U siječnju 2018. godine Isabella de la Houssaye saznala je kako ima rak pluća koji se već nalazi u četvrtom stupnju. Bila je to zapanjujuća vijest. Ona, od svih drugih ljudi, baš ona je bila neizlječivo bolesna – ona koja je oduvijek voljela sport i prirodu, koja je bila planinar i trkač maratona, koja nije pušila niti pila alkohol. Međutim, neočekivana i bolna vijest nije ugrozila njezinu želju da nastavi živjeti život punom snagom i da uživa u svakom trenutku života zajedno s mužem i petero djece.
Već nakon prvih terapija se osjećala bolje i čim je uspjela ustati iz kreveta dala se ponovno u akciju sa željom da doživi barem još jednu životnu avanturu. Inače su ona i njezin suprug David Crane svoju djecu već odgojili da budu avanturisti i izvanredni sportaši, ali, kako piše New York Times, Isabella navodi kako još uvijek postoje lekcije o ustrajnosti, strpljenju i pozornosti koje želi podijeliti sa svojom djecom prije smrti.
Sa sinom Oliverom Isabella je prešla više od 500 kilometara od Camina iz Santiaga u Španjolskoj. U rujnu je, zajedno sa suprugom i troje djece predvodila ultramaraton u Kazahstanu u dužini od 42 kilometra. I kao da joj to nije bilo dovoljno pa su uslijedila slična natjecanja u Južnoj Koreji. Isabella je postigla više podviga izdržljivosti u sportskim aktivnostima sa stopostotnim rakom pluća nego većina zdravih ljudi tijekom života.
Isabella je rekla kako sa svakim od svoje petero djece želi imati posebnu avanturu. Tako se već prošle godine u siječnju sa svojom 22-godišnjom kćerkom Bellom, novinarkom i fotografom New York Timesa popela na vrh Mount Aconcagua (22 837 metara nadmorske visine) u argentinskim Andama. Belli nisu bila strana ovakva ekstremna planinarenja jer je tri godine ranije prošla planinskom stazom Pacific Crest koja se proteže od Meksika do Kanade.
Bila su potrebna dva tjedna intenzivnog i teškog penjanja kako bi ekipa stigla do vrha. Ovaj pothvat je bio osobito težak za Isabellu koja je morala nadvladati temperature od – 40 °C, nadvladati slabost uzrokovanu liječenjem raka, poteškoće s prehranom zbog mučnine i strah da će to biti previše za njezine oslabljene noge i tijelo.
Međutim, ustrajnost je bila prvi dio lekcije koju je htjela prenijeti svojoj kćerki. The New York Times navodi kako je ovo bio pokušaj da svoju kćerku nauči važnim lekcijama koje uključuju i prihvaćanje ne samo pobjeda nego i muka i patnje. Posebno je bio dirljiv trenutak na zadnjem usponu koji je trebalo svladati kada se Bella okrenula prema svojoj majci rekavši joj: „Ne poznajem nikoga na svijetu tko je jači od tebe. Ja nikada neću biti ti.” Na to je Isabella odgovorila: „Ti se samo šališ. Bit ćeš mnogo jača.” Ovim riječima je Isabella pokazala koliko je ponosna na svoju kćerku i koliko je uvjerena da se Bella spremna suočiti s budućnošću. Kada su stigli do vrha, samo su se zagrlili i plakali. Bio je to put pun emocija i poteškoća, ali koji nikada neće biti zaboravljen.
Isabella možda neće biti još dugo fizički uz svoju kćerku, ali lekcije koje joj je dala ostat će za cijeli život. Stoga svi možemo biti inspirirani Isabellinim primjerom. Ne moramo umirati ili biti vrhunski sportaši kako bismo bili primjer borbe i ustrajnosti onima koje volimo. Ne možemo zauvijek biti s njima, ali ako im pokažemo kako ih volimo i poštujemo, ako ih potičemo i dijelimo s njima svoje iskustvo, ostat ćemo povezani čak i kada smo fizički odsutni. Ako potičemo jedni druge da budemo jaki i da živimo s ljubavlju, velikodušnošću i dobrotom, koristeći Božje darove najbolje što možemo, onda smo zasigurno na pravom putu.
