazuje egoizam i samodostatnost bogataša, pa tako samo kod ovoga evanđelista nalazimo Isusovu pripovijest o bogatašu i Lazaru (16,19-31). Očito je da je Luka pisao evanđelje za zajednicu u kojoj je postojao problem s onima koji su imali bogatstva, a nisu ih bili spremni podijeliti sa siromašnijima. Stoga evanđelist želi naglasiti zajedništvo materijalnih dobara kad u ovom sažetku opisuje idealnu kršćansku zajednicu. Pod tom prizmom valja i razumjeti ovaj tekst. Cjelina evanđelja i Novoga zavjeta ne očekuje od kršćana da žive u komunama, ali očekuje da budu osjetljivi na potrebe siromašnih među sobom. Kršćanska zajednica vjernika prikazana je kao obitelj, pa je siromaštvo jednoga člana te zajednice ujedno i siromaštvo cijele zajednice. Na isti bi način i bogatstvo jednoga člana trebalo biti i bogatstvo cijele zajednice.
Vlasništvo samo po sebi nije loše, nego loš može biti način gospodarenja dobrima koja su pojedincima povjerena, pa i kao njihovo privatno vlasništvo. U tom smislu zajednica vjere mora biti primjer svima. Unutar Crkve, redovnici koji se zavjetuju da će živjeti u siromaštvu, živeći u zajednici, postaju primjer cijeloj Crkvi, ali i cjelokupnom društvu. Oni radikalno pokazuju kako je Bog zamislio ovaj svijet i dobra na njemu, a ostali vjernici, uočavajući ovaj Božji naum, trebali bi promatrati ono što sami imaju kao Božji dar koji jest darovan njima samima, ali po njima i svima drugima.
Radost u zajedništvu
Još je jedna osobina vjere u zajednici radost jer se u Djelima apostolskim kaže: „Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu” (Dj 2,46). Uvjet je radosti prostodušnost srca. Vjernik izgrađuje zajednicu tako što vjeruje i drugima, tako što vjeruje u tuđe dobre nakane, tako što znade ne mjeriti koliko je tko pridonio, tako što znade gledati cjelinu, a ne samo pojedince ili sebe samoga. Takav vjernik može u zajednici biti radostan, a radost postaje glavna osobina vjernika. Radost je, naime, već u židovstvu bila znak posljednjih vremena, pa su i proroci, govoreći o posljednjim danima pozivali: „Kliči i raduj se!” (Zah 2,14; usp. Sef 3,14). Ako vjernik nije radostan, onda se mora pitati o svojoj vjeri. Ako zajednica vjernika nije sposobna svoju vjeru živjeti u radosti, onda se mora pitati o snazi svoga zajedništva, o dubini nade koja je u njoj, o obilježjima vjere koju navješćuje.
Ovakvoj zajednici vjernika „Gospodin je danomice pridruživao spašenike” (Dj 2,46). Jesmo li barem blizu idealne zajednice kakvu nam prikazuju Djela apostolska. Ako smo još od nje daleko, možemo li očekivati da Gospodin pridruži Crkvi nove „spašenike”? Pritom valja voditi računa da ovo nije pitanje samo za biskupe, svećenike, redovnice i redovnike, za vjeroučitelje. Ovo je pitanje za svakoga vjernika.
