Početna stranica » Vjera i um

Vjera i um

6 min

Živimo u svijetu u kojemu je narušen sklad između vjere i uma u pojedinca i sklad između religije i znanosti na svjetskopovijesnoj razini.

Svaki čovjek ima oba dara: vjeru i um. To mu je darovano. Čovjekova je zadaća da te darove razvija i usklađuje. Čovjek je, dakle, biće vjere i biće uma. Zato treba izbjegavati krajnosti, jer krajnosti vode u nasilje. Ne: ili vjera ili um. Nego: i vjera i um. Vjera bi bez uma postala posve iracionalna, pretvorila bi se u emociju, u osjećaj, što nazivamo emocionalizam. Taj se emocionalizam može pretvoriti u religiozni fundamentalizam ili u religiozni fanatizam. Ako čovjek smatra da je njegova religiozna emocija nepogrešiva (nezabludiva), onda to nazivamo religioznim fundamentalizmom. A ako čovjek tu svoju nepogrešivu emociju nameće drugima, onda to nazivamo religioznim fanatizmom.

Um bez vjere se pretvara u nepogrešivo (nezabludivo) znanje, u znanje koje sebe apsolutizira, u znanje koje sebe dogmatizira, tj. pretvara se u dogmu koja je ukinula vjeru, što nazivamo dogmatizmom. Vjera i um su bitno upućeni jedno na drugo, kao bitno različiti bitno se uzajamno dopunjuju i obogaćuju. Ako želimo da naš život uspije, onda moramo vjeru i um razvijati i usklađivati, a ne dovoditi ih u uzajamno proturječje i ukidanje.

Kada kažemo riječ vjera, onda zapažamo da se ta riječ uvijek pojavljuje u korelaciji, tj. u odnosu s riječi objava. Vjera i objava uvijek idu skupa i one su moguće samo skupa. Vjerovati nekome znači vjerovati drugoj osobi koja je slobodna, koja se iz svoje slobode može otkriti, objaviti, koja nam iz svoje slobode može govoriti o sebi, može priopćiti sebe. Time je rečeno da se u vjeri radi o relaciji, o odnosu između dviju osoba. Vjera je osobna relacija, i to relacija vjere, povjerenja, ljubavi i nade. Riječ je o odnosu između ja i ti. Vjera se očituje u susretu s drugom osobom. Susret je susret cjelovitih osoba, osoba kao cjelina. U susretu je angažirano naše cijelo biće, sve strane našega bića, sve sposobnosti našega bića, ne samo naš um, ne samo naša volja, ne samo naši osjećaji, nego upravo cijelo biće.

Treba naglasiti da se u vjeri odnosimo prema stvarnosti posve drukčije, bitno drukčije nego u umnoj spoznaji, nego u znanju koje postižemo svojim umom. Ta se bitna razlika očituje u sljedećem: u vjeri se prepuštam drugoj osobi s povjerenjem, to je, zapravo, predanje drugoj osobi u ljubavi, a u znanju se čovjekovo ja odnosi prema stvarnosti kao prema običnoj stvari.

U susretu, koji se događa u povjerenju i ljubavi, stječemo znanje o drugoj osobi koje se bitno razlikuje od znanja koje o drugoj osobi stječemo svojim umom. Spoznaja, koja nastaje iz povjerenja i ljubavi prema drugoj osobi, otkriva nam drugu osobu u njezinoj dubini, u njezinoj istinskoj biti. Ako pokušam spoznati drugu osobu uporabom svih mogućih znanosti, počevši od anatomije, biologije, fizike, kemije pa preko psihologije i sociologije do filozofije, onda ću steći određeno znanje o toj drugoj osobi. Takvo znanje je izvanjsko, jer je stečeno na temelju vanjskih djela (riječi, radnji, gesta i sl.) druge osobe. Takvo vanjsko znanje nas ne može odvesti do biti osobe, ne može nas odvesti u dubinu druge osobe, u njezino ja koje je posve slobodno i koje se iz slobode daje ili ne daje, povjerava se ili ne povjerava, otkriva se ili sakriva, objavljuje se ili zatamnjuje. Takva vanjska spoznaja je ograničena. Ako ta ograničena (znanstvena) spoznaja proglasi sebe nepogrešivom (nezabludivom), onda to vodi u nasilje nad čovjekom, jer ona ukida čovjekovu slobodu. Ta vanjska spoznaja gleda na čovjeka kao na biće koje je određeno izvana, i vođeno izvana kao na biće kojim upravljaju vanjske sile i vanjski čimbenici, kratko rečeno, kao na biće koje nije slobodno.

Vanjska, znanstvena spoznaja je općenita i apstraktna, ona ne može spoznati ono po čemu je druga osoba posebna, neponovljiva, nesvediva i nezamjenjiva. U činu vjere i ljubavi prema drugoj osobi i prema Bogu nitko me ne može zamijeniti, nitko to ne može činiti u moje ime. Tu je svatko nezamjenjiv i originalan. Vanjska znanstvena spoznaja dolazi do spoznaje druge osobe na temelju vanjskih čina te osobe i zato ta spoznaja ne može prodrijeti u bit druge osobe. Budući da je druga osoba slobodna, mi je možemo dublje spoznati, možemo je, dakle, spoznati u njezinoj dubini i biti, samo onda ako nam se ta druga osoba otkriva (objavljuje) iz svoje slobode.

Čovjek koji zastupa samo znanje, sklon je raspolagati onim što je spoznao, gospodariti, vladati nad onim što je spoznao. Zato takvo znanje vodi u vladavinu nad drugim ljudima, u nametanje ropstva drugim ljudima, u oduzimanje slobode drugim ljudima. Čovjek koji zastupa samo povjerenje i ljubav prema drugim ljudima, koji se tako odrekao svoga uma, sklon je robovati drugim ljudima, samom sebi oduzimati slobodu. Tako imamo dvije krajnosti, dva ropstva: ili zarobljavamo druge ili sami postajemo robovi, ili oduzimamo slobodu drugima ili oduzimamo slobodu sebi. Da bismo izbjegli ta dva ropstva, potrebno je da svaki čovjek usklađuje svoju vjeru i svoj um, da maksimalno razvija svoju vjeru i svoj um i da ih maksimalno usklađuje.

Živimo u svijetu u kojemu je narušen sklad između vjere i uma u pojedinca i sklad između religije i znanosti na svjetskopovijesnoj razini. Ako nema sklada između vjere i uma u pojedinca i ako nema sklada između religije i znanosti u svijetu, onda to vodi u sukob, vodi u podjelu ličnosti kod pojedinca, što nazivamo šizofrenijom, koja je teška duševna bolest, teško patološko stanje, vodi, dakle, pojedinca u šizofreniju i vodi cijelo čovječanstvo u šizofreniju, u bolesno duševno stanje. Ta šizofrenija između vjere i uma u čovjeku pojedincu i ta šizofrenija između religije i znanosti u današnjem svijetu predstavlja najveću opasnost za današnjeg čovjeka i za današnje čovječanstvo.

Religija, koja nije kritična prema samoj sebi i koja je odbacila um i znanost, proizvodi lažna božanstva, tj. idole, vodi ljude i čovječanstvo u robovanje idolima, u idolopoklonstvo. Idolatrija je najveća opasnost za svaku religiju i za cijelo čovječanstvo. Sjetimo se Mojsija! Kada su Izraelci napravili sebi zlatno tele i počeli obožavati zlatno tele, klanjati se zlatnom teletu umjesto živom Bogu, onda je Mojsije razbio ploče na kojima je bilo napisano Deset Božjih zapovijedi (Izl 32,19-20). Time je rečeno da treba razbiti sve ono što ljude navodi na proizvođenje lažnih božanstava ili idola, sve, dakle, ono što ih vodi u ropstvo, što poništava njihovu slobodu.

Znanost, koja nije kritički raspoložena prema samoj sebi, koja nije svjesna svojih granica, koja je odbacila vjeru, povjerenje, ljubav i nadu, koja je, dakle, odbacila bit istinske religije, ono bez čega ljudski život ne može uspjeti, postaje sluga lažnih božanstava, postaje službenica moći, i tako vodi i ljude i čovječanstvo u ropstvo, u uništavanje ljudske slobode. Znanost koja služi čovjekovoj volji za moću i uvećanju moći na ovome svijetu vodi u nasilje, u razaranje svega i u samorazaranje.

Na kraju pitanje glasi: Što imamo u današnjem svijetu, što dominira u današnjem svijetu? Imamo na jednoj strani politiziranu religiju, a na drugoj strani politiziranu znanost, drukčije rečeno, imamo ideologiziranu religiju i ideologiziranu znanost, kratko rečeno, imamo religiju koja je izdala svoju bit i imamo znanost koja je izdala svoju bit. Takva se religija i takva se znanost uzajamno isključuju jer jedna i druga tvrde da posjeduju istinu. Zaboravljaju da istina ne može biti ničiji posjed, jer je istina jedna, jer nas istina sve nadilazi i jer nas istina sve povezuje u jednu zajednicu. Karl Jaspers je rekao: Istina je ono što nas povezuje.

Pitanje glasi: Gdje je rješenje? Rješenje je ono koje je poznato odvajkada. Ne smije postojati proturječje između vjere i uma u čovjeku pojedincu, ni proturječje između religije i znanosti u svijetu. Tu se mora uspostaviti ravnoteža, sklad, jer biti za proturječje znači biti za nasilje.