Kao i svake godine, vrijeme korizme nas sjeti da bismo trebali štošta mijenjati u našim životima. Stanemo se preispitivati, kopati po proteklim danima i mjesecima i neočekivano otkrijemo puno toga čime nismo zadovoljni i što bismo najradije samo za sebe sačuvali, pohranili daleko i od vlastita sjećanja. U nadi da možemo postati bolji i ostati dosljedni svojim odlukama, krenemo hrabro kroz korizmu. Kroz postaje križnoga puta upijamo riječi koje nas pronalaze u našim osobnim strahovima i propustima. „Korizma je vrijeme unutarnjeg čišćenja i preispitivanja. Dok se svjesno povlačimo, dok smanjujemo hranu i postimo, otkrivamo u čemu smo postali ovisni”, pojašnjava Anselm Grün u djelu Knjiga o umijeću življenja. Prateći križ koji poprima sve veću težinu i tjera na promišljanje, pokušavamo razumjeti čime smo uvrijedili drugoga, kako smo to mogli izbjeći i hoćemo li se pokajati gorko poput Petra te kroz suze ugledati blago lice Onoga čije srce ljubi bezrezervno. „Vrijeme Muke daje nam mogućnost promatrati same sebe u svojim bolestima i svojim nevoljama u svjetlu Isusove muke. Ne trebamo potiskivati svoju bolest. Vrijeme muke oslobađa nas od iluzije da bismo mogli živjeti bez bolesti. Ali nam pokazuje put da svoju bolest drukčije promatramo. U svojoj bolesti nismo isključeni iz života, nego u njoj možemo iskusiti posebnu Isusovu blizinu. Uskrs kao slavlje uskrsnuća želi nas ohrabriti da ustanemo iz groba svojih strahova i depresija te da se ponovno odvažimo za život. Uskrs je obećanje da padaju lanci kojima smo bili omotani”, upozorava Grün.
Poticaj na promjenu
Tako potaknuti, možemo promijeniti svoj život i vratiti se ranijim vrijednostima koje smo potisnuli zbog drugih utjecaja oko nas jer nisu u skladu s onime što se svaki dan nameće kao jedino da bi sutra već postalo drugo. Htijući se svidjeti svijetu, zaboravili smo sebe i ono što nas je učinilo vrijednima prisutnosti drugih u našim životima i njihove brige i ljubavi za nas. Biti nesebičan i staviti potrebe drugih ispred svojih nešto je što se čini nestvarnim i neozbiljnim u današnje vrijeme, pa čak i neodgovornim. Međutim, sjetimo se Isusa, nesebičnosti križa i Uskrsa. „Pravi se smisao života sastoji u tome da posadimo stabla pod čijom sjenom možda nikada nećemo sjediti”, riječi su Nelsona Hendersona upućena sinu na dan njegove mature. „Pravu veličinu pokazuje onaj tko se brine za svoje potomke, tko s punim angažmanom pristupa projektima čije će plodove drugi uživati”, kazuje Grün i dodaje: „Dan za danom Bogu predajem svoj jadni život u pouzdanju da će on to sve više i više preobraziti u svoju slavu. Ali preobraženo može biti samo ono što pružamo Bogu.” Navikli smo se prilagođavati drugima ne propitujući je li to doista potrebno i valjano. Koliko nas drugi svojim stavovima i viđenjima zbunjuju, ne žele slijediti u našim nastojanjima da vjeru postavimo u središte svoga života, pa nas čak pokušavaju i odvratiti od „nepotrebna” puta. Ne, postalo je moderno skrivati se i lagati o svojim aktivnostima nedjeljom. Ako kažemo da je misa nešto što nas zbližava i vodi u mir, da je nedjelja blagdan a nedjeljni ručak prilika za blagoslov i druženje, drugi će se možda nasmijati i izrugati nam se ili se čak udaljiti od nas. I što nam je tada činiti? Izdati svoju vjeru zarad tuđe pustinje i nesretnih susreta koji se čine samo da bi se o njima izvijestilo na društvenim mrežama i koji često nemaju osobitu vrijednost niti ikoga obogaćuju? Otuđenost je sveprisutna kao i osjećaj izgubljenosti i nemira, nesnalaženja u svijetu isključivosti „jer moja riječ nema mjesta u vama” (Iv 8,37). Sve se više govori o usamljenosti ljudi, a razloge tomu izbjegava se sagledati. Kako je jedan opat izjavio prije 50 godina, u vrijeme nepostojanja mobitela i drugih ometača: „U svijetu izvan naših zidova vlada veliko zlorabljenje riječi.” Otrovi koji nas opijaju u stvarnom svijetu i nemogućnost njihova otpuštanja, oduzimaju slobodu i tjeraju u usamljenost. Još jedna knjiga Manfreda Spitzera koja se bavi svakidašnjim pojavama i zbivanjima unutar modernoga svijeta upravo nosi naslov Usamljenost, neprepoznata bolest. Ovaj autor nastoji ukazati na uzroke i posljedice novovalnih stremljenja koji nemaju uvijek dobre završetke. Mogli bismo se u vrijeme korizme zapitati: Kakva je moja vjera? Je li mi vjera pomogla da se odvratim od nekih stvari? „Vršenje krjeposti solidarnosti oslobađa nas potrošačkoga mentaliteta prema kojemu je sve samo roba, nešto što se troši. Osobe koje su navikle živjeti po svojemu odabranom ‘stilu života’ moraju postati svjesne da se u njihovim potrošačkim izborima pokazuje kakav im je moral”, upozorava Charles M. Murphy u knjizi Duhovnost posta. Postajemo osobe koje ne propituju nametanje vrijednosti koje osiromašuju čovjeka, ismijavaju ga kako bi ga oslabili u vjeri i čistoći misli i vrijednostima koje su ga nosile kroz život. Sad odjednom rastu pokušaji da se sve prezre i učini ništavnim. „Naše je vrijeme zapravo vrijeme bez iluzija. Šire se sumnjičavost i cinizam. Viđenja su nestala. U vrijeme postmoderne živimo bez iluzija. Ali i u vremenima bez iluzija čovjek ne može napustiti čežnju”, primjećuje Grün. Kroz čežnju razumijevamo i svoju ulogu u ovom svijetu i potrebu da budemo oni koji prosvjećuju i mijenjaju svijet nabolje. „Čovjek je primatelj božanske milosti, no to ga ne oslobađa dužnosti da se preobražava”, upozoravao je papa Benedikt XVI.
Post
Religiozni post nas okreće Bogu, čini nas poniznim i predstavlja pokornički iskaz naše potrebe za obraćenjem. Cijelo naše biće, tijelo, duša i duh, vape za promjenom u iščekivanju Uskrsa. Praksu posta je potrebno isticati i poticati. Ukoliko nam se učini neizvedivom jer smo stekli neke navike kojih se teško riješiti, ipak nakon dana predanosti i upornosti, bit ćemo sretni kad uspijemo u nečemu za što smo prije sumnjali i odbijali prihvatiti kao mogućnost. Papa Benedikt XVI. kazuje: „Ova se praksa mora ponovno otkriti i poticati u naše vrijeme, osobito u vrijeme liturgijskoga razdoblja korizme.” Slušati Krista i hraniti se njegovom riječi djelo je spasenja i skrušenosti vjernika koji se želi mijenjati i pronaći utjehu u zagrljaju Spasenja. „U ovo naše vrijeme čini se da je post izgubio ponešto od svojega duhovnog značenja te da je, u kulturi koju obilježava težnja za materijalnim dobrom, zadobio terapeutski smisao vođenja brige o svojemu tijelu. Post zacijelo pridonosi tjelesnom dobru, on je za vjernike prije svega ‘terapija’ kojom sebe iscjeljuju od svega što priječi njihovo suobličavanje s Božjom voljom”, zaključuje Benedikt XVI. koji je prakticiranje posta u Crkvi nazvao i „našim programom intenzivnijeg duhovnog vježbanja”.
Dobro bi bilo na korizmu gledati iz pustinjačke perspektive kako bismo u sebi i oko sebe otkrili suvišnost stvari. Možda uspijemo molitvom i odricanjem od „važnih” stvari postati bolja osoba, slobodnija od materijalnoga i stoga sretnija. „Siromaštvo u duhu danas je važnije nego ikada kao sredstvo za socijalnu ljubav”, upozorava Murphy, te citira crkvene oce koji su znali da prava vjera uvijek zahvati i tjelesnu razinu. Zato je post važan, ne samo za zdravlje nego i kao oslonac u vjeri. Kardinal Newman je isticao važnost promišljanja o križu kao sredstvu kojim se dolazi do radosti i sreće. „Križ će nas dovesti do žaljenja, kajanja, poniznosti, molitve, posta; žalit ćemo zbog svojih grijeha i žalit ćemo zbog Kristovih patnja; ali sva će ta žalost, ma što dovesti – pretopiti se u jednu daleko veću sreću od one što je svijet daje, premda nemarni svjetovni umovi zbilja ne će moći povjerovati u to, te će ismijavati tu ideju budući da takvo što nikada nisu iskusili.” Da bismo sve ove preporuke proveli u djelo, valja nam izdvojiti vrijeme, povući se u osamu i povjeriti se Onomu koji nas ljubi i kojemu možemo sve svoje skrivene tajne i porive otkriti. To vrijeme nam itekako treba, kao i stvaranje navike razgovora s Bogom. Vjerovati u njegovu prisutnost u našem vremenu, naša je snaga. Ona će nas hrabriti i puniti energijom i spremnošću na nove izazove. Koji je Bog tako velik kao Bog naš… Ostati u prisutnosti koja nas ispunjava i čini boljim ljudima trebao bi biti stalni cilj naših životnih nastojanja. Snaga će nadolaziti, a mi ćemo blistati sjajem neprolaznim.
